Pogledao sam neobičnu izložbu Gorana Trbuljaka i upoznao se s ovećim nizom zabavnih paradoksa
Autorova izložba u Galeriji Vladimir Bužančić traje do 9. lipnja
Ne pamtim kad sam zadnji put spontano odlučio otići bicklom do Remetinca. No, upravo sam to učinio neki dan, s vrlo jasnim ciljem. Kojim? Pa, pogledati aktualnu izložbu Gorana Trbuljaka, jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća (ali i danas). Naime, u Galeriji Vladimir Bužančić u sklopu Centra za kulturu Novi zagreb (na Trgu Narodne zaštite u Remetincu), do 9. lipnja može se pogledati novi-stari Trbuljakov postav, vrlo duhovit i zanimljiv, koji zasad predstavlja točku na i serije radova začete još početkom dvijetisućitih godina. Kada je Trbuljak u pitanju, nikad ne možete biti potpuno sigurni na čemu ste.
Rođen 1948., ovaj svestrani umjetnik diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1972. (slikarstvo i grafiku u klasi prof. Marijana Detonija), te na Odsjeku za filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti, gdje već dugo radi kao redoviti profesor. Trbuljak ne pokazuje nikakvu namjeru da tako skoro ode u mirovinu, a svoju publiku još itekako ima čime iznenaditi.
Diskretni šarm kvartovskih galerija
Pomalo je iznenađujuća već i činjenica što je autor takvog, prilično jakog renomea, odlučio izlagati u galeriji koja uglavnom stoji po strani od popularnih tokova zagrebačke umjetničke “scene”, no pritom treba imati na umu barem dvije stvari. Prvo, izlagački prostori namijenjeni vizualnoj umjetnosti u kvartovskim centrima za kulturu (neizostavnim ustanovama većine zagrebačkih mjesnih zajednica), vrlo su često zanimljivija i dinamičnija mjesta od svojih razvikanih parnjaka iz centra grada (važni primjeri su Galerija Modulor u Centru za kulturu Trešnjevka, Galerija Prozori u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića na Peščenici, Galerija Vladimir Filakovac u Dubravi, i druge), a k tome mogu i snažnije utjecati na svoje neposredno urbano okruženje i zajednicu.
Drugo, kvartovske galerije neizostavan su element koncepta inkluzivnog i otvorenog javnog prostora, prema kojem svim građanima treba biti pružena prilika za sudjelovanje u kulturi, bez obzira na njihove socijalne i druge mogućnosti, a tu je i edukacijska uloga galerija kao institucija. Zbog toga se ulaz u kvartovske galerije ne naplaćuje, a suvremena, svježa umjetnost u njima redovito boravi.
Savjeti starijeg umjetnika mlađem
Goran Trbuljak svoju je izložbu nazvao ‘Što je Torbuljak, a što su torbuljaci’, prema nadimku koji mu je još kasnih 70-ih, kada je prvi put izlagao u Galeriji SKC-a u Beogradu, nadjenuo jedan kolega. Upravo je taj davni mladenački put u Beograd Trbuljaku pružio jedno od polazišta za aktualni postav, dok je drugo doživio također na putovanju, vraćajući se kao stipendist Ecole Nationale des Beaux-Arts iz Pariza u Hrvatsku. Tada se u vlaku družio s jednim starijim i poštovanim domaćim slikarom, čije ime u popratnom tekstu izložbe Trbuljak ne spominje, a koji mu je očinski udijelio nekoliko savjeta kao iskusni umjetnik mladom početniku.
Ticali su se slikarstva, kojim se Trbuljak tada nije bavio (kada je bio u potpunosti uronjen u konceptualnu umjetnost, filmsko snimanje i grafički dizajn), ali se dosjetio tih uputa kada se prije petnaestak godina prihvatio nove serije radova. Između ostalog, stariji je slikar savjetovao Trbuljaku da dimenzije svojih platna uvijek prilagođava dimenzijama kofera svojih kupaca, pogotovo ako je riječ o Amerikancima sa Samsonite kofera, kako bi bez mnogo promišljanja kupili slike i odnijeli ih kući.
Jednobojne slike i Samsonite koferi
I tako su nastali torbuljaci. Autor je s godinama razvio originalnu metodu prema kojoj je bijela platna razapeta na okvirima prvo spremao u kofere, a potom bi na svakom koferu probušio rupu kroz koju bi kapao boju na platno. Rezultat su monokromne slike s amorfnim plohama u obliku razlivenih krugova koji teku prema dolje, a svaka slika sa svojim koferom (na kojem se također zadržala mrlja boje) čini diptih i cjeloviti rad. Tako je Trbuljak u Galeriji Vladimir Bužančić izložio većinu svojih slikarsko-prtljažnih diptiha nastalih u periodu od 1997. do 2014. godine, kao i nekolicinu slika u probušenim staklenim okvirima na kojima je počeo ispitivati dosege svoje metode.
Pozamašni Trbuljakov tekst u tri dijela konstitutivni je element izložbe i posjetitelj ga može slobodno uzeti, dok će se kroz autorovo autoironično tumačenje torbuljaka, prepuno različitih referenci iz povijesti umjetnosti, ali i najbanalnije svakodnevnice, probiti samo najsrčaniji. Ipak, tekst ponovno pokazuje da je Trbuljak, osim što je precizan i lucidan mislilac te iskusan likovnjak s okom uvježbanim za apsurd, također izvrstan pisac, odnosno esejist.
Genijalni ljubitelj paradoksa
Možda ćete se zapitati zašto bi netko trošio silne novce na Samsonite kofere samo da bi ih koristio kao radni materijal, oštetio i skupa sa zakučastim apstraktnim slikama izložio u galeriji na rubu grada, ali takav vam je Trbuljak. Još od njegove kultne rane izložbe naslovljene ‘Ne želim pokazati ništa novo ni originalno’ (1971.) pa do rada iz 1994. ‘Star i ćelav tražim galeriju’, njegova je misija bila satirična kritika muzejsko-galerijskog sustava konceptualnim sredstvima, kao i bespoštedno preispitivanje i ironiziranje vlastite pozicije Umjetnika.
S torbuljacima je autor ponovno napravio jedan genijalan obrat – umjesto da svoje slikarstvo mistificira bajkama o nezadrživoj umjetničkoj inspiraciji ili stvaralačkoj znatiželji, ili pak da svoju praksu definira dubokim poznavanjem slikarskog zanata, Trbuljak mediju urnebesno pristupa s namjerom da sa što manje rada proizvede što više i to po mogućnosti što bolje proda. Dakako, i sama konvencija kupoprodaje slika u Trbuljakovom je konceptu ironizirana kao nešto pomalo apsurdno, ali i zabavno, bezazleno, kao kad se pogađaju kumice na placu ili nešto slično. Lucidnom artikulacijom tih paradoksa Trbuljak svoje torbuljake nepretenciozno stavlja na intelektualno neokaljanu i suštinski poštenu poziciju.