Otišao sam na zanimljivu izložbu strip autorice Dunje Janković
Pogled u izložbu kojom je Janković u svojoj praksi opet otišla korak dalje
Postoje umjetnici koji već na samom početku karijere instinktivno artikuliraju svoj stil i motive, pa ih onda malo-pomalo, ali neprekidno razvijaju unutar tih gabarita, granajući se u različite medije i područja. Takav je umjetnik, primjerice, strip-autor, animator i likovnjak Danijel Žeželj. S druge strane, postoje i umjetnici koji svako toliko potpuno promjene svoj stvaralački idiom, započinjući takoreći od nule, nastojeći vidjeti što će im radikalni zaokret u perspektivi novoga donijeti. Dakako, neka veza s prethodnim načinom rada uvijek postoji. U potonju grupu autora i autorica odnedavno valja ubrojiti i Dunju Janković, renomiranu stripašicu i vizualnu pripovjedačicu, pokretačicu i umjetničku ravnateljicu originalnog festivala Škver na Malom Lošinju, koja se nakon duže pauze od izlaganja u metropoli vratila samostalnom izložbom u galeriji Greta.
Izložba zanimljivog naslova ‘Međusobe’ održala se proteklog radnog tjedna, od 25. do 30. svibnja, u skladu s prepoznatljivim “modusom operandi” Grete prema kojem izložbe traju taman tjedan dana, a ponekad i kraće. Brza izmjena događanja doprinosi dinamičnosti programa galerije, koja je unazad par godina postala jedno od najpopularnijih okupljališta umjetnika i publike u cijelom gradu. Maleni izlagački prostor u prizemlju Ilice 92 Dunja Janković iskoristila je kako bi posjetiteljima dočarala dosljedni vizualni koncept, istodobno ostvaren u dvije i tri dimenzije. Publika koja je sporadično pratila njezin rad otkad nije samostalno izlagala u Zagrebu, Dunju Janković vjerojatno je upamtila kao vrsnu strip-autoricu.
Preseljenje u područje apstrakcije
Ona to doista i jest. Stripove je počela crtati još mnogo prije diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera, a već za vrijeme studija proslavila se u regiji objavljivanjem stripova u različitim alternativnim publikacijama kao članica kolektiva Komikaze, te doslovno posvuda na internetu. Magistriravši vizualno pripovijedanje na njujorškoj School of Visual Arts, Janković se dodatno usavršila u osmišljavanju kompleksnih likovnih narativa, koji uskoro više nisu nužno imali veze sa stripom u užem smislu riječi. Noviji radovi Dunje Janković, kakvi su i predstavljeni na izložbi ‘Međusobe’, negiraju uvriježenu predodžbu stripa kao masovnog medija komunikacije uvjetovanog tiskom, a pogotovo zanemaruju njegovu današnju dominantu u formi grafičke novele, u biti stripa prilagođenog klasičnom tržištu knjiga.
Naravno, osnovna potka radova Dunje Janković i dalje je komunikacija, mada specifična, suptilna i pomalo hermetična. Cjelina postava nije opterećena formalnim ili žanrovskim definicijama, već je artikulirana kao zaokružena ambijentalna instalacija od kartona i boja, ploha i papira. Reklo bi se da njezini crteži i skulpture sada prije prenose raspoloženja nego značenja, a premda se tu i tamo još uvijek mogu pronaći figurativni motivi, čini se da se vizualni jezik Dunje Janković trenutno ponajviše preselio u područje apstraktne umjetnosti. Mogu se tu prepoznati utjecaji domaće i inozemne tradicije, mogu se tu kao reference navoditi imena velikog Miroslava Šuteja ili osebujnog francuskog nadrealista Yvesa Tanguya, no ipak je pravo zadovoljstvo zaključiti da se sadašnji jezik umjetnice organski razvio iz njezinog dosadašnjeg rada, iz onoga što je obitavalo na marginama kadrova stripa ili još češće između kadrova.
Sobe otvorene za svakoga
Uostalom, Scott McCloud, poznati američki strip-autor i teoretičar, odavno je ustvrdio da se prava magija medija stripa zbiva upravo u tom tanašnom prostoru između dva kadra, u tom nepreglednom procjepu koji u principu izražava poimanje i ponašanje vremena u stripu. Ti oštri, ali pritajeni vremenski skokovi ono su što čitatelju stripa pruža ogromnu slobodu u izgradnji narativa zajedno s autorom. Dunja Janković to jako dobro zna i čini mi se da su njezini radovi objedinjeni u “Međusobama” uistinu istrgnuti fragmenti nekih zaboravljenih tabli, koji su se rađali na nepoznatom dnu tih provalija među kadrovima. I tih sinapsi koje spajaju različite rukavce moždanog tkiva stripa, čineći ga pristupačnim i razumljivim.
Možda je onda bilo logično da se unutar te jedne sobe Grete materijaliziraju psihodelične međusobe, koje se svakome javljanju na njoj ili njemu najprimjereniji način. Poput one sobe iz knjiga o Harryju Potteru koja se pojavljuje samo onda kada ju najviše trebate i uvijek je drugačija. Ako ta usporedba nije promašena, rekao bih da je to glavna karakteristika Dunjinih međuzemaljskih interijera – prilagođavaju se korisniku kao udobne cipele. Istodobno su i sasvim njezini i posve svačiji.