Poznati ruski pisac gostovao u Zagrebu i rasturio Putina: 'Ovo što danas radi naučio je u KGB-u. No, Ukrajina ima jednu šansu'

Rusi su, dakako, odbacivali odgovornost, a nakon što je Velika Britanija protjerala preko dvadeset ruskih službenika, diplomatski odnosi postajali su sve lošiji. Naposljetku, Skripalj i njegova kćer ipak su preživjeli napad. Promatrajući razvoj situacije, ruski pisac Sergej Lebedev – kojeg smo sinoć mogli gledati na Festivalu svjetske književnosti – dobio je ideju za roman. Tako je nastao Debitant, špijunski triler izvorno objavljen 2019. godine, kod nas nedavno preveden u izdanju Frakture, i prijevodu Ive Alebića.

Ponajbolji ruski pisac svoje generacije

Do trenutka kad je Debitant zaživio na stranim jezicima, ruske su se vlasti pobrinule da piščev pripovjedni svijet nimalo ne izgubi na aktualnosti – u kolovozu 2020. godine, Aleksej Navaljni, ruski opozicijski političar – također je otrovan novičokom. Zapad je vjerojatno još tada trebao biti svjestan da Putin pomalo gubi kontrolu.

Sam Lebedev je, u nedavnom gostovanju u Ljubljani, nedugo nakon ruske invazije na Ukrajinu, izjavio da je Putin svoju dijaboličnost demonstrirao još 2004. godine, u reakciji na talačku situaciju u školi u Beslanu, gdje je poginulo više od tristo ljudi, od čega gotovo dvjesto djece.

Književnost Sergeja Lebedeva, antiputinovski nastrojenog pisca koji živi u Berlinu, na nekadašnjoj granici geopolitičkih blokova, već duže od desetljeća iskopava nezgodne kosture iz ruske prošlosti. Preveden je na preko dvadeset jezika, uključujući i hrvatski; o njemu, između ostalih, biranim riječima govore nobelovka Svetlana Aleksijevič i norveški majstor Karl Ove Knausgaard, a posebno su mu naklonjeni, dakako, ne samo iz književnih razloga, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ga se časti titulom ponajboljeg ruskog pisca svoje generacije.

Linije kontinuiteta nasilja u ruskoj povijesti

Počelo je s Granicom zaborava (2010), prvim romanom koji je doživio sjajnu recepciju, barem izvan njegove matične zemlje, a potom s još tri romana koji, za razliku od gore spominjanih, još nisu prevedeni na hrvatski. U posljednjem romanu, Debitantu, autor se na nešto drugačiji način vratio temama iz povijesti svoje zemlje, ovaj put još eksplicitnije ukazujući na linije kontinuiteta između propalog totalitarnog režima i onog trenutačnog, autokratskog, pod vlašću Vladimira Putina. U pojedinim elementima, primjerice, političkim ubojstvima, ta bi se nit dala razvući još dalje u prošlost, do ranijih stoljeća carske Rusije.

Petar Veliki usmrtio je sina nakon posebno okrutnog mučenja; Katarina Velika stajala je iza ubojstva svog supruga, Petra III; politička ubojstva iz sovjetske ere mogli bi nabrajati čitav dan. Konačno, Putin se sve ozbiljnije svrstava do Staljina: prije atentata na Navaljnog i Skripalja, tu su ubojstva političara Borisa Nemcova (2015), obavještajca i disidenta Aleksandra Litvinenka (2006) i novinarke Ane Politkovskaje (2006).

Rođen 1981. godine, Lebedev je bio taman dovoljno star da se dobro može sjećati raspada Sovjetskog Saveza, države kojom se bavi u svim svojim romanima. Dio motivacije za pisanje, navodi kasnije, dobio je sudjelujući u geološkim ekspedicijama po ruskoj divljini: u razdoblju od osam godina na svojim je iskopavanjima pronalazio jezive tragove nekadašnjih sovjetskih logora. No dio inspiracije leži u činjenici da je turobna ruska povijest dvadesetog stoljeća i na njegovoj obitelji – kao na toliko drugih – ispisala silne traumatične stranice.

Kompleksna i traumatična obiteljska prošlost

Kao dijete roditelja koji su oboje bili geolozi, rekao je sinoć Lebedev, često je svjedočio situacijama kad bi, želeći razgovarati o stvarima za koje su mislili da je bolje ne čuti, njegovi roditelji, “svjedoci umiranja gulaga”, djecu slali izvan prostorije. Upravo je “tajna ruskog sjevera” nešto što je Lebedeva isprva odvelo u geologiju. Rano je ruski pisac vidio o čemu su govorili. Kad je s petnaest godina bio na svojoj prvoj ekspediciji, vidio je ruševine gulaga iz helikoptera. Vidio je drugi dio svoje zemlje, Rusiju mrtvih i zaboravljenih.

U Granici zaborava, protagonist, također geolog, saznaje da je čovjek koji je bio dijelom obitelji u svojoj prošlosti upravljao logorom u sklopu “arhipelaga gulag”. Lebedev jednom prilikom navodi da je drugi muž njegove bake sve od 1918. do 1950-ih. bio pripadnikom sovjetske tajne policije; između ostaloga, bio je upraviteljem jednog logora u sustavu gulaga.

Tridesetih godina, u vrijeme čistki koje su unakazile onovremeno sovjetsko društvo, Staljin mu je dodijelio i jednu od njegovih brojnih medalja, kako se Lebedev uvjerio puno godina kasnije, pronašavši oficirsku knjižicu “drugog djeda”. Nije on tu bio neki poseban izuzetak, nositelji sovjetskog sustava voljeli su pribadati odličja na prsa poslušnih aparatčika i izvršitelja represije, gotovo jednako koliko su uživali u pražnjenju spremnika pištolja u prsa onih koji to više nisu htjeli ili mogli biti. Veći je kuriozitet to što je drugi djed sve te godine uspio ostati živ u tom notorno autofagičnom sustavu.

Druga strana obitelji, ukazuje pisac, proganjana je od početka Crvenog terora pa do kraja sovjetske države. “Izgubili smo oko dvadeset članova obitelji”, navodi. Među njima su pravoslavni svećenici, pripadnici aristokracije i grana obitelji koja je imala njemačko podrijetlo. Tu mu je obiteljsku poveznicu poslije pada Berlinskog zida pokazala jedna od baka; druga je bila na suprotnoj strani povijesti. Njegov prapradjed, ispričao je Lebedev, prije stotinjak godina pobjegao je u Berlin, pred boljševicima, a evo, sad se i on nalazi tamo, ciklus se ponavlja.

Tajna suradnja Njemačke i Sovjeta

U neprevedenom romanu iz 2018. godine Lebedev se preko protagonista, mladog povjesničara Kirilla, bavi njemačkim elementom ruske povijesti, a onda i vlastite obitelji. Istraživanja provedena za taj roman pokazala su se poticajnim i tijekom pisanja Debitanta. U izvještajima o atentatu na Skripalja, pisac je uočio da se kao mjesto otkrića novičoka spominje Šikanij, gradić na obali Volge, na jugu Rusije.

U njemu su još dvadesetih godina prošlog stoljeća, u sklopu tajne vojne suradnje, zajednički kemijski laboratorij uspostavili Weimarska Republika i Sovjetski Savez, Naime, po odrednicama Versajskog ugovora, oslabljena i ponižena njemačka država nije smjela provoditi takve eksperimente; Sovjetima to , dakako, nije predstavljalo neku prepreku.

Godine 1927. tako je uspostavljen projekt Tomka, s ciljem testiranja i proizvodnje kemijskog oružja. Nakon njemačkog povlačenja u godini Hitlerova dolaska na vlast, Sovjeti su nastavili samostalna istraživanja. Novičok je nastao tek pola stoljeća kasnije – ističe Hamish de Bretton-Gordon, britanski stručnjak za kemijsko oružje – negdje između 1971. i 1973. godine.

Grad koji nije postojao do 2018. godine

Šikanij je, kao i mnogi drugi gradovi u kojima se provođena vojna istraživanja, bio zatvoren grad. Kad bi stranci postavljali pitanja, dobivali su službeni narativ da se laboratorij, odnosno institut koji je tamo uspostavljen, koriste za proizvodnju pesticida i herbicida, prisjeća se Vladimir Fedosov, jedan od bivših kemičara instituta. Takvi zatvoreni gradovi, dakako, nisu specifičnost isključivo sovjetskog sustava.

U međuvremenu, kasnih devedesetih, veći dio postrojenja je uništen, a konačno, upravo 2018. godine, kad su nastradali Skripalj i njegov kćer, Moskva je dokinula zatvorenost grada, i o njegovoj se prošlosti nešto više počelo razgovarati. Od pada Sovjetskog Saveza, Šikanij je samo jedan od brojnih propadajućih ruskih gradića; u posljednjih dvadesetak godina izgubio je polovicu stanovništva.

Uglavnom odlaze raditi u obližnji grad Volsk. Spomenuti Fedosov, jedan od rijetkih koji je rukovao sa “supstancom A”, kako su nazivali otrov na kojem su radili, danas predaje kemiju u školi.

‘Stvoritelj među drugim stvoriteljima’

Kaljitin, odbjegli znanstvenik, protagonist romana Debitant, ovako opisuje život u takvom gradiću:

“Grad je okružen Zidom: sivom betonskom ogradom s bodljikavom žicom na vrhu. Zid je izgrađen tako da bi trebao još narasti: između njega i stambenih blokova leži raskrčena pustoš. Zbog zida ne može ih se nazvati na kućni telefon. Poslati pismo na kućnu adresu. Doći u goste. Njihov Grad ne postoji na karti, u priručnicima i atlasima. Ovamo ne dolaze putnički vlakovi. Ne slijeću obični zrakoplovi. O Gradu se ne piše u novinama. Ne govore na radiju o njemu. Grad ne prikazuju na televiziji.”

Nakon pada Sovjetskog Saveza, Kaljitin je otišao iz zemlje. Nikad nije bio uvjereni komunist, no s vremenom shvaća da za njega nema većeg zadovoljstva od onog kakvo je mogao iskusiti u godinama rada na otrovu: vjerovao je da je “stvoritelj među drugim stvoriteljima”; konačno, proizvodio je ne samo otrov, nego strah kao takav, a strah je najbolji otrov, kaže u jednom trenutku.

Kaljitin se, sigurno je reći, kreće onkraj granica konvencionalnog morala, i za razliku od primjerice, Šeršnjeva, agenta koji ga treba ubiti, a koji ipak pokušava pronaći svoju bolju stranu kako bi izgradio kvalitetniji odnos sa sinom, odbjeglom znanstveniku u životu je preostala još samo volja za (nekadašnjom) moći.

Optika u Debitantu usmjerena na patološke pojave

Iako Lebedev u romanu posredno propitkuje i postupanje ruske vojske u intervencijama u Čečeniji, u Debitantu izostaje ona razina problematiziranja pojedinčeva odnosa prema nedjelima u prošlosti – kako je u liku Drugog djeda u Granici zaborava otvorio pitanja krivnje, iskupljenja i mučnih tragova prošlosti koji neće tako brzo iščeznuti iz kolektivnog pamćenja naroda.

Optika je ovdje reducirana: s jedne strane, osiromašena je naracijskom logikom književnog žanra u kojem se javlja; s druge strane, ograničena je, najvećim dijelom, na patološke pojave, sadistički nastrojene pojedince koji predstavljaju anomalije u društvu. Potencijalno ozbiljnije propitkivanje etičkih pretpostavki ovih likova – propitkivanje na nekoj dubljoj razini – ovdje u konačnici izostaje, između ostaloga i zbog njihove nedorečenosti; iza svega ostaju tek obrisi i siluete.

Jednako tako, u odnosu na Granicu zaborava, posljednji je roman Lebedeva stilski razmjerno slabije izveden: rečenice su jednostavnije, kraće, manje poetične; postupci oneobičavanja prilagođeni očekivanoj dinamici špijunske proze, manje naglašeni, ponekad odmjereniji – možda bez onih slabije inteligibilnih mjesta kakva su ponekad opterećivala naraciju piščeva prvijenca – ali u svakom slučaju estetski skromniji; konačno, tako je Lebedev svoju posljednju prozu dobrim dijelom lišio onih specifičnih opisa materijalnog svijeta kakvim je prva knjiga obilovala.

Dar zapažanja, malo tko će osporiti, jedna je od najljepših stvari koja može zadesiti nekoga tko odluči živjeti od svoje pisane riječi; potisnuvši taj element u pozadinu, Lebedev je svoju prozu u Debitantu, nažalost, sterilizirao. Valja vidjeti u kojem će smjeru Rus usmjeriti svoju daljnju prozu; u međuvremenu, bilo bi dobro kad bi dobili prijevode i njegovih ostalih knjiga.

Današnja Rusija ne nudi razloga za optimizam

U svojim recentnijim istupima, Lebedev je isticao da mu suvremena Rusija ne ostavlja previše razloga za optimizam. Kritički nastrojena književna inteligencija, koja je u prošlosti dala tolike značajne pojedince, još uvijek šuti o mnogim spornim točkama. Režim sustavno radi na umanjivanju razmjera sovjetskih zločina, a dobar dio stanovništva spremno prihvaća njihova objašnjenja za represiju, kako prošlu tako i aktualnu.

Prošli tjedan umro je i Mikhail Gorbačov, političar koji bi u razvijenoj demokraciji teško mogao biti uzorom, ali bio je možda i najbolji vođa kojeg je Rusija imala, barem u modernijoj povijesti. Poslije svega, Rusi mu nisu mogli oprostiti raspad Sovjetskog Saveza, koliko god ta država bila jedna od najmonstruoznijih društveno-političkih tvorevina ikad. To su ti paradoksi kojima će se Lebedev nastaviti baviti.

Na jučerašnje pitanje Miljenka Jergovića o lociranju vremena kad je demokratska Rusija možda bila zamisliva, Lebedev navodi kratko razdoblje nakon kolovoza 1991. kad su, nakon neuspješnog puča tvrdolinijskih sovjetskih političara protiv Gorbačova, Moskovljani oborili golemi spomenik Feliksu Dzeržinskom, osnivaču boljševičke tajne policije i simbolu političko-društvene represije KGB-a. No već dvije godine kasnije, navodi Lebedev, bilo je prekasno. Rusko vodstvo uputilo se starim putevima represije.

Rusi ignoriraju ratovanje i stradavanje

Društvo nije imalo snagu za promjene prema boljem društvu, rekao je Rus. Nastavili su raditi zločine, i nastavili su šutjeti o njima. Nema preuzimanja odgovornosti ni za što, i kako se šutjelo o ratu u Čečeniji i drugim teškim pitanjima, tako se sada šuti i o ratu u Ukrajini. Veliki ruski gradovi danas ne žive u skladu s činjenicom da nekoliko stotina kilometara zapadnije toliki Rusi i Ukrajinci ginu. Na televiziji i u medijima promiče se standardna režimska propaganda, no istovremeno, Putin pokušava relativizirati razmjere onoga što se tamo odvija.

U odnosu prema ostatku svijeta, ruski se predsjednik prije svega oslanja na stvaranje atmosfere nesigurnosti i straha. Poput Kaljitina iz Debitanta, Putin veoma dobro koliko je strah snažan otrov. On je “menadžer straha”, rekao je Lebedev. U KGB-u je savršeno istreniran da njime vješto manipulira i na tom gradi svoj autoritet. Strah ga je, u konačnici, i doveo na vlast.

S druge strane, taj konformizam ruskih građana, njihova nezainteresiranost prema događajima koji izlaze iz sfere njihova privatnog života, istodobno bi Putinu mogla otežati situaciju. Lebedev ističe da u zemlji nema neke snažne dobrovoljne mobilizacije za rat. Putin je toga svjestan, smatra ruski pisac, i to mu veže ruke. U tom manjku motiviranosti skriva se i nada za Ukrajinu, zaključuje pisac.