Moskva sve glasnija o ugroženosti ruske manjine na području bivšeg SSSR-a. Susjedne države brinu da će završiti kao Ukrajina

Već prije tih navodnih napada Moskva je upozorila da neće dopustiti da se Pridnjestrovlje uvuče u ukrajinski rat. Moldavija je stoga zgrožena izjavom ruskog generala da ruska vojska u okviru svoje specijalne vojne operacije želi preuzeti kontrolu nad južnom Ukrajinom kako bi imala izravan pristup separatističkoj enklavi. To potvrđuje da Rusija želi zauzeti cijelu ukrajinsku obalu Crnog mora, uključujući Odesu, kako bi ju povezala s Pridnjestrovljem. Zbog toga Moskva neprestano upozorava da se u toj enklavi ugnjetavaju etnički Rusi, što je bio i izgovor za agresiju na Ukrajinu.

Napetosti između etničkih Rusa i domaćeg stanovništva

Moldavska vlada je pozvala u pomoć zapadne zemlje da ih obrani od moguće ruske invazije. Moguće je da se scenarij koji je ruski predsjednik Vladimir Putin primijenio u Ukrajini, sada priprema i za Moldaviju. U oba slučaju intervencije opravdava zaštitom ruske manjine.

Slijedeći tu rusku logiku uskoro bi se na udaru mogle naći i druge države nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza. A to su Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan. Estonija, Latvija i Litva spasile su se jer su neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je Rusija bila oslabljena i izgubljena, primljene u NATO.

U većini tih država odnos između domaćeg stanovništva i etničkih Rusa pun je tenzija i napetosti. Građane tih država s podozrenjem gledaju na etničke Ruse bojeći se da bi oni, u slučaju ruske vojne intervencije, postali izdajnici i peta kolona. U tim državama postoji opravdani strah da bi Moskva mogla silom stvoriti ruske enklave pod izlikom da su etnički Rusi ugroženi. Kao što je to učinila u Ukrajini proglasivši suverenitet narodnih republika Donjeck i Lugansk. Najugroženije su trenutno Moldavija, Kazahstan, Kirgistan, Gruzija, Azerbajdžan i Tadžikistan.

Položaj ruske manjine promijenio se nakon SSSR-a

U Ukrajini je prije ruske agresije, po popisu iz 2001., živjelo 8.334.141 etničkih Rusa, što je 17,2 posto stanovništva. I upravo su oni bili casus belli za ruskog predsjednika Vladimira Putina koji tvrdi da ih je morao zaštiti od Ukrajinaca. Istodobno već se neko vrijeme iz Moskve čuju upozorenja da će ruska vojska, na isti način na koji to čini u Ukrajini, morati zaštiti rusku manjinu u Moldaviji. Tamo, naime, živi 111.726 Rusa, što je 4.1 posto stanovništva.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991., oko 25 milijuna etničkih Rusa ostalo je živjeti u post sovjetskim državama. Tako u Bjelorusiji po posljednjem popisu stanovništva živi 785.084 ili 8,3 posto etničkih Rusa, u Uzbekistanu 750.000 ili 2.3 posto, u Kazahstanu 3,619,002 ili 20,20 posto, u Gruziji 26. 586 ili 0,7 posto, u Azerbajdžanu 119. 300 ili 1,35 posto, u Litvi 139.507 ili 4,8 posto. U Latviji živi 487.250 etničkih Rusa ili 25.2 posto, u Kirgistanu 364. 500 ili 6,2 posto, u Tadžikistanu 34.838 ili 0,5 posto, u Armeniji 11.862 ili 0,4 posto, u Turkmenistanu 297.319 ili 6,7 posto te u Estoniji 322.700 ili 24.2 posto.

U svim novonastalim državama položaj ruske manjine dramatično se promijenio. Kazahstan je možda najbolji primjer toga što se događa s Rusima u tim državama. Iako je ruska vojska nedavno spasila vladu u Kazahstanu koju su ugrozile velike demonstracije nezadovoljnih građana, ipak sada je ta ista vlada odbila pomoći Moskvi u agresiji na Ukrajinu. Prevladao je strah od nezadovoljnih građana koju takvu odluku ne bi prihvatili.

Kazasi podržavaju Ukrajinu, etnički Rusi Putina

Profesor matematike iz Almatija Kazah Erlan Raimbek još je prije agresije na Ukrajinu kazao kako smatra da je problem Rusa u tome što ih se većina ne može pomiriti s tim da više nemaju povlašteni status. “Teško prihvaćaju da su postali manjina i da više ne dominiraju političkim i društvenim životom kao u vrijeme kada je Kazahstan bio jedna od sovjetskih republika. Teško im pada to što Kazahstanci ne pamte sovjetsku eru po dobru: unatoč golemim nalazištima nafte i plina, Kazahstan je bio siromašna i nerazvijena republika, a za Staljinove strahovlade, tu je bilo 11 gulaga, zloglasnih logora kroz koje prošlo više stotina tisuća interniraca i njihovih obitelji”, kazao je.

Etnički Rus Jurij Kozlov, kompjutorski stručnjak, objasnio je kako se Kazasi i Rusi vrlo rijetko druže, a još rjeđe međusobno žene. “Prevelike su civilizacijske i kulturološke razlike da bi druženja i miješani brakovi uspjeli. Kazasi se strogo pridržavaju tradicijskih običaja, roditelji utječu na život svoje djece dok su živi, a nerijetko im biraju i partnere. Zbog toga nikada nisam hodao s djevojkom Kazahinjom”, kazao je i nastavio:

“Razlike se ne smanjuju, jer smo odvojeni već od djetinjstva. Kazasi pohađaju škole u kojima se predaje na njihovom jeziku, a mi one u kojima se govori ruskim jezikom. I tako sve do fakulteta. No, za razliku od nas koji svaki dan učimo kazaški jezik, oni ruski uče samo jednom tjedno. Češće imaju satove engleskog nego ruskog. I to najbolje pokazuje koliko drže do nas.” Svi Kazasi s kojima smo razgovarali bili su na strani Ukrajinaca, a Rusi su podržavali Putinovu politiku.

Ukrajinske Ruskinje sumnjaju da će se vratiti

Među izbjeglicama iz Ukrajine, u Zagreb su iz Odese pristigle majka koja ima 50 godina, kćer 30 i unuka od 10 mjeseci, koje su rođene u Rusiji. Majka i kćer su fakultetski obrazovane, ali su ukrajinski jezik naučile tek prije nekoliko godina i to kad je to postalo obvezno.

Njihovi muževi ostali su braniti Odesu, a one su užasnute ruskom agresijom. “Rusi uništavaju zemlju, ruše sve što im se nađe na putu, ubijaju svakoga na koga naiđu, a ukrajinski Rusi nisu iznimka. Njih likvidiraju isto kao Ukrajince jer su ogorčeni zbog otpora na koji su naišli.”

Premda o tome ne govore malo je vjerojatno da će se vratiti u Ukrajinu, a neće, nakon strašnog iskustva, niti u Rusiju. Svjesne su da nigdje ne bi bile dobrodošle.

Gruzijci strahuju da su sljedeći

Rusija je 2008. okupirala gotovo petinu teritorija Gruzije, države od 3,7 milijuna ljudi na krajnjem jugoistočnom dijelu europskog kontinenta. Pri tomu je proširila teritorij Južne Osetije i Abhazije, dvije secesionističke države koje su se odvojile od Gruzije tijekom 1990-ih. S obzirom na to da su ruske trupe udaljene samo nekoliko desetaka kilometara, u glavnom gradu Tbilisiju vlada velika zabrinutost.

Svjesni su da ne smiju izazivati Ruse, a opet ne mogu mirno promatrati njihovu agresiju na Ukrajinu. “Danas je na udaru Ukrajina, sutra smo mi”, misao je koja progoni većinu Gruzijaca. Ili kako je to kazao Giorgi Khelashvili, zastupnik vladajuće stranke Gruzije: “Vulkan je upravo eruptirao, lava trenutno teče niz drugu stranu planine, ali sutra se može preokrenuti na našu stranu.”

Dok Gruzijci prosvjeduju protiv Rusije, vlada se drži rezervirano da ne izazove nervoznog i agresivnog susjeda. Stoga nije uvela sankcije, ali traži prijem u EU. “S obzirom na to da su nam Rusi oteli već petinu teritorija i zbog toga ih nitko nije osudio, tko kaže da već sutra neće krenuti okupirati cijelu zemlju pod izlikom da trebaju zaštiti 25 tisuća Rusa koji su tu ostali živjeti”, ispričao je student Sakishvaili.

U Azerbajdžanu stanovništvo ne podnosi Rusiju

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Nagorni-Karabah, u kojem živi uglavnom kršćansko armensko stanovništvo, ostao je unutar granica Azerbajdžana u kojem živi 93,4 posto Muslimana koji pripadaju istoj etničkoj skupini kao i Turci. Došlo je do pobune pa se Nagorni Karabah odcijepio od Azerbajdžana – u tim borbama poginulo je više od 30.000 ljudi.

Rusija je u međuvremenu potpisala pakt o međusobnoj obrani s Armenijom i tamo je izgradila vojnu bazu, što u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana doživljavaju kao veliku opasnost. Neupitni vladar te zemlje Ilham Alijev, sin posljednjeg šefa Azerbajdžana u vrijeme kada je zemlja bila unutar SSSR-a, nastoji održavati dobre odnose s Moskvom. Istodobno, većina građana, najblaže rečeno, ne podnosi Rusiju.

Tijekom boravka u Bakuu, glavnom gradu, ušao sam u taxi u kojemu se istodobno s magnetofona orila muslimanska molitva, a s radija muslimanska glazba. Zbog nesnosne buke, teško se bilo oteti nelagodi, pogotovo što je vozač taksija izgledao vrlo mrko. Poslije su nam objasnili da je taksist vjerojatno pomislio da sam Rus pa je tako demonstrirao svoju netrpeljivost spram Vladimira Putina.

Etnički Rusi moraju se priviknuti da su sad manjina

U većini novonastalih država nakon raspada SSSR-a Rusima je ponuđeno da pretvore svoje bivše sovjetsko državljanstvo u rusko. Prema onima koji nisu to iskoristili taj izbor u raznim državama različito se ponašalo. U Bjelorusiji, primjerice, njihov status se nije promijenio, dok su Estonija i Latvija, ograničile dobivanje državljanstva na svoje građane koji su tu živjeli prije Drugoga svjetskog rata.

Na temelju toga državljanstvo su dobili njihovi potomci, dok ga je većina Rusa, koji su tu došli sa sovjetskom vlašću, izgubila. A za njih je promjena državljanstva značila odlazak u Rusiju te napuštanje imovine koju su stekli u drugim zemljama. Što je izazvalo velike frustracije ne samo kod tih ljudi nego i u Moskvi. Kao posljedica svega toga etnički Rusi u novim državama nisu izgubili samo povlašteni položaj, već su ponegdje bili izloženi raznim vrstama šikaniranja.

Nakon stjecanja nezavisnosti početkom 1990-ih, većina tih država proglasile su svoje jezike i kulturu službenim dok su istovremeno ograničile upotrebu ruskog jezika i sovjetskih simbola. Stoga su Rusi morali naučiti domicilne jezike ako su željeli pohađati škole, fakultete ili raditi u javnim ustanovama. Naprosto, etnički Rusi moraju se priviknuti da su postali manjina te da su izgubili povlašteni status.