HRT počeo snimati Metropolitance, seriju koja bi mogla biti veliki hit. Razgovarali smo s autorom

‘Metropolitanci se ne bave problemima, već ljudima i osjećajima’

Pitam Vincea dođe li mu ovaj novi izazov nešto kao protuotrov tjeskobi i beznađu kojima su bili natopljeni Počivali u miru? “Veseli me raditi nešto što smije biti vedro i duhovito, ali promijenilo se i vrijeme. U doba kada smo započinjali Počivale u miru, bili smo siti uljepšavanja i banaliziranja stvarnosti i dugogodišnjeg guranja pod tepih važnih društvenih tema, pa smo htjeli protiv struje“, odgovara i nastavlja:

“U međuvremenu, mediji jedva da i znaju za drugi sadržaj osim afera i skandala, a većina vlasnika profila na društvenim mrežama od jutra do mraka prosipa žuč i prokazuje društvene probleme. Algoritmi nas kondicioniraju da budemo razočarani, ljuti i nezadovoljni, pa je zadatak dramske serije da otvori prostor i drugačijem doživljaju stvarnosti.

Ja stvarno nisam bijesan 24 sata dnevno i ne želim biti. Ne kažem da oko nas nema puno problema kojima se treba baviti, ali imamo mi i nekih lijepih osjećaja i želja, smijeha, tuge, ljubavi i zabave zbog kojih vrijedi živjeti i za koje se treba boriti, inače nam ode život na prigovaranje. U Metropolitancima se nisam želio baviti ‘problemima’, nego ljudima, karakterima i njihovim osjećajima.“

Želja za pričom o suvremenom, aktualnom Zagrebu

Trilogija Počivali u miru završila je otvoreno, s Lucijom Car koju vrebaju likvidatorove oči. Razmišlja li se o četvrtoj sezoni? “U ovom trenutku ne. Ta serija i njena glavna junakinja obavili su svoj posao, kako su znali“, rezolutan je Vince, ali: “Zatreba li u nekom trenutku opet iskopati neku zakopanu tajnu, tko zna, možda ju jednom probudimo iz mirnog obiteljskog života“.

Iako je finiširana usred izolacijskih pandemijskih iskušenja, ideja za Metropolitance dugo se kuhala i preslagivala kaže autor, jer naprosto je osjećao žarku želju raditi priču o našoj metropoli: “Bizarno je da to trideset godina nismo napravili, otkad je Zagreb postao glavni grad države. Snimaju se serije o malim mjestima, o regijama ili pak o ‘starom, bivšem Zagrebu’.

Nekad to budu partikularne teme koje se možda i događaju u današnjem Zagrebu, ali ne odražavaju njegov pravi identitet. U nekom javnom prostoru i dalje se perpetuiraju te neke devetnaestostoljetne floskule o ‘purgerima’ i ‘dojdekima’, kao da i dalje postoji jedan urbanitet i puno sela, kao da u metropoli žive neki ljudi koji na nju imaju više prava od nekih drugih. Ali to nije metropola, to nije suvremeni grad.“

‘Potres nas je promijenio, epidemija odvela u sebičnost’

Vince podsjeća da je u svim metropolama na svijetu, pa tako i u Zagrebu, puno više onih koji su u njih tek stigli nego onih koji su tu generacijama. Ljudi cirkuliraju, miješaju se. Posebno u metropolama. “Pravi identitet metropole nisu turistički sajtovi i razglednice, nego ljudi koji u njoj sada žive i djeluju i koji sa sobom nose svoje svjetove i kulture, često radikalno različite i na prvi pogled nespojive. Zato je tema svake metropole različitost na relativno malom prostoru, odnosno sukobi i nadmetanje raznih različitosti. Ako hoćete mir, idete u provinciju. Ako želite nešto osvojiti – idete u centar“, govori Vince i ukazuje na drastične promjene koje su nas zadesile:

“Meni se s epidemijom i potresom dogodilo isto što i svima – svijet koji sam gradio, preko noći je prestao biti suvremen i postao bivši. To sam shvatio odmah, još kad sam sa svima istrčao na cestu par minuta nakon potresa. Ulice su bile pune uplašenih ljudi koji su stajali stisnuti u hrpicama, sklanjajući se od vlastitih kuća, koje su u sekundi od izolacijskog skloništa postale opasnost, neprijatelj.

Neki toplo obučeni, neki u pidžamama. Neki s maskama, neki bez. Neki bogati, neki siromašni. Neki stari, neki mladi. Svi različiti, ali istjerani na zajedničku gomilu, bez mogućnosti izolacije. Osvijetlilo nas i ogolilo jutarnje svjetlo. Još nas je više promijenila epidemija. Iako je odnijela gotovo jednak broj života kao Domovinski rat, kao društvo smo reagirali upravo suprotno. Rat nas je ujedinio, povezao, približio. Epidemija nas je odvela u mentalnu izolaciju. Svatko je ostao sam za sebe. Obuzela nas je sebičnost.“

U backgroundu priče – različitost i krivnja

Može li se malomišćanska gama imaginarnog rubnog naselja Vrtovec u kojem se priča Metropolitanaca odvija, provući kao metafora Hrvatske? Hrvatska zapravo jest jedna palanka. “Puno država na svijetu su palanke. Većina američkih država su palanke. Ne treba se opterećivati time. Adresa vas ionako ne eskulpira ni od čega. Može pomoći, a može i odmoći, ali na kraju dana ovisite o tome koliko se uspijete povezati sami sa sobom i s onima koji vas okružuju. To je urbanitet“, razmišlja Dario.

Iako su traumatske teme podalje od fokusa ove serije, ipak ispod žanrovskog sloja melokomedije itekako trepere, onako podsmjehnuto tretirane, brojne društvene anomalije. Čini mi se da Vince voli žanrove, što mi i priznaje: “Volim, ali kao da mi nisu suđeni. Žanr je red, disciplina, postojanje i poštivanje poznatih pravila. Imam osjećaj da do toga još nisam stigao. Ja sam stalno u nekom neredu, improvizaciji, traženju forme. Žanrovi su za odlikaše.“

U backgroundu priče odzvanja ona poražavajuća istina da smo za vlastite poraze često spremni okriviti druge, strance koji nam dolaze, makar bili iz drugog dijela grada. “Ne nužno strance – druge. Drugi su uvijek krivi. Već i zato da ne bismo bili mi, a kako su obično i drugačiji, mora da su onda i krivi. Različitost je često sama po sebi krivnja“, govori Vince.

Metropolitanci – suvremeni zagrebački Amarcord

Zanimljiva je epska struktura Metropolitanaca – osim dvojice glavnih junaka (vlasnika lokalnog restorana kojeg igra Dejan Aćimović i zubara u tumačenju Renea Bitorajca) gotovo da su sva ostala lica ravnopravna, stalno prisutna i vibrantna. Kao na nekoj freski. Vince se slaže s mojim viđenjem: “Da, živimo u vremenu nizanja velikih događaja koji trajno mijenjaju svijet, pa ono što se dogodi sada, već u idućem trenutku odlazi u sjećanje. Metropolitanci su zato suvremeni zagrebački Amarcord. Ima i jedna posveta Fellinijevom Amarcordu – našim Vrtovcem lete mucice malog tekstilnog obrta otpuštene tekstilne radnice. Trebalo bi funkcionirati kao freska na kojoj pojedini likovi svako malo ‘ožive’ pa se vrate na fresku. Panoptikum likova i priča koje se isprepliću.“

Razmišljajući o kontekstu Metropolitanaca pade mi na pamet da je nevjerojatna inverzija koju smo zapravo dočekali. Po seobama i sudaru mentaliteta ova priča podsjeća na Bulajićev Vlak bez voznog reda, drugim sredstvima, naravno. “Pa nije to čudno – ‘vozni red’ je nama još uvijek nesavladivi problem. Ali to je tradicija ovakvih prostora“, duhovito potvrđuje Dario, jer: “Ovdje se uvijek radije odlazilo vlakom koji kasni, nekamo gdje imaju vozni red, nego da se tu pokuša vlakove utjerati u red. Tko ipak pokuša, postaje budala, nesretnik ili samo smiješan. I eto prostora za dramske situacije.“

Producent i suradnici bez kojih nema serije

Pitam mog sugovornika kako u praksi funkcionira taj njegov dualizam autora i producenta? Da li producent, dok vrti budžet u glavi, “denfa“ scenarista? “Prije je obrnuto – mušičavi, razmaženi scenarist baca producenta u nemoguće situacije. Moram tako jer mi ni jedan razuman producent ne bi dao toliko slobode. Osobito ako se želi osvajati neke nove prostore – pametan producent drži se poznatog terena. Ja zato radim s ovim glupim, uvijek ga nekako navučem na tanak led.

No ‘on’ me i spašava, pa me ekipira najboljim suradnicima bez kojih nema serije – od mog stalnog suradnika na scenarijima Saše Podgorelca, preko starih prekaljenih lisaca u produkciji, do briljantnih mladih talenata redatelja Igora Šeregija i direktora fotografije Tomislava Sutlara, o kojima ćete još dugo slušati. Poklanjam veliku pažnju odabiru svih suradnika jer je u našim skromnim produkcijskim uvjetima presudno biti okružen kombinacijom iskusnih profesionalaca i svježih, kreativnih glava, a najvažnije od svega da su to sve pozitivni, pošteni ljudi koji vole svoj posao i cijene suradnju. Kad si okružen takvim ljudima, onda su i najambicioznije zamisli ostvarive“, opisuje on.

Odgovornost prema HRT-u i gledateljima koji ga financiraju

Visokim produkcijskim standardima i autentičnim umjetničkim nervom Počivali u miru su doveli do toga da su bili prva serija iz Hrvatske lansirana na strano tržište. Taj uspjeh veseli i obvezuje? “Naravno da me taj uspjeh jako razveselio, ali ne bih rekao da osjećam neku obavezu. Jedinu obavezu osjećam prema mojem naručitelju HRT-u i gledateljima. Kad snimaš za javnu televiziju imaš neke obaveze prema gledateljima koji financiraju javni servis. Osjećam veliku odgovornost prema njima. Počivali u miru pokazali su neki put i odonda je više naših kolega napravilo ozbiljne iskorake na međunarodnu scenu. To više nije čudo“, razmišlja Vince i ističe esenciju:

“Ono što bi bilo čudo i što bi me danas veselilo je napraviti seriju koja u velikoj masi sadržaja koji se nude na raznim kanalima i platformama pronađe svoju publiku i nešto joj znači. Ne zanima me raditi tako veliki posao zbog nagrada i dobrog piara. Volio bih da napravimo dobru seriju i da to nešto znači publici, ma kolika ona bila.“ By the way izvoza, Metropolitance lako možemo zamisliti i u nekoj vukojebini u Teksasu? “Ja ih lako mogu zamisliti i na rubu New Yorka, Londona, Pariza, Amsterdama, Praga… ali ako prodišu u Zagrebu, bit ću jako zadovoljan“, odgovara rodonačelnik Metropolitanaca.

Tržištu nedostaje stvarna konkurencija i stvarna bitka

Kao prekaljeni producent na terenu (i kao dugogodišnji predsjednik a sada zamjenik predsjednika Hrvatskog društva nezavisnih producenata) Dario Vince je duboki insajder pozvan govoriti o najgorim ranama naše televizijske industrije. Nedvojbeno je da se, recimo, proizvodnja televizijskih serija u Srbiji, frapantno povećala u posljednjih dvije-tri godine. U čemu je štos našeg kaskanja?

“Najveća rana je to da mi zapravo još nemamo televizijsku industriju. Srbija ima, jer industriju stvaraju količina i kontinuitet, a specifične okolnosti u Srbiji su išle u prilog televizijskoj industriji“, jezgrovito analizira i pojašnjava: “Ja sam morao čekati pet godina od zadnje sezone Počivalih u miru da bih radio nešto novo, a napravili smo, kao, hvaljenu i uspješnu seriju. Da imamo industriju, to ne bi bilo tako. Našem medijskom tržištu nedostaje stvarna konkurencija i stvarna bitka za naklonost publike, da budemo zbilja važni publici. Ne mislim pritom samo na ‘šerove’ gledanosti. Mislim na organsku funkciju audiovizualne dramske djelatnosti – komunikaciju i stvaranje odnosa s publikom.“