Preslušao sam zajednički album Franz Ferdinanda i Sparksa i moram reći da to uopće ne zvuči loše
Kapranos i bend konačno su izašli iz sigurne zone svoje kreativnosti
Samo dvije godine nakon formiranja, Franz Ferdinand je utvrdio svoje mjesto u post-punk pokretu koji je harao mainstreamom početkom novog tisućljeća. Njihov istoimeni debitantski album iz 2004. i njegov sljedbenik “You Could Have It So Much Better” pokazali su svijetu koliko su ovi uglađeni Škoti vješti u stvaranju zaraznog dance rocka. Upravo zbog njih je jedna nova generacija koja je preskočila bendove poput XTC-a i Gang of Four saznala koliko post- punk I dance rock mogu dobro funkcionirati zajedno.
Njihova iduća dva albuma, “Tonight: Franz Ferdinand” iz 2009. i “Right Thoughts, Right Words, Right Action” iz 2013. držala su se provjerenog recepta. Nisu gotovo nimalo odskakali od forme kojom su se prvi put predstavili javnosti. Iako je ta ziheraška konzistentnost polučila dva solidna izdanja, nedostajalo im je glazbene drskosti I nečega novog i neočekivanog.
Niti jedna pjesma s ta dva albuma nije izazivala reakcije poput onih koje smo doživjeli kad smo prvi put čuli “Take Me Out” I “Do You Want To”. Te pjesme su definirale Franz Ferdinand kao jedan od najuzbudljivijih mladih bendova, a taj status su tijekom godina polako počeli gubiti. Krivica za to se dijelom mogla svaliti i na pojavu nekoliko bendova sličnog stila, kao što su bili The Killers.
Sparks u Franz Ferdinandu probudili neočekivan potencijal
Trebalo je više od 10 godina da frontman Alex Kapranos I ostatak benda konačno izađu iz sigurne zone svoje kreativnosti, barem što se tiče materijala kojeg su bili spremni predstaviti javnosti. S grupom Sparks iz Los Angelesa u studiju kemijaju već godinama, no tek su prije nekoliko mjeseci objavili kako su kompletirali prvi zajednički album pod imenom FFS. Sparks su veterani art popa I glam rocka koji već 40 godina stvaraju zajednu. Njihova glazba je nekad odlična, nekad poprilično čudna, ali uvijek intrigantna.
Album FFS-a vrijedilo je čekati. Čini se da su Sparksi u Franz Ferdinandu probudili neke kreativne tokove koji su pali u drugi plan i koje dosad nismo imali prilike čuti. Kad se gleda album u cijelosti, Franz Ferdinandi su definitivno ti koji su povukli više utjecaja od Sparksa nego obrnuto. Njihov nervozni punk omekšan je snažnim prisustvom synthpopa braće Mael iz Sparksa koji su iz mladih Škota izvukli više pop zvuka nego što su vjerojatno I sami vjerovali da imaju u sebi.
Kapranosov bariton na uvodnoj “Johnny Delusional” je odličan primjer za to. Na pjesmi “Little Guy from the Suburbs” čujemo kako su Franz Ferdinandi, od kojih smo navikli na stadionske refrene, ukroćeni da zvuče puno pitomije. Čak i kad sviraju više poput sebe, kao što je slučaj na “So Desu Ne” i “Piss Off”, lako je prepoznati utjecaje Kraftwerka koji su mogli doći samo od Sparksa.
Obećavajuća budućnost
“Save Me From Myself” je pjesma koja najviše od svih zvuči poput starih Ferdinanda I koja bi se vrlo lako uklopila na neki od starih albuma. No najbolji trenuci na albumu nisu oni gdje se više ističe jedan bend nad drugim, već oni gdje su postigli savršeni balans. To je slučaj s “Police Encouters” I “Things I Won’t Get”, dvije stvari koje zvuče kao nešto niti jedan od ova dva benda nebi mogao sam producirati.
Čini se da su s ovim projektom oba benda profitirala. Franz Ferdinand je dobio prijeko potrebno osvježenje, a Sparks su oživjeli karijeru na način kojeg nitko nije mogao očekivati. I jedni I drugi tvrde kako ovo nije bio samo jednokratni pokušaj već da planiraju I dalje raditi zajedno, što bi moglo rezultirati s još nekoliko potpuno nepredvidivih albuma.