Pogledali smo 'Slučaj Goldman', film o problematičnom Francuzu koji je pljačkao banke i šarmirao intelektualnu ljevicu

Kad je na temelju izjava svjedoka naknadno uhićen zbog pljačke ljekarne koja je krajem prosinca 1969. rezultirala dvostrukim ubojstvom, bilo je to dovoljno da mu nakon dugotrajnog suđenja odrede doživotnu kaznu zatvora. Nije negirao odgovornost za neke od ranijih pljački, ali optužbu za ovu, osobito za ubojstva, dosljedno je i vehementno odbacivao, od prvog do zadnjeg dana.

Minimalistička dokudrama

Najuvjerljiviji argument, barem ako se pita značajan dio francuske javnosti, uključujući i ljude poput Jean-Paula Sartrea, Goldman je ponudio svojim zatvorskim memoarima tiskanim 1975. pod nazivom “Opskurna sjećanja poljskog Židova rođenog u Francuskoj”. Učinak njegove knjige, odnosno skretanje javne pozornosti na manjkavosti dokaza na temelju kojih mu je suđeno, iduće su godine doveli do obnove sudskog procesa.

To je trenutak u kojem započinje “Slučaj Goldman” (Le Procès Goldman), dokudrama Cédrica Kahna prikazana u sklopu jednog od programa prošlogodišnjeg Cannesa, tek od prije nekoliko dana dostupna i u hrvatskim kinima. Gotovo isključivo fokusiran na događaje u sudnici, Kahnov film tako ulazi u korpus recentnih francuskih naslova baziranih na pravnoj problematici, nijedan zapaženiji od “Anatomije pada” Justine Triet.

Zanimljivim spletom okolnosti, suautor Oscarom nagrađenog scenarija “Anatomije pada” Arthur Harari jedno je od prvih lica koje zatječemo u “Slučaju Goldman”. Angažiran u važnoj ulozi Goldmanova odvjetnika Georgesa, solidni Harari pruža zanimljiv kontrast frenetičnom optuženiku kojeg je izvrsno odigrao Arieh Worthalter. Ostatak glumačke postave također dobro djeluje – ovakva minimalistički zamišljena drama ne bi ni funkcionirala da nije tako.

Sve se odvija u sudnici

Spomenuti minimalizam manifestira se i na razini idejnog koncepta i na razini režijske realizacije. Omeđena najvećim dijelom zidovima sudnice, radnja u osnovi počiva na klasičnom juridičkom folkloru izmjene optužbe i obrane, što je popraćeno mahom statičnom kamerom koja rijetko napušta bliski i krupni plan, fokus na lica u prostoriji. Odsustvo ikakve glazbe i konvencionalna montaža funkcionalni su prilozi priželjkivanoj estetici dokumentarizma.

Ono što će gledatelja u “Slučaju Goldman” najprije privući intrigantan je karakter čovjeka na optuženičkoj klupi s jedne strane, te specifičan način funkcioniranja francuskog pravnog sustava s druge, u usporedbi s našim ili recimo američkim, koji smo toliko puta imali priliku gledati, zapravo znatno manje opterećen uobičajenom fiškalskom rigidnošću. U izvjesnoj mjeri svakako inherentan konceptu suđenja, zbog toga će i moment teatralnosti ovdje doći do posebnog izražaja.

Publiku ove drame činili su mahom Goldmanovi simpatizeri s ljevice, između ostaloga i filozof Régis Debray, s kojim je dijelio neka južnoamerička iskustva. Optuženikov stav o cijelom slučaju neće posebno olakšati odvjetnicima: dobar dio njegove retoričke vještine odlazi na demonstriranje prezira i cinizma; zapravo se drži superiornim i inzistira na tome da je njegova riječ kao takva dokaz njegove nevinosti. On je čovjek principa, inzistira, možda je pljačkao banke i ljekarne, ali nikad ne bi ubio te žene.

Naivni idealizam ljevice

Takav naivan idealistički pristup oduševljavao je onovremenu lijevu Francusku, uključujući i prisutne u sudnici, ali njegovim odvjetnicima nije olakšavao posao. Kad se izredaju svjedoci obrane, redom inzistirajući na čestitosti Goldmanova karaktera, njemu je naizgled neugodno – ta ipak je vodio užasno neuredan, nedostojanstven život, nedostojan, kako kaže, ratnog heroizma njegova oca, također prisutnog u sudnici.

Ključno je bilo, uvjeravali su ga odvjetnici, da ne provocira sud i ne ponavlja svoje tvrdnje iz knjige, tako da oni umjesto toga mogu izgraditi slučaj na rušenju kredibiliteta svjedoka optužbe, to jest njihovih redom manjkavih, logički nedosljednih izjava. Jasno, samodopadni Pierre učinio je upravo suprotno.

Kad u jednom trenutku policiji (u suštini, pravnom poretku kao takvom) prikači oznaku fašizma, tumačeći svoju situaciju prije svega kao njihovu zavjeru, čitavo se suđenje pretvara u politički performans, a potom i u kaos koji će rezultirati manjom tučnjavom među prisutnima u publici. Očito je, odvjetnici Goldmana prije svega moraju spasiti od njega samoga.

Puls epohe

Vrlo dobar scenarij koji s redateljem supotpisuje Nathalie Hertzberg adekvatno nadopunjava priličnu suhoparnu preciznost njegove režije, a film se polako pokazuje ne samo kao poticajno uprizorenje sudskog procesa 1970-ih, nego ponajprije kao svojevrsni prozor u duhovno ozračje tadašnje Francuske.

U “Slučaju Goldman” inicijalno vas možda privuče interes za protagonistovom pričom, ali ono što gledatelja uistinu zadrži jest sve ostalo što se iz nje da iščitati, onaj društveno politički puls epohe koja se uz traume Drugog svjetskog rata paralelno suočava s okorjelim naslagama antisemitizma i rasizma općenito.

Je li kriv?

Za jedne Židov a za druge čovjek tamnije puti i arapske fizionomije, Goldman će zapravo utjeloviti dobar dio predrasuda onih koji ga smatraju krivim. Ništa to ne pokazuje bolje nego iskazi svjedoka optužbe koji su u njega redom upisivali ono što su htjeli vidjeti, u načelu, ono čega su se bojali.

Iako se teško može reći da u bilo kojem od tih elemenata prodire osobito duboko, Kahnov film otvara i složena pitanja prava i pravde odnosno kompleksne naravi sjećanja i svjedočenja, a nema sumnje da još jednom demonstrira nezgodnu zavodljivost osobne karizme.

Je li Pierre Goldman kriv? Za mnogo toga da. Možda je zapravo najveća šteta što “Slučaj Goldman” ne ulazi u nešto zanimljivije trenutke protagonistove biografije, ima tu sjajnog materijala za bitno veći zahvat. No, ne bi valjalo redatelja prozivati za film koji nije snimio. Ovaj je u svakom slučaju solidan.