Poznati dramski pisac Igor Weidlich u velikom intervjuu za Telegram: 'Malnar je rubno pretvorio u kulturološki fenomen'

Ostavština Željka Malnara

U KNAP-u su nastajale sjajne autsajderske posvete prezrenima („Smisao života gospodina Lojtrice“ Saše Anočića, „Amateri“ Bore Radakovića…), a tamošnjom scenom su nesebično, kao da rade u najprestižnijim produkcijama, prodefilirala vrhunska redateljska imena: Georgij Paro, Ivica Boban, Petar Veček (ovdje je u amanet ostavio svoju posljednju režiju, umro je u večeri praizvedbe „Amatera“), Saša Anočić, Mario Kovač, Dora Ruždjak Podolski…

„Treba na umu imati i da je Peščenica zaista jedan od najživopisnijih kvartova u koje čovjek može doći. Tu stalno tinja i ostavština jednog Željka Malnara, primjerice, koji je to ‘rubno’ pretvorio u kulturološki fenomen. Kultura je temelj društva, a imamo društvo takvo kakvo imamo jer u njega ubrizgavamo ovakvu ili onakvu kulturnu injekciju. KNAP je taj puls kvarta osluškivao godinama i godinama prije nego što sam ja sad ‘zasjeo’ na poziciju voditelja kazališta.

I meni je sad zanimljivo vidjeti, a to sam kroz predstave koje radim osjetio i na nekim drugim mjestima, da je upravo to rubno svojevrstan mainstream jer čovjeku ne laže. Predstava može biti fikcija, ali ne smije lagati, varati gledatelja i uvjeravati u stvarnost drugačiju od one u kojoj živi“, ističe Weidlich uoči svoje prve Knaperske sezone koja službeno počinje 14. listopada izvedbom hitoidne predstave „Kod kuće je najgore“ Ephraima Kishona, u režiji Borisa Kovačevića.

‘Kvalitetno može biti komercijalno’

Jedan od prvih vrijednih poteza novog umjetničkog voditelja – u dogovoru s direktoricom Centra kulture na Peščenici, Anjom Planinčić – je raspisivanje natječaja za novi dramski tekst koji će se u produkciji Kazališta KNAP praizvesti početkom iduće godine. Plan je da se svake godine otvori konkurs za novu dramu, što će ovu scenu učiniti još relevantnijom. Weidlich i dalje namjerava njegovati repertoarnu viziju kvalitetnog hitmejkerskog kazališta i socijalno osviještenog, provokativnog izraza.

Taj balans vraški je teško postići ali Weidlich lakšim prečicama ne želi ići: „Pitanje novca i samoodrživosti u kulturi svojevrsna su tema koja se nerijetko rješava po principu – smislit ćemo nešto, budemo nekako… Ali to je pitanje o kojem treba jasno i glasno govoriti. U dobu kad su proračuni za kulturu zadnji na listi prioriteta svih vlasti, neke produkcije mogu lako skliznuti u područje banaliziranja i trivijaliziranja sadržaja kako bi on postao komercijalan. To je lakši put i tu se treba zapitati je li to kultura ili jeftini show. Jednom spušteni kriteriji tražit će još nižu ljestvicu, pa još nižu…

Treba osvijestiti da i kvalitetno kazalište može biti itekako komercijalno. I sam sam napisao dosta komedija koje na prvu loptu ljudi mogu shvatiti površno, ali će se za dan ili tjedan dana početi pitati i preispitivati, kritički promišljati nešto, imat će i dublju reakciju od prvotnog smijeha. A KNAP je redovno nudio repertoar u kojem se svaki pojedinac zbog nečega mogao prepoznati, koji je bio blizak, ali nije bio trivijalan. Naravno da trebamo razmišljati o tome da prodamo dvoranu, da netko kupi ulaznicu, i to ne samo jednom. Moramo težiti tome da se ljudi vraćaju i, da si ne lažemo, pune blagajnu koja pak znači kruh za sve te glumce, kreativce, tehničare pa i hostese kojima predajemo kaput u garderobi. Ali sve se to može s mjerom. Zato KNAP, recimo, ima cijene ulaznica prilagođene najširoj publici, niže od mnogih drugih kazališta, a i velike popuste za učenike, studente, umirovljenike…“

Zapuštanje kulturnih centara

Produkcijska prednost KNAP-a je što je dio Centra kulture pa tu profit nije prioritet, nego samoodržanje, pri čemu svaki profit ide u smjeru otvaranja scene onima koji si neku drugu scenu ne bi mogli priuštiti. „Time vraćamo dug zajednici i zaista jesmo dio zajednice u kojoj djelujemo. Ako nam se javi neka nezavisna produkcija koja radi komercijalno, onda od nje i ne očekujemo manje od toga da zna puniti dvoranu.

Ali ako nam se javi nezavisna produkcija koja vrijedno radi i živi kazalište, ali nema novca ni marketinških znanja, nastojat ćemo joj otvoriti vrata. I zato ćemo u prosincu raspisati poziv za sve produkcije koje bi htjeli stati na našu scenu, i komercijalne, ali i one nove, mlade, koje tek trebaju stasati i trebaju platformu koja bi im bila odskočna daska. Izgleda da je upravo taj balans ono što radimo i nastojat ćemo raditi što bolje“, obrazlaže Weidlich.

Nije li ozbiljan faul ove države zapuštanje kulturnih centara? Peščenica se tom zanemarivanju uspješno odupire. „Da, Peščenica se tome uvijek odupirala jer je disala s kvartom, posjetiteljima i publikom“, slaže se Weidlich, uvjeren da su centri za kulturu pravo blago koje može i mora biti na prvoj liniji bitke za kulturu. „Zapuštalo ih se dugo jer ih se možda smatralo manje vrijednima, ali upravo oni stvaraju kulturnu publiku, zato što su najdostupniji, tu su – u susjedstvu. Još se sjećam KNAP-a i Galerije događanja u koje me vodila majka i prije nego sam krenuo u školu. Tu sam bio prije nego što sam ušao u bilo koju drugu veću kulturnu instituciju i vjerujem da mnogi imaju sličnu priču“, sjeća se Weidlich.

Njegovanje amaterske produkcije

Da bi centri za kulturu ostvarivali svoju funkciju, ističe on, presudno je da u njima rade ljudi kojima je stalo: „Ne znam kako je u drugim centrima, ali kad sam upoznao svoje nove kolegice i kolege, od ravnateljice Anje Planinčić pa do stručnih suradnika i svakog kotačića u tom ‘pogonu’, odmah je bilo jasno da se radi o ljudima kojima je stalo. Zato su se očito i odupirali. Drago mi je da sad i ja mogu u tu priču zajedno s njima.“

Uz profesionalnu, Weidlich i dalje, s pravom, namjerava njegovati amatersku produkciju. Što je također važno za život lokalne zajednice. Upravo Knapovska amaterska scena pokazala se kao sjajan background danas brojnih etabliranih umjetnika.

‘Ta scena je življa od drugih’

Kakvi su, dakle, planovi u tom smislu?„Amaterska produkcija je meni osobno jedan od najvažnijih aspekata“, potvrđuje Weidlich, jer i sam je počeo kao amater koji trčkara hodnicima KNAP-a za vrijeme Smotre kazališnih amatera: „Barem pola mojih profesionalnih suradnika koji su danas glumci na vodećim pozornicama ili na televiziji, ili su redatelji, pisci, kostimografi… svi imaju sličnu priču koja ih veže uz KNAP.

Teško je nekome tko ne živi kazalište možda shvatiti koliko je važno da zadržimo taj amaterski entuzijazam, ludost i zaigranost, uspjehe i promašaje, a onda i profesionalno vodstvo koje amaterima daje stručni žiri svake godine. Toga se trebaju prisjetiti i to u sebi stalno iznova buditi i profesionalci iz kazališnog svijeta, jer lako je zaboraviti i ukalupiti se, život nosi svoje, ali nekad po putu ponestane kreativnosti. Opet, nisu sve amaterske skupine ujedno i skupine studenata ili školaraca, kako bi to neki mogli pomisliti.

Među amaterskim skupinama imamo i odrasle, imamo osobe s invaliditetom, imamo nacionalne manjine, imamo umirovljenike, toliko njih koji donesu i teške priče na scenu, ali se i pošteno nasmiju na vlastiti račun. Ta scena je življa od mnogih drugih, sreća na njihovim nastupima je nemjerljiva. O ekspresiji i socijalizaciji, izravnoj komunikaciji, koji su nam danas u doba virtualnih bespuća itekako potrebni, ne treba ni govoriti. I opet, svi ti amateri u najmanju će ruku dovesti svoje prijatelje u kazalište, a koji put je potrebna samo jedna iskra.“

Sve više mladih na predstavama

Uz prekaljeni dramatičarski staž („Puni pansion“, „Direkt u glavu“, „Mi o Vuku“, „Kad udari južina“, „Who The Fu*k isBiba?“) i praktičan dramaturški rad na produkcijama u Hrvatskoj i Srbiji, Weidlich ima i dugogodišnje medijsko iskustvo – kao autor i kao predavač studentima novinarstva. Elem, kazalište jeste jedan od najmasovnijih medija. Iz svog bogatog iskustva kakvu formulu nudi za privlačenje mlade publike u teatar?

„U novinarstvo, pa i u svoja predavanja uvijek sam nastojao uključiti nešto teatralno, pa tako ni u kazalište ne mogu doći bez novinarskog mentalnog sklopa. Osobno, neka predstava mi se može svidjeti ili ne svidjeti, ali ako o njoj kasnije govorim i kritički promišljam neki njen aspekt, za mene je to uspjela predstava. Najgore je ako o predstavi nemam mišljenje jer to znači da nije u moj život donijela ništa novo, novu emociju, novi doživljaj, spoznaju ili reakciju, kakva god bila. Oni koji se bave kazalištem znaju da to mogu postići ne tako da se zatvore u sobu i samo pišu, moraju koji puta izaći i među ljude. I opet se vraćamo na taj puls društva. To moraju pratiti i novinari.

Za mlade generacije novinara znam da su sve svjesnije svijeta u kojem živimo, trendova, načina pričanja priče. Znaju koliko kratko nove generacije mogu držati pozornost, kako im nuditi sadržaje koji će ih ‘razbuditi’, eksperimentiraju s novim tehnikama, medijima. Evoluiraju. To mora raditi i kazalište, ne smije podilaziti, ali ne može ni postojati kao elitna kupola nesvjesna okruženja. I nekako mi se čini da predstave nekih produkcija, institucionalnih i nezavisnih, to vrlo uspješno rade, žive s današnjom publikom i obogaćuju joj život. Vidim sve više mladih u kazalištu, dolaze ponovo na predstave i dovode prijatelje. Kupuju ulaznice od svojih skromnih studentskih budžeta. Koja je formula za to? Formula je da ih ne pokušavamo privući nekakvim akcijama i ‘zahvatima’, nego da napravimo predstave zbog kojih će poželjeti sami doći. I doći će. Samo im moramo dati iskreno i istinsko kazalište, bez fige u džepu“, iznosi Weidlich.

‘Kazalište mora educirati’

Uvjeren je da kazalište i kultura općenito ne smiju tražiti alibi u pasivnom tavorenju, nemoći i jalovoj kuknjavi. Nego moraju ulagati dodatne napore da dopru do ljudi. „Kazalište mora educirati, oplemenjivati, širiti vidike, potaknuti kritičko razmišljanje koje danas tako olako prepuštamo internetu ili ideološkim grupacijama svih boja i oblika. Moramo aktivno na tome raditi, ne možemo postojati zbog sebe samih.

I naravno da nije lako kad prosječni gledatelj gleda kako će preživjeti iz mjeseca u mjesec. Ali to samo znači da kultura mora pronaći načine, unatoč i usprkos. To se ne može raditi s nekog pijedestala, nego tako da budemo u kvartu, da dišemo s kvartom, pitamo, preispitujemo i evoluiramo zajedno s ljudima koji žive oko te predivne institucije zvane kazalište. I što je najvažnije, da svu tu publiku, postojeću i buduću, nikad ne podcijenimo“, kaže Weidlich.