Sutra je u HNK nova premijera. Redatelj za Telegram: ‘Naš Don Juan nosi bunt prema onima koji nam određuju kako treba živjeti’

TELEGRAM: Nevjerovatno je da se „Don Juan“ prvi put postavlja na sceni HNK Zagreb. Vi također dosad niste radili ovaj Moliereov komad. Što ste, dakle, u tom „skidanju nevinosti“ uzajamno dobili?

PROJKOVSKI: Za redatelja je i normalno da neki tekst još nije radio, ali da, za jednu veliku kuću kao što je HNK Zagreb zaista je nevjerovatno da nikada nisu radili „Don Juana“. Ja se posljednjih godina svako malo vraćam „Don Juanu“ i nalazi se među tekstovima koje držim na svom redateljskom stolu kao ideje kojima se želim baviti. Tako da kad smo intendantica Iva Hraste-Sočo i ja razgovarali što bismo radili, vrlo brzo smo se složili da je „Don Juan“ tekst koji je u ovom trenutku baš izazov i za mene i za ansambl, osim toga poklopila se i obljetnica 400 godina Moliereovog rođenja, tako da se sve sjajno spojilo i jako se radujem da mogu raditi „Don Juana“ u Zagrebu.

TELEGRAM: „Tartuffea“ ste svojedobno režirali u Turskom teatru u Skoplju. Koliko se ova dva komada ogledaju jedan u drugom? Oni jesu blizanci otpora primitivizmu?

PROJKOVSKI: Da, ono što je interesantno kad počnete raditi „Tartuffea“ i „Don Juana“ jeste taj osjećaj Moliereovog kazališnog genija, savršeno je znao što je kazalište kao fenomen i kao igra. Slažem se da „Don Juan“ i „Tartuffe“ imaju u sebi jednu sličnu liniju što se tiče dramaturške strukture. S druge strane, imaju dosta i različitosti u sebi. Kad god radim velike autore, uvijek imam osjećaj kao da ponovo ulazim u njih, takav osjećaj, recimo, imam i kod Shakespearea. Ti veliki autori čine da čovjek svaki put osvaja novi univerzum koji nose u sebi. Moliere i Shakespeare, imaju u sebi beskrajnu radost kazališne igre i nevjerovatnu lakoću s kojom pričaju o velikim ljudskim temama.

TELEGRAM: Dosta ste režirali veliku rusku literaturu. Interesantno je da je Bulgakov izabrao Molierea kao lice…

PROJKOVSKI: Moliere jest autor koji je imao bunt u društvu svoga doba, a opet u nekim periodima i nije baš bilo tako, kad je imao dobar život na dvoru… Ali upravo taj osjećaj da je Moliere bio jedan od nas, savršen je u svojoj jednostavnosti. Svaki put kad stignete do nekog od eventualnih odgovora shvaćate da morate dalje, da je kazalište jedna beskrajna igra.

I po tome su Shakespeare i Moliere isti – po buntu umjetnika koji nosi u sebi donkihotovsku ideju za promjenom svijeta. Da, „Moliereov život“ od Bulgakova je također jedna velika tema i mi smo i u našem procesu pričali o tome. „Don Juan“ mora imati društveni kontekst i postavljati pitanja koja se dotiču vremena u kojem živimo.

TELEGRAM: U pop-kulturi Coppola je u filmu sagradio referencijalni most od Dracule do Don Juana. Da li je ono što Don Juana goni i ta tajna besmrtne ljubavi, besmrtnosti kao nedostižnog sna?

PROJKOVSKI: Mislim da naš Don Juan nosi jednu fatalnost u traganju za tom besmrtnom ljubavi. S druge strane, otvaramo i jednu liniju onoga kad čovjek nekako zaboravi da na kraju života postoji smrt. Tijelo koje voli živjeti sada i tu i biti u blatu, konzumirati sve što može, i duša koja gleda prema nebu. Čovjek je kao strujna žica razapeta između zemlje i neba. Don Juan ima u sebi jednu crtu koju ima i Dmitrij Karamazov. Dmitrij kaže kad sam siguran da padam u provaliju, onda ću padati s ponosom, sa glavom prema dole. I Don Juan beskompromisno ide prema svom kraju. On je jedan od rijetkih koji su spremni platiti svoje račune.

Mi danas živimo u svijetu ambalaže. Suština čovječanstva nije se promijenila, promijenila se samo ambalaža. Don Juan pokušava otvoriti tu skupu ambalažu i pokazati nam da je u pitanju uvijek ista čokolada, da se stvari moraju demistificirati. On pokušava da skine ambalažu društva i stigne do suštine ljudskih odnosa. Njegov čuveni monolog o licemjerju pokazuje moralne i društvene okvire u kojima čovjek živi. I pokušava to beskompromisno demistificirati.

To ne znači nužno da je on bolji, da je on junak naše drame, ali on jest ključ koji otvara vrata naših skučenih soba. Don Juanu, ako treba da ga prevedemo na današnji jezik, nije stalo da mu je instagram profil u savršenom stanju. Na ovim probama uspjeli smo stvoriti ansambl energiju. Nije to sad da sam ja došao u Zagreb s nekom idejom i provodim ju, nego radi se o razmjeni naših energija i ideja.

U svakom pravom procesu ima nešto od onoga kad čovjek skoči s padobranom iz aviona i ima hrabrost da se što dulje zadrži u slobodnom padu. Ušli smo u takav proces i jako se radujem tome, jer otkrivaš puno stvari što se same teme tiče a onda i estetiku kako odigrati neke stvari. Važno nam je da taj Don Juan bude aktualan, da komunicira s publikom koja ga danas gleda.

TELEGRAM: Živimo u retrogradnom vremenu u kojem crkve opet grabe bezgraničnu moć služeći se religijskim dogmama. Don Juanova suvremenost jest i u tome što se usudi izazvati tu pseudobožansku autokraciju?

PROJKOVSKI: Znate kako je, igraju li oni glavne uloge ili epizode, to isključivo zavisi od nas. Nažalost, historija je jedan krug, u kojem mi često preuzimamo uloge statista u njihovim predstavama. Mi ne igramo ni male uloge nego samo masovke. Naš Don Juan nosi bunt prema onima koji nam određuju kako treba živjeti. U svemu što čovjek radi treba pokazivati vlastitim primjerom.

Da se vratimo opet na Karamazove, Ivan Karamazov bi rekao da je najteže voljeti bliske. Zapravo, kad čovjeka upoznaš onda ga je nekako teže voljeti. Mislim da Don Juan nosi taj revolt u sebi u smislu da život nije recept za Coca-Colu. Naš Don Juan je čovjek koji hoće da živi sada i tu. On je odustao od čekanja Godota. Čekanje je isto kao i smrt. Važno je disati i živjeti punim plućima, demistificirati sve ove društvene teme, religijske teme… Jer pravi odgovori nikad ne postoje. Don Juan ne samo da nije savršen, nego on se niti ne trudi biti savršen.

U monologu o licemjerstvu on kaže da se svaka velika mana u društvu vrlo brzo pretvara u vrlinu i ako prihvatiš takvu masku, ubrzo postaješ dio tog velikog karnevala. I mi ako gledamo sad ovaj život na društvenim mrežama ispostavlja se da živimo u apsolutno istom vremenu kao Moliereovom. I Don Juanovom. Kako da izađeno iz te ambalaže koja je uvijek zlatna i privlačna? Mislim da je u „Gilgamešu“ zapisano da čovjek mora naučiti kako da putuje kroz samoga sebe, sve do svoje duše.

Tako i Don Juan putuje do sebe, tražeći smisao vlastitog postojanja a to je potreba biti slobodan po svaku cijenu. U 21. vijeku civilizacija još uvijek nije naučila da osobna sloboda ima veliku cijenu. Don Juan je spreman platiti tu cijenu za slobodu.

TELEGRAM: Sitni kompromisi, svakodnevne interesne izdaje i kapitulacije, kao da su oguglali u našim bićima. Nije li premalo ostalo onih koji se usude plaćati najvišu cijenu slobode?

PROJKOVSKI: Da, ali rekao bih da živimo u različitim mašinerijama, odnosno, sistemima… Uzmimo samo medijsku realnost koja vrlo lako može proglasiti istog čovjeka za heroja i antiheroja. Neću generalizirati, stvari nikad nisu crno-bijele, ali taj strah koji u sebi nosi današnji čovjek, ima različite oblike u društvu. Licemjerje se stalno mijenja i drugačije se zove, ali uvijek ostaje to pitanje naše ugrožene slobode. Ja sam mislio da je čovječanstvo napokon naučilo sve velike lekcije, da nam se nikada više neće dogoditi rat u 21. vijeku, ali ispada da nije tako. Samo smo promijenili ring…

TELEGRAM: Kad spominjete cikličko ponavljanje istog ludila čovječanstva, pade mi na pamet drama Dejana Dukovskog „Mamu mu jebem ko je prvi počeo“…

PROJKOVSKI: Ha, ha… tako je. Ima i jedna divna replika Dukovskog u „Buretu baruta“, gdje kaže: „Zašto sve što je lijepo se događa drugim ljudima i na drugim mjestima. Gdje smo to mi pogriješili?“

TELEGRAM: Osim klasika, dosta ste predstava radili i po suvremenim makedonskim dramama. Još od Gorana Stefanovskog i Jordana Plevneša kod makedonskih autora postoji jedinstvena spona naturalističke, grube izravnosti i pomaknute, molske i mitske osjećajnosti. Kao insajder kako tumačite taj uzbudljivi paradoks?

PROJKOVSKI: Ako uzmemo Gorana Stefanovskog mislim da je on sagradio svoju bazu na onome što je dio makedonske narodne mitologije. Kad čitamo Stefanovskog imamo osjećaj kao da je to nešto što nam je pričala baba i to je velika stvar. Ima već dosta godina kako sam bio na jednoj debati na kojoj se govorilo o stanju makedonske dramaturgije, dometima, problemima…

Znate, vrlo je teško nakon Gorana Stefanovskog ili Dejana Dukovskog da se pojavi neko ime koje ćemo iz prve prihvatiti kao dio nas. I tada sam ja rekao da, nažalost, ima dosta mladih autora koji pišu takve tekstove kao da ne žive u Makedoniji, kao da svaki dan piju kavu na Manhattanu ili da svaki dan ručaju u podnožju Eiffelovog tornja… Uopće nemaš osjećaj odakle dolaze ti ljudi. A kad oni sami ne znaju zašto tako pišu, šta ćemo mi pronaći u njihovim tekstovima?

Ne može se suvremena dramaturgija tako lako predati i postati mekdonalds-dramaturgija. Pisci ako hoće da budu pravi, duboki kazališni autori, to si ne mogu dozvoliti. Univerzalnost nije u tome gdje se događaju stvari, nego na koji način i kako o tome čovjek piše. I Stefanovski i Dukovski imaju baš to. Goran nam je pokazao da ljudi iz Debar Maale, čuvene mahale u Skoplju, mogu biti najveći kozmopoliti.

TELEGRAM: Prilikom hrvatske premijere „Bureta baruta“, u Kerempuhu 2000. godine, bilo je i kritičara koji su lupetali da je ova priča Dukovskog nespojiva sa socijalnim i kulturnim kontekstom Hrvatske?!! Možete li zamisliti tu vrstu sljepila?

PROJKOVSKI: Dejan itekako ima taj jedan ključ koji priča o tranzicijskom vremenu kojeg smo svi prolazili. Neko s većim, neko s manjim trauamma… To i Moliere ima u sebi, zato ga nisu voljeli visoki krugovi Francuske. Postoje ljudi koji dok se gledaju u ogledalo uvijek žele vidjeti princa, a moraš vidjeti i žabu.

TELEGRAM: Stanislavski ima kultne zapise o svojim redateljskim pokušajima još u dječačkim igrama… Jeste li i vi imali takvih iskoraka? Kad ste osjetili da će režija biti vaš zanat i umjetničko poslanje?

PROJKOVSKI: Negdje krajem osnovne škole već sam se počeo baviti kazalištem. To je bilo vrijeme kad je Narodni teatar iz Bitole baš bio u punoj snazi, pobjeđivali su na Sterijinom pozorju… Tako da smo svi u gradu živjeli s kazalištem. Ja sam vrlo mlad počeo da otkrivam glumu i režiju, nekako sam se pronašao u režiji…

A sad kad me pitate, sjećam se da sam vrlo rano u djetinjstvu volio govoriti djeci kako ćemo se igrati, kako će se odvijati igra, koja su pravila igre… Tako da sam tu redateljsku imaginaciju, potrebu da stvaram svijet, nosio sigurno već kao dječak od nekih jedanaest, dvanaest godina.

TELEGRAM: „Pozorišta se dijele na ona koja imaju snove i ona koja nemaju“, rekli ste u jednom razgovoru. Međutim, ako u procesu rada otkrijete da tih snova nema, onda odustanete i odete ili…?

PROJKOVSKI: Ja ne idem u kuće koje nemaju snove. Kad se odlučim da radim, uvijek radim u kazalištu koje ima snove. Svaka predstava i svaki proces je nešto čemu čovjek mora dati dva mjeseca svog života. Zato je vrlo važno pronaći pravu temu i raditi je s pravim ljudima. Kako prolaze godine, sve više smatram da je to jako važno. Uvijek se sjetim Brechta koji kaže da su kazalište ljudi. Bitno je da kazalište ima glumce koji žele da sanjaju. Da skeniraju svoju dušu i pokažu je publici.

Pravo kazalište uvijek mora krenuti iznutra. Publika ne može imati komunikaciju s nama ako naša linija nije točna. To je kao kad čovjek s nožem uđe u živu ranu, takav je život, nije ni lak ni jednostavan. Naša profesija ima jednu bitnu stvar, to ja uvijek govorim svojim studentima, a to je odgovornost. Moramo nositi beskompromisnu odgovornost svake večeri kad igramo predstavu, doći će petsto-šesto ljudi da gledaju predstavu i moramo biti dostojni naše profesije.

Baviti se temama koje su važne, aktualne, ne moramo uvijek biti najpametiji ali moramo donijeti stvari koje su važne u tome trenutku. Apsolutno mislim da moraš raditi s ljudima koji sanjaju, da kazalište pripada onome što kaže Dostojevski, da samo ljepota može promijeniti svijet. Svakim drugim načinom ne samo da nećemo pobijediti zlo, nego ćemo izgubiti i sami sebe. Veliki ruski redatelj Ljubimov je na pitanje studenta gdje bi redatelj trebao da radi, rekao je u svakom teatru gdje osjećate ljubav s ljudima s kojima radite.