Pogledali smo prvi nastavak nove HBO-ove miniserije. 'Režim' je sjajna, punokrvna satira koja kao da je napravljena za naše prostore

Uporabna vrijednost satire

Mi živimo na prostoru sa specifičnim i kompliciranim odnosom prema takvoj vrsti humora. Verbalni delikt u našem je društvu uvijek bio prisutan u nekom obliku. O nekim temama još uvijek šapćemo. Naviknuti samo na princip double-talka, posebne vještine koja omogućuje da se izrekne nešto što zapravo znači nešto drugo. Učili smo se tome od malih nogu.

U Jugoslaviji smo odrastali na filmovima i serijama u kojima nevina opaska odvede oca na “službeni put”, kao u onom Kusturičinom klasiku. Specifičan odnos prema političkoj satiri najbolje ilustrira sveopća popularnost stripa “Alan Ford”. Rijedak je slučaj u svijetu da strip koji je društvena ali i politička satira postane omiljen i komercijalan na mainstream nivou. A kod nas je bio i više od toga.

Od 1990-ih naovamo, stvar sa ismijavanjem politike dodatno se zakomplicirala. Kao da je postala suvišna i bez “uporabne vrijednosti”, jer su se u politici i oko nje događale stvari koje je bilo teško ismijavati. Zamislite jedan suh, kronološki dokumentarac o Kerumu u Splitu. On bi sam po sebi bio satira. Zatim, pamtim svojedobnu izjavu Borisa Kunsta u Saboru kad se pobunio da “zašto svi govore da je prodano 25 posto plus jedna dionica, zašto jednostavno ne kažemo – 26 posto!?” To je samo jedan biser za onu famoznu Feralovu rubriku “Greatest shits”, koja u svoje vrijeme nikada nije patila od manjka sadržaja.

Doba igranja uloga

Naprosto, stvarnost je postala luđa od eventualnog izrugivanja, i zato je u ova vremena teško napraviti solidnu političku satiru. I ne radi se samo o našim političarima, već i o onim svjetskim. Tako, recimo, imamo Putina koji krade šampionski prsten igraču New England Patriotsa prilikom posjeta Americi. Imamo Trumpa koji, izabrat ću jednu od benignijih stvari, mrtav-hladan zaključuje da će magnet izgubiti svojstva ako ga polijete – vodom!? Kako se sprdati na njihov račun?

Čini se da je od Reaganovog dolaska na vlast početkom 1980-ih nastalo doba “igranja uloga” gdje su političari izgubili integritet vođa i staturu velikih ljudi koji obilježavaju svoje doba. Pamtite li bilo kakav veliki govor političara čije se rečenice citiraju, govore kakve su onomad držali Churchill, Kennedy ili Martin Luther King? Naprosto, nema ih.

Tu i tamo se pojavi netko poput Angele Merkel, koja ostavlja dojam snažne političke osobe, ili se pojavi neki sjajan govor poput Žižekovog na frankfurtskom sajmu knjiga. Ali to su sve prerijetki pojedinci koji ne mogu ostvariti ravnotežu u moru populista kojima smo okruženi. Politika je odavno postala igrokazom u kojemu su uloge podijeljene u jako lošem castingu. Kao da je sve postalo groteska.

Ključni iskustvo i kontekst

U novom dobu tehnološke i informacijske revolucije nisu samo u pitanju filmovi ili serije, već i neki novi mediji. U pamćenju mi je ostala rasprava o igri “Tropico 6”, koja se povela u gamerskom društvu u kojemu su bili ljudi iz SAD-a, nekolicina iz zapadne Europe, i par nas iz istočnog dijela.

Sama igra spada u žanr simulacije i strategije, a posebnost je da je u video-igri itekako prisutna politika, pa je igrač stavljen u poziciju diktatora otočne države negdje na Karibima. Zadatak je jednostavan: kao El Presidente trebate svim mogućim sredstvima, bez skrupula i nekakve etike i morala, uspjeti kao – diktator.

Ispostavit će se da naši sugovornici Zapadnjaci igru ne smatraju baš previše realnom. Amerikanci i zapadni Europljani su postavke diktature iz igre proglasili pretjeranima (iako je tada Trump bio na vlasti), pri čemu su s gnušanjem odbacili samu pomisao da je tako nešto moguće u realnom svijetu. Mi ostali – ljudi s područja bivše države, “pojačani” s par ljudi iz Bugarske, Mađarske i Rumunjske – značajno smo se pogledavali, uz gorak osmijeh na licu.

Pokušali smo našim prijateljima objasniti da je takav razvoj stvari itekako moguć, ali nisam siguran da su nam povjerovali. I to je onaj vječiti problem koji prati uratke koji spadaju u žanr političke satire. Naprosto, ona nije svima ista i, ono što je uspješno u jednom dijelu svijeta, neće biti razumljivo negdje drugdje.

Sve nam je blisko

Zato sam nestrpljivo iščekivao 4. ožujak i seriju “Režim” na HBO Maxu, i mogu s olakšanjem ustvrditi da nema potrebe za oprezom. Riječ je o sjajnom i punokrvnom serijalu koji će konkurirati za uradak godine. Kate Winslet briljira u ulozi diktatorice, a povremeno se čini da je “Režim” rađen baš za nas i za ove prostore na kojima se u politici uvijek događalo previše toga suludog i bizarnog, ali i smrtno ozbiljnog.

Scenografija će nam biti bliska – serija je većinom snimana u Beču, pa je svaki kadar okupan u prepoznatljivom austrougarskom štihu. Slično je i s kostimografijom, jer se vidi da su autori pripazili na neke stvari, s obzirom da se imaginarna država nalazi u srednjoj Europi. Ta kompatibilnost serije s našim gledateljstvom još više dolazi do izražaja pri karakterizaciji likova, koje itekako dobro prepoznajemo – od narcisoidne i paranoične kancelarke, preko njezinih ministara, čiju ćete ljigavost prepoznati, pa do pronicljivog pomoćnog osoblja.

Haile Selasije kao inspiracija

Sve to i ne treba čuditi jer je autor serije Will Tracy prilikom rada na “Successionu” pročitao knjigu “Car” poljskog putopisca Ryszarda Kapuścińskog, koja govori o notornom Haileu Selasiju i njegovoj vladavini Etiopijom. Upravo je ta knjiga bila inspiracija za “Režim”, osobito neki suludi detalji u njoj.

Tako je, recimo, Haile Selasije imao na dvoru čovjeka koji mu je otvarao vrata, što je bila vrlo pipkava rabota: vrata se nisu smjela otvoriti prerano, jer bi izgledalo da se cara požuruje, kao ni prekasno, jer njegov odlazak ne bi imao adekvatan dojam. Zatim, tu je bio i čovjek koji je morao podbaciti jastuk pod noge kad bi car sjedao na prijestolje.

Problem je bio što je tron bio prevelik za Selasija, koji je bio sitne građe, pa je onda jastuk tamo morao biti postavljen u pravom trenutku – ne prerano, pa da izgleda kao da se svemogući car penje na tron, ali ni prekasno, pa da, ne daj Bože, caru vise noge s prijestolja kao kakvom djetetu.

Serija koju treba gledati

U diktaturama je sve stvar tajminga, izgleda. Osim etiopskog cara kojemu je u 1980-ima Elvis J. Kurtović posvetio pjesmu koja se Titovom gostu savršeno rugala kroz pregršt komplimenata, inspiracija je pronađena i u Eleni Ceaușescu, supruzi rumunjskog “vječnog” predsjednika Nicolae, kojoj su tepali da je “majka nacije”. Kancelarka u “Režimu” joj ne duguje samo ime, već i iracionalnost, umišljenu veličinu, paranoju i nekontroliranu srdžbu koja je za takve državnike bila uobičajena.

“Režim” je i pametno koncipiran, jer zaplet ne dolazi iz takvih dvorskih budalaština, već je tu odnos kancelarke i vojnika Zubaka, koji od “mjerača vlage” postaje sve bliži šefici, na sve načine. I to je ono čime “Režim” privlači – zanimaju nas ljudi iza sulude diktatorske fasade. U međuvremenu, prepoznat ćemo kancelarku koja teatralno prijeti kao Orban, besmisleno je patetična poput Vučića, i ima dekolte kao Kolinda.

Doista, njezina diktatura zvuči poznato, pa stoga ovu seriju svakako treba gledati: na kraju se smijemo i zgražavamo nad samima sobom, onima koji su sve te političare izabrali na izborima.