Pogledali smo 'Anatomiju pada'. Sumnjivi smrtni slučaj razotkriva mučnu patologiju braka između frustriranih umjetnika

Vrativši se uz pratnju svog psa sa šetnje po obližnjim brdima, slabovidni Daniel ispred kuće u bljuzgi krvavog snijega pronađe beživotno očevo tijelo. Kad smo ga po prvi i posljednji put vidjeli živog, Samuel je stajao na balkonu drugog kata glomazne kuće, mašući studentici na odlasku. Sandru smo, pak, posljednji put zatekli na stubama prema gornjem katu.

Nije, doduše, isključeno da se dogodila nesreća ili da je riječ o samoubojstvu, ali samom činjenicom da nikoga drugoga nije bilo u blizini, ona postaje glavni sumnjivac. A kad policija pronađe inkriminirajući sadržaj na Samuelovom USB uređaju, situacija će za nju postati znatno nezgodnija.

Iz obiteljske drame u sudski triler

Godinu dana, odnosno, pedesetak filmskih minuta kasnije, “Anatomija pada” iz obiteljske drame efektno prerasta u sudski triler, a potom ponovno u obiteljsku dramu, i tako u krug. Mnogo toga upućuje na Sandrinu krivicu, a osim što je s druge strane prilično motiviran tužitelj (Antoine Reinartz), sigurno joj ne pomaže to što je podrijetlom Njemica, dakle, strana državljanka osumnjičena za ubojstvo Francuza u njegovu rodnom gradu.

Iako se ponekad doima da ni on sâm nije siguran da je nevina, Sandrin odvjetnik Vincent (Swann Arlaud) čini sve da bi ublažio neugodnu sliku koju o njoj stvaraju iskazi svjedoka, od Samuelova psihijatra do njegovih prijatelja. Osim što pozorno prati čitavo suđenje, na klupi za svjedoka pojavljuje se i Daniel. Dvaput. Između njegovih iskaza odvija se središnja sporna epizoda, zbog koje će i dječak morati preispitati ono što je mislio da zna o svojim roditeljima.

U srži Sandrine obrane argument je o Samuelovoj suicidalnosti, tj. navodni pokušaj samoubojstva kojem nitko drugi nije svjedočio. Problem je, međutim, što je Sandra tijekom istrage u nekoliko navrata uhvaćena u laži, pa se nitko ne žuri povjerovati joj.

Autopsija braka razotkriva patološke momente

Kako god, redateljica se konstantno, iz svjedočenja u svjedočenje (izvrstan scenarij supotpisuje njezin suprug Arthur Harari) poigrava s gledateljem, rasteže priču i njegovu naklonost u jednu, pa u drugu stranu, autoritativno povlačeći konce sumnje i sustavno održavajući dramsku napetost. Dodajmo, prije nego što se okušala u igranom filmu, Triet je bila dokumentaristica, i to se mjestimično da primijetiti u radu kamere, načinu na koji skače s lica na lice u sudnici te po tome kako obrađuje prostor i postavlja scenu, ponajprije u momentima između dijaloga.

Kako obiteljska povijest laganja, preljuba i nasilja izlazi na vidjelo, a Samuel jednim podmuklim potezom svoju ženu prekogrobno uspije prikazati kao sebičnu partnericu i majku koja zanemaruje dijete, gotovo jednako važnim dijelom suđenja postaje i njezina, u najmanju ruku, nesimpatična osobnost. I dok Sandrin odvjetnik daje sve od sebe da pokaže da to nema nužno veze sa smrću njezina supruga, ona će se uskoro naći još pred jednim sudom – onim vlastitog sina.

Javna autopsija ovog braka, kako su neki označili srž radnje, polako razotkriva njegov dobrim dijelom sramotno patološki karakter, a obitelj se pokazuje kao znatna nestabilnija zajednica no što su njezini članovi bili spremni priznati, napose Daniel koji, iako je prilično perceptivan za dijete svojih godina i svog stanja, nije imao pojma o razmjerima roditeljskog nesklada. Nakon ekspresnog kursa teških životnih činjenica i sloma svega onoga u što je dječak vjerovao, ako se uspije izvući od kazne, najveći izazov za Sandru, čini se, bit će upravo vraćanje njegova povjerenja.

Sličnosti s protagonisticom iz filma ‘Tár’

U solidnoj glumačkoj postavi apsolutno dominira moćna Sandra Hüller čija uloga ovdje pomalo podsjeća na Cate Blanchet u filmu ‘Tár’, također u ulozi izravne, samopouzdane i autoritativne žene koja se ne boji uzeti ono što želi, iako su, nema sumnje, karakterne mane Lydije Tár ozbiljnije i konkretnije naznačene, oblici manipulacije i zlostavljanja podmukliji, trenuci slabosti i ljudskosti znatno rjeđi. Moglo bi se reći: lik Sandre Huytens znatno je bliži prosječnom ljudskom iskustvu.

Hoće li je to spasiti u očima suda, i još važnije, u očima njezinog sina? Neću vam, dakako, reći. Kao što vam neću reći postoji li u ovom slučaju znak jednakosti između prava i pravde. Ono što mogu reći jest to da možda ionako nije važno: o svemu tome u konačnici odlučuje sâm gledatelj. Ovo nije film jednostavnih odgovora.

Udarac na Macrona naškodio redateljici?

Možda ne škodi napomenuti da je film odlično prošao i u francuskim kinima, no ovog rujna izmaknula mu je domaća nominacija za Oscara, što neki to vide kao potencijalnu posljedicu redateljičinog kritiziranja vlade Emmanuela Macrona.

Naime, Triet je prilikom primanja nagrade u Cannesu Macrona prozvala zbog suzbijanja prosvjeda protiv mirovinske reforme, a potom i zbog “neoliberalnih” političkih odluka koje vode prema “komercijalizaciji kulture”. To nije dobro sjelo ljudima poput ministrice kulture Rime Abdul-Malak i gradonačelnika Cannesa Davida Lisnarda, koji su, između ostaloga, nazvali nezahvalnom i razmaženom.

Zagrebačku premijeru ‘Anatomija pada’ ima u sklopu aktualnog Zagreb Film Festivala: prikazuje se u Kinoteci i Muzeju suvremene umjetnosti.