Žanr lažnog dokumentarca ustoličen je prije 40 godina. U vremenu kad su emocije ubile argumente, smijeh je posljednja crta obrane
Prvi mockumentary prikazan je 2. ožujka 1984. i označio početak doba u kojemu fakti više nikome neće predstavljati bilo kakav problem
"This Is Spinal Tap" na dotad je neviđen način odao priznanje ali i izvrgnuo ruglu cijelu glazbenu industriju po principu parodiranja apsolutno svega, pa je onda dokumentarni film koji to nije - o bendu koji ne postoji - matematičkim pravilom dva minusa "preveo" u plus. Ustoličen je žanr bez kojega je teško zamisliti moderni pejzaž televizijskog i stream sadržaja.
“Bilo je na televiziji, znači, istina je”, rečenica je koja je izluđivala moju generaciju rođenu u 1970.-ima, a najčešće su je izgovarali naši roditelji. Od tih nekoliko riječi dizala nam se kosa na glavi i izazivala omanje živčane slomove, posebno nakon pokušaja uvjeravanja starijih u neugodni fakt da se sadržajem na televiziji, kao i u drugim medijima, itekako manipulira.
Posebno tragično je ta aktivnost izgledala prije početka rata u Jugoslaviji, kada su laži u medijima vodile u ratne zločine. I danas traje borba oko istinitosti informacija, no ona se preselila na internet i pripadajuće “društvene” mreže, gdje se događa čudnovati apsurd da je sav integritet world wide weba uništen, pa smo se zatekli u informacijskoj kanalizaciji, dovedeni u potpuno drugu krajnost od generacije naših roditelja – “sve što je u medijima nije istina!”.
Činjenica da je internet prvotno nastao kao platforma za razmjenu znanstvenih radova, znanja i otkrića, sada zvuči poput sprdačine. Upravo onoga čemu se pribjeglo u obračunu s medijima i njihovom važnošću. Stvari je trebalo izvrnuti ruglu.
Sve je izmišljeno
I zato je početak ožujka svojevrstan tajni praznik kojom se obilježava godišnjica početka prikazivanja filma koji je ustoličio žanr “mockumentaryja”, odnosno, lažnog dokumentarca. Radi se o filmu “This Is Spinal Tap”, koji se počeo prikazivati 2. ožujka 1984. a u njemu pratimo glam-rock britansku atrakciju Spinal Tap na njihovoj američkoj turneji, gdje će sve što može poći krivo.
Genijalan je to uradak Roba Reinera koji u vlastitom filmu tumači ulogu redatelja Martyja DiBergija i koji snima, eto, turneju omiljenog benda u pokušaju da revitalizira vlastitu karijeru, no koja će završiti u potpuno drukčijem tonu od zamišljenoga. “This Is Spinal Tap” je u kratkom roku postao ikonom generacije, film koji sadrži brojne kultne scene kojima se čovjek vječno smije.
Kako zaboraviti pojačalo gitarista benda Nigela koje se može odvrnuti “do 11”, pokušaj izlaska basista iz zlokobne čahure prilikom “scenskog nastupa” na sceni, ili gradnju minijaturnog Stonehengea za stage uslijed zabune oko nacrta i mjera na njemu!? Sve je u tome filmu tako prokleto smiješno i životno stvarno, osim činjenice da ništa od toga – ne postoji.
Dva minusa čine plus
Uvijek mi je bio čudan podatak da je jedna velika karijera kakvu je Rob Reiner doista imao počela upravo s ovom dokumentarnom parodijom, a svakako treba naglasiti ulogu Christophera Guesta koji u filmu tumači gitarističkog heroja Nigela, ali i koji je bio glavni scenarist filma i pokretačka snaga cijele priče koja je osvojila srca nježnim izrugivanjem rok žanra koji je tada bio na izdisaju.
“This Is Spinal Tap” na dotad je neviđen način odao priznanje ali i izvrgnuo ruglu cijelu glazbenu industriju po principu parodiranja apsolutno svega, pa je onda dokumentarni film koji to nije – o bendu koji ne postoji – matematičkim pravilom dva minusa “preveo” u plus. I to veliki, značajan plus. Naprosto, ustoličen je žanr koji je upravo u naše vrijeme doživio puni procvat. Bez njega je teško zamisliti moderni pejzaž televizijskog i stream sadržaja.
Nerijetko, uradci koji njeguju mockumentary pristup predstavljaju sam vrh cijele industrije. Kao dokaz dovoljno je navesti samo neke bisere, obljubljene i od gledatelja i kritičara. Britanski “Office”, kao i njegova američka verzija, sam po sebi je fenomen modernog autorstva i dokaz genija Rickyja Gervaisa. Filmom “Borat”, Sasha Baron Cohen uvrstio se u sam vrh komičarskog Olimpa.
I Orson Welles ga je volio
Ne treba puno epizoda pogledati da bi se čovjek uvjerio u neosporan šarm serije “Parks and Recreation” s genijalnom Amy Poehler, kao i uzbudljivost filma – i pogotovo serije – “What We Do in the Shadows”, osmišljenog i pisanog od dvojca Taika Waititi – Jermaine Clement. Nedavno je BBC potvrdio snimanje druge sezone “Cunk On Earth”, pa je činjenica da ćemo opet uživati u mislima i pričama temeljito neinformirane i isto toliko samouvjerene Philomene Cunk koju glumi Diane Morgan jedna od najboljih vijesti u ovoj godini.
I kad god se čovjeku učini da je vidio sve, bespuća stream servisa uvijek mogu ponuditi nešto novo. Iz vlastitog iskustva toplo preporučujem Netflixov mockumentary serijal “Hard Cell” o događanjima iza rešetaka u britanskom zatvoru koji je osmislila Catherine Tate (koja glumi šest različitih uloga u serijalu), a tu je i alanfordovski “Wellington Paranormal” o policajkama i policajcima zaduženima za nadnaravne pojave. Cijela stvar se odigrava u Wellingtonu na Novom Zelandu, što garantira uvrnuti humor na koji nismo navikli.
Naravno, ono što je prije četrdeset godina počelo s “This Is Spinal Tap” nije se pojavilo niotkud. Žanr mockumentaryja kalio se puno prije njega – možemo ga naći u onoj slavnoj radijskoj adaptaciji “Rata svjetova” kojom je 1938. Orson Welles natjerao gomile ljudi na itekako stvaran paničan bijeg.
Smijeh kao crta obrane
Jedan od legendarnih hoaxova i samim time biser mockumentaryja bila je prvoaprilska BBC-jeva reportaža o švicarskom farmeru kojemu na stablu rastu špageti, pri čemu su svi smetnuli s uma da je reportaža emitirana – prvog travnja. Tu je i glazbeno-reklamni film s mockumentary elementima “A Hard Days Night” iz 1964., koji prati članove The Beatlesa na putu iz Liverpoola u London kako bi održali koncert.
Onaj tko je doista itekako utjecao na definiciju žanra parodije dokumentarizma je Woody Allen s krimićem “Take the Money and Run” iz 1969., koji je smatran pravom pretečom onoga što će Reiner napraviti s britanskim rokerima iz grupe Spinal Tap. Grupe natapiranih rokera beskrajne pretencioznosti koji su nam osvojili srca prije četrdeset godina i podsjetili kakve smo budale u stanju biti.
Činjenica da taj bend uopće nije postojao bila je nevažna i kao da je označila početak doba u kojemu fakti nikome neće predstavljati bilo kakav problem. Živimo u vremenu u kojem su emocije ubile argumente, pa kao da živimo u kakvom mockumentaryju u kojemu je smijeh posljednja crta obrane.