Zašto je neopisivo važno da je Ivančićeva knjiga ‘Radnici i seljaci’ konačno doživjela i hrvatsko izdanje
Riječ je o njegovoj uvjerljivo najboljoj proznoj knjizi koja bi konačno mogla otkloniti nepravdu etiketa koje mu je ovdašnja kulturna javnost prišila
Iako smo na hrvatsko izdanje knjige ‘Radnici i seljaci’, autora Viktora Ivančića čekali više od šest godina nakon što je izvorno objavljena u izdanju beogradske Fabrike knjige 2014. godine, njeno novo čitanje pokazuje da niti malo nije izgubila na aktualnosti i svježini. Dva su razloga za to. Prvi i manje bitan je taj što se hrvatsko društvo suštinski nije promijenilo od vremena kad je Ivančić pisao knjigu, a drugi i znatno važniji je taj što je ovo njegova uvjerljivo najbolja prozna knjiga koja bi konačno mogla otkloniti nepravdu etiketa koje mu je ovdašnja kulturna javnost prišila.
Ne znajući, naime, što da napravi s tim neuklopivim čovjekom koji se dosljedno drži izvan bilo kakvih struktura, kružoka i društava i koji niti u jednom trenutku nije pristao na neki pomirljivi stav prema recentnoj prošlosti i nepodnošljivoj sadašnjosti, posebno prema konkretnim ljudima i oportunistima bez kojih ta prošlost i stvarnost ne bi ni bile ovakve, a opet s punom sviješću da je prevelik da bi ga se moglo prešutjeti, kulturna javnost je napravila oportunistički konsenzus.
Otprilike sljedećeg sadržaja. Da, Viktor Ivančić je autor fantastičnog Robija K. i izmislio je iz nule kompletnu vlastitu poetiku, međutim mimo toga je sasvim prosječan u proznim formama i previše isključivi kolumnist. S kojim je, doduše, pametnije ne polemizirati jer je svima jasno da tu ne bi imali nikakve šanse, ali mu se ovom etiketom radikalizma i ta politička esejistika za koju je jasno da je najbolje piše na ovim prostorima, također stavlja po strani, da bi na koncu od onoga što je javnost spremna provariti, ostao tek Robi K..
Poput splitske sudbine sa Smojom
Nema, naravno, nikakve sumnje da će jednog dana kada Viktora više ne bude odnos prema njemu i njegovom djelu doživjeti lokalnu splitsku sudbinu odnosa prema Miljenku Smoji ili nacionalnu odnosa prema Krleži. Spor, iz kojeg će se zbog nedostatka želje da se bez ikakvog razloga valjaju u blatu, isključiti ljevica, vodit će se između radikalnih desničara koji bi autora najradije zaboravili i potisnuli iz kulture sjećanja, kad ga već nisu uspjeli potisnuti iz javnosti za života, te između najbrojnijih oportunista.
Argumentacija potonjih će biti takva da će Ivančiću oduzeti njegov avangardizam i poetiku subverzije i otpora, a ostaviti mu tek Robija K. i tako ga izdignuti na pijedestal patetične splićanistike. Točno to su napravili sa Smojom, koji je četvrt stoljeća nakon smrti nagrađen nagradom Grada Splita za životno djelo, paralelno s godišnjom nagradom 72. bojni Vojne policije, koja prije svega više ne postoji godinama, a kao ključna prepoznatljivost će joj ostati to što su njeni pripadnici držali logor u Lori.
Kad sam već spomenuo i Krležu te odnos prema njemu, radi se o posve identičnoj stvari. Pretvorili su ga u kanoniziranog klasika, ističući isključivo drame o građanskom društvu u prvi plan, a kompletnu avangardnu poetiku, komunističko i jugoslavensko opredjeljenje potisnuli su duboko na marginu kao da Krleža sa svim tim nije imao veze. U čitavom ovom razdoblju moderne Hrvatske, jedino je još jedan na marginu potisnuti avangardist, beogradski redatelj Zlatko Paković imao jasnu ideju o njegovom stvarnom nasljeđu pa je na ovu hipokriziju upozorio i napravio predstavu ‘Krleža ili što su nama zastave’. Koja je, međutim odigrana u par izvedbi na Festivalu Miroslava Krleže u Zagrebu i to je bilo to. Danas opet potisnuto.
Ivančićeva poetika otpora
Sve ovo pišem zato što su, izgleda Ivančića taj programirani budući zaborav i prešućivanje počeli u tolikoj mjeri nervirati, da je zaključio kako nema nikakvog smisla da mu sam olakšava svojom dugogodišnjom principijelnošću u pogledu objavljivanja knjiga. Naime, držeći se dosljedno vlastitog stava kako je jugoslavenski kulturni prostor jedinstven i kako svi na njemu pišu i govore istim jezikom, on je odbijao objavljivati istu knjigu po nekoliko puta, odnosno u svakoj od postjugoslavenskih država posebno.
Ta odluka jest bila u s skladu s njegovom poetikom otpora, ali je proizvodila situacije da bi mu knjige objavljene kod beogradskog izdavača ostale uglavnom nepročitane u Hrvatskoj i bez ikakvog društvenog odjeka, što nije imalo previše smisla. Posebno jer su najvećim dijelom tematski vezane za hrvatsko društvo. Stoga je odlučio šest godina nakon beogradskog izdanja objaviti hrvatskog izdanje kod riječkog Ex librisa, u sjajnom dizajnu Damira Bralića i Lane Grahek.
Poziv na pobunu i pljuska oportunističkoj Hrvatskoj
‘Radnici i seljaci’ su, kao što sam već u uvodu napisao, fantastična knjiga, u formi zbirke esejističkih priča, često autoironičnih, u kojima se Ivančić svojim prepoznatljivim stilom obračunava s nasljeđem devedesetih godina, ali i sa stvarnošću hrvatskog kapitalizma te korupcijskog društvenog konsenzusa. Iako je već i iz naslova jasno da autor smatra kako je današnje društvo lišeno ‘poštene inteligencije’ iz te revolucionarne krilatice, poruka knjige je puno brutalnija od pukog konstatiranja poraza.
Ivančić u ovim pričama ne dopušta onima koji su okrvavili ruke u Lori da mirno spavaju, budi nemir agentima tajnih službi, zaziva pobunu potlačenih, bilo pojedinaca, bilo marginaliziranih skupina poput umirovljenika pa i onih koji funkcioniraju kao dio sustava, ali im je to moralno nepodnošljivo, dolazi kao nečista savjest u mailove zločinaca i općenito ispisuje manifest pobune. Puno snažniji od razvikane knjižice Stephane Hessela ‘Pobunite se’. Pojednostavljeno govoreći, ‘Radnici i seljaci’ su istovremeno i otvoreni poziv na pobunu i pljuska u lice oportunističkoj Hrvatskoj i nemoguće je tu knjigu pročitati bez da vas duboko uznemiri. Niti je moguće ove priče tek tako zaboraviti nakon čitanja.
Efekt kao kod Dežulovića ili Frljića
Ivančić postiže zapravo isti efekt kao i njegov drug iz Ferala Boris Dežulović s ‘Pjesmama iz Lore’ ili Oliver Frljić u svom političkom teatru. Pri čemu su najsnažnije priče ‘Odbačeni teret’ i ‘Paviljon’, po kojem je Dino Mustafić počeo snimati film. Uostalom i ta činjenica da se prvi film po njegovom scenariju snima u Bosni i Hercegovini, kao i da je tek sarajevska Federalna televizija snimila sjajnu dokumentarnu seriju u četiri nastavka o Feral Tribune-u, koja je dostupna online, dok je to nezamislivo na HRT-u govori praktično sve.
Radnike i seljake će na koncu pročitati puno više ljudi, no što će izgledati u javnosti, ali to je na kraju krajeva neizbježno i manje bitno. Najvažnije je da je knjiga sada dostupna u Hrvatskoj i da je vrijedi pročitati.