Koliko god nevjerojatno zvučao podatak da se ovog vikenda navršilo točno 130 godina od rođenja Miroslava Krleže, jednako nevjerojatno zvuči i to da su njegovi eseji i knjige aktualniji danas, nego što su bili u vrijeme kad su pisani.
To jeste s jedne strane posljedica Krležinog genija i njegove anticipacije budućih događaja, ali s druge je i posljedica toga da u svijetu glembajevštine i nacionalizma zapravo živimo tek posljednjih desetljeća.
Kao da je čitav period između dva svjetska rata, zajedno s onim što se guralo pod tepih u socijalističkom razdoblju bilo samo predigra za ratove devedesetih i za ovo u čemu živimo danas, čega je užas Drugog svjetskog rata bio ozbiljan nagovještaj.
Većinski odnos društva
No, to što je Krleža netko tko je puno aktualniji danas, nego što je bio u socijalističkom razdoblju kad je bio na vrhuncu moći nije nimalo utjecalo na odnos društva i službene politike prema njemu. Štoviše, dogodilo se upravo suprotno, odnosno konkretno to da se napravilo sve da mu aktualnost bude zanijekana.
Prevelik da bi bio prešućen, a previše lijevo i previše Jugoslaven da bi bio istinski afirmiran i pročitan s razumijevanjem te ozbiljno pripušten u današnju živu kulturu, Krleža je kanoniziran kao lektirni klasik prema kojem većinski dio društva ima odnos kao prema nekome neprimjetnom tko je izložen na polici jer tako mora biti.
Do koje mjere je takav stav postao samorazumljiv, svjedoči i to da je nakon masovne i temeljite promjene imena ulica u Splitu devedesetih godina Krleža ostao doslovno jedini čovjek ili pojava iz lijeve baštine zemlje koji je imao ulicu u tom gradu. Da je pak njemu samome bilo jasno kako će se i kojim redoslijedom razvijati odnos prema njemu, nakon smrti, lako je pročitati u rezigniranim odgovorima koje je davao Predragu Matvejeviću i Enesu Čengiću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaslužuje biti kanoniziran
To pak, koliko je blasfemično Krležu smjestiti u nacionalni kanon kao nekonfliktnog pisca koga se uopće ne razumije i ne problematizira, zna svatko tko je išta njegovo pročitao. Jedino gore od toga je kad ga se počinje promatrati kao hrvatskog nacionalistu, što se sve češće događa u knjigama koje izlaze u Beogradu, a što je u Zagrebu napravio Čedomir Višnjić u svojim iscrpnim knjigama posvećenim Srbima u Hrvatskoj u socijalističkom razdoblju.
Miroslav Krleža, naravno, zaslužuje biti kanoniziran, budući da jeste jedan od najvećih, a zapravo i najveći, ne samo hrvatski, nego i jugoslavenski pisac, ali samo pod uvjetom da ta kanonizacija ne predstavlja ujedno i eutanaziju njegovih ideja i kritičkih razmišljanja, uz standardno klasično postavljanje Glembayevih ili nekog naoko nekonfliktnog komada na scenu nacionalnih teatara.
Način na koji je ona izvršena najbolje je objasnio beogradski redatelj Zlatko Paković kada je prije nekoliko godina pripremao predstavu ‘Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’, na zagrebačkom Festivalu Miroslav Krleža, možda i jedinom mjestu koje pokušava održati živim Krležu kao stvarnog autora. On je tada fantastično zaključio kako je Krleža očišćen od komunizma i Jugoslavije putem promjene imena Leksikografskog zavoda, koji se nazvao po njemu, ali bez jugoslavenskog prefiksa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Noć u vlaku s Titom
U stvarnosti su pak te dvije stvari, koje je najtočnije povezivalo prijateljstvo s Titom, Krležu temeljito obilježile, jednako u autorskim preokupacijama, kao i u privatnim raspravama ili na kraju krajeva aktivnostima, budući da je prvu kampanju za izbore u Kraljevini doista odradio kao partijski aktivist koji nastupa po mitinzima i iskače iz vlakova.
U nekom smislu povijesne uloge, još sam davno zaključio kako je intelektualni otac prve Jugoslavije bio Ivan Meštrović, dok je Krleža bio na isti način ključni intelektualac i ideolog one socijalističke, za što je dovoljno imati informaciju o tome da je Tito noć nakon rezolucije Informbiroa proveo upravo u vlaku s Krležom.
Bitan talentiranim piscima
Ono što su mu mnogi zamjerali nakon ‘90., a to je nedostatak kritičnosti prema samom Titu i prema stvarnosti socijalizma, on sam je još za života opovrgnuo zaključujući i ispravno naslućujući što će se dogoditi nakon Titove smrti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Danas je ostao itekako bitan mnogim talentiranim pojedincima na sceni i u nekom duhovnom smislu slijede ga i Viktor Ivančić i Zlatko Paković i Oliver Frljić, bio je inspirator sjajne knjige Damira Pilića o Titu i Krleži, kao i Vuku Perišiću za roman ‘Signali i svjetionici’, a nema nikakve sumnje da će se taj njegov utjecaj nastaviti u odnosu na slične pojedince koji će tek doći na scenu.
I to bez obzira što ga je službena kultura neformalno proglasila za građanskog pisca čije je vrijeme prošlo. Naizgled malo, ali sasvim dovoljno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prevelik da bi bio prešućen, a previše lijevo i previše Jugoslaven da bi bio istinski afirmiran. Što nam je Krleža danas?
Ovog vikenda navršilo se točno 130 godina od rođenja velikog pisca
Krleža je kanoniziran kao lektirni klasik prema kojem većinski dio društva ima odnos kao prema nekome neprimjetnom tko je izložen na polici jer tako mora biti.
Koliko god nevjerojatno zvučao podatak da se ovog vikenda navršilo točno 130 godina od rođenja Miroslava Krleže, jednako nevjerojatno zvuči i to da su njegovi eseji i knjige aktualniji danas, nego što su bili u vrijeme kad su pisani.
To jeste s jedne strane posljedica Krležinog genija i njegove anticipacije budućih događaja, ali s druge je i posljedica toga da u svijetu glembajevštine i nacionalizma zapravo živimo tek posljednjih desetljeća.
Kao da je čitav period između dva svjetska rata, zajedno s onim što se guralo pod tepih u socijalističkom razdoblju bilo samo predigra za ratove devedesetih i za ovo u čemu živimo danas, čega je užas Drugog svjetskog rata bio ozbiljan nagovještaj.
Većinski odnos društva
No, to što je Krleža netko tko je puno aktualniji danas, nego što je bio u socijalističkom razdoblju kad je bio na vrhuncu moći nije nimalo utjecalo na odnos društva i službene politike prema njemu. Štoviše, dogodilo se upravo suprotno, odnosno konkretno to da se napravilo sve da mu aktualnost bude zanijekana.
Prevelik da bi bio prešućen, a previše lijevo i previše Jugoslaven da bi bio istinski afirmiran i pročitan s razumijevanjem te ozbiljno pripušten u današnju živu kulturu, Krleža je kanoniziran kao lektirni klasik prema kojem većinski dio društva ima odnos kao prema nekome neprimjetnom tko je izložen na polici jer tako mora biti.
Do koje mjere je takav stav postao samorazumljiv, svjedoči i to da je nakon masovne i temeljite promjene imena ulica u Splitu devedesetih godina Krleža ostao doslovno jedini čovjek ili pojava iz lijeve baštine zemlje koji je imao ulicu u tom gradu. Da je pak njemu samome bilo jasno kako će se i kojim redoslijedom razvijati odnos prema njemu, nakon smrti, lako je pročitati u rezigniranim odgovorima koje je davao Predragu Matvejeviću i Enesu Čengiću.
Zaslužuje biti kanoniziran
To pak, koliko je blasfemično Krležu smjestiti u nacionalni kanon kao nekonfliktnog pisca koga se uopće ne razumije i ne problematizira, zna svatko tko je išta njegovo pročitao. Jedino gore od toga je kad ga se počinje promatrati kao hrvatskog nacionalistu, što se sve češće događa u knjigama koje izlaze u Beogradu, a što je u Zagrebu napravio Čedomir Višnjić u svojim iscrpnim knjigama posvećenim Srbima u Hrvatskoj u socijalističkom razdoblju.
Miroslav Krleža, naravno, zaslužuje biti kanoniziran, budući da jeste jedan od najvećih, a zapravo i najveći, ne samo hrvatski, nego i jugoslavenski pisac, ali samo pod uvjetom da ta kanonizacija ne predstavlja ujedno i eutanaziju njegovih ideja i kritičkih razmišljanja, uz standardno klasično postavljanje Glembayevih ili nekog naoko nekonfliktnog komada na scenu nacionalnih teatara.
Način na koji je ona izvršena najbolje je objasnio beogradski redatelj Zlatko Paković kada je prije nekoliko godina pripremao predstavu ‘Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’, na zagrebačkom Festivalu Miroslav Krleža, možda i jedinom mjestu koje pokušava održati živim Krležu kao stvarnog autora. On je tada fantastično zaključio kako je Krleža očišćen od komunizma i Jugoslavije putem promjene imena Leksikografskog zavoda, koji se nazvao po njemu, ali bez jugoslavenskog prefiksa.
Noć u vlaku s Titom
U stvarnosti su pak te dvije stvari, koje je najtočnije povezivalo prijateljstvo s Titom, Krležu temeljito obilježile, jednako u autorskim preokupacijama, kao i u privatnim raspravama ili na kraju krajeva aktivnostima, budući da je prvu kampanju za izbore u Kraljevini doista odradio kao partijski aktivist koji nastupa po mitinzima i iskače iz vlakova.
U nekom smislu povijesne uloge, još sam davno zaključio kako je intelektualni otac prve Jugoslavije bio Ivan Meštrović, dok je Krleža bio na isti način ključni intelektualac i ideolog one socijalističke, za što je dovoljno imati informaciju o tome da je Tito noć nakon rezolucije Informbiroa proveo upravo u vlaku s Krležom.
Bitan talentiranim piscima
Ono što su mu mnogi zamjerali nakon ‘90., a to je nedostatak kritičnosti prema samom Titu i prema stvarnosti socijalizma, on sam je još za života opovrgnuo zaključujući i ispravno naslućujući što će se dogoditi nakon Titove smrti.
Danas je ostao itekako bitan mnogim talentiranim pojedincima na sceni i u nekom duhovnom smislu slijede ga i Viktor Ivančić i Zlatko Paković i Oliver Frljić, bio je inspirator sjajne knjige Damira Pilića o Titu i Krleži, kao i Vuku Perišiću za roman ‘Signali i svjetionici’, a nema nikakve sumnje da će se taj njegov utjecaj nastaviti u odnosu na slične pojedince koji će tek doći na scenu.
I to bez obzira što ga je službena kultura neformalno proglasila za građanskog pisca čije je vrijeme prošlo. Naizgled malo, ali sasvim dovoljno.