Kako sam uživao radeći s njim „Čarugu“, film u kojem je s toliko očajničke žudnje izgovorio rečenicu: „O kako bi’ ja to jebo!“, a koju su mi u zadnjih tridesetak godina stotinama puta, pokušavajući imitirati Peru, izgovarali mnogi znani i neznani
Nedavno sam od „Udruženja dramskih umetnika Srbije“ dobio e-mail: “Poštovani gospodine Grliću, Udruženje priprema monografiju o Petru Božoviću, dobitniku glumačke Nagrade Dobričin prsten za životno delo. Autor knjige je Tanja Nježić. Petar Božović bi želeo da i Vi date svoj prilog-tekst za monografiju. U prilogu dostavljamo dopis i molimo da se odazovete Petrovoj želji. S poštovanjem i najboljim željama, unapred hvala, Branislava Atanacković, sekretar”.
U gornjem desnom džepu, u onom u kojem držim bilješke o dragim mi glumcima, našao sam nešto o Petru i za njegovu monografiju sročio ovo: Sve što se može kazati o tome da je Petar Božović veliki glumac, zaista veliki, sigurno je rečeno na prethodnim stranicama monografije koju čitate. To odavanje počasti njemu, i kao osobi i kao punokrvnom glumcu, nastavit će se i na narednim stranicama.
Zato, namjesto da pričam o tome kako poput rijetkih velikih glumaca on boravi u kadru kao lik, a ne kao netko tko igra lik, o tome kako sam uživao radeći s njim „Čarugu“, film u kojem je s toliko očajničke žudnje izgovorio rečenicu: „O kako bi’ ja to jebo!“, a koju su mi u zadnjih tridesetak godina stotinama puta, pokušavajući imitirati Peru, izgovarali mnogi znani i neznani, dakle namjesto čitave priče o Peri i njegovoj interpretaciji žandara Gileta, pokušat ću vam ispričati samo jedan prizor, onaj završni.
Aplauz kakav dobivaju samo odlikaši
Postoji na snimanju lijepi običaj; kada glumac ili glumica snimi zadnji kadar, pomoćnik režije objavi da su time završili rad na tom filmu. Ekipa tada stane i nagradi ih aplauzom. Po dužini tog aplauza iskusni mogu ocijeniti koliko je poštovanje ekipe prema njima kao osobama, kao i onome što su i kako radili.
Pero je posljednjeg dana svog snimanja, snimivši zadnji kadar, dobio veliki aplauz. Baš veliki. Onako dug i glasan kakav dobivaju samo odlikaši. No njegov rastanak s ekipom tu nije stao. Izljubio se sa svima, a zatim počastio oproštajnim pićem. Nakon toga mi smo nastavili snimati, a njega su odveli da ga, skidajući s njega masku i kostim, vrate nazad u realnost.
‘Zadnji put da smo svi zajedno’
No Pero se nije želio vratiti u realnost koja je počela mirisati na barut. To sam shvatio tek sutradan kad sam rano ujutro došao na set i među glumcima ugledao Peru. Ne samo da je došao, nego je bio potpuno spreman za snimanje; u uniformi, i teškom šinjelu, kapi i sa sabljom oko pasa, našminkan i počešljan. Pitam asistenta što se događa. Zašto je tu? Ima li materijal koji smo jučer s njim snimili neku tehničku grešku? Ne, ne, ne odgovara asistent na sva moja pitanja. Pa zašto onda, pitam još jednom. Ne znam, odgovara. Molio je da ga obuku i našminkaju. To je sve što znam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odem do Pere i pitam ga zašto je pod maskom i u kostimu. On me dugo gleda, skine kapu, obriše znoj i kaže: „Molim te, nemoj me tjerati. Ovo je vjerojatno zadnji put da smo svi zajedno.“
Čitava ekipa ga je ispratila. Plakali smo
Pero je dolazio i narednih nekoliko dana, u uniformi, pod maskom i s malom čašicom u ruci, sjedio i gledao kako radimo. Kad je rekao da odlazi, gotovo čitava je ekipa došla na zagrebački glavni kolodvor da ga isprati. Ana, moja supruga, neki se dan sjetila te slike; vlak kreće, a on stoji na otvorenim vratima zadnjeg vagona, plače i dugo, dugo nam maše. Plakali smo i mi ispraćajući njega i s njim jedno vrijeme.
Bila je jesen 1990. Nepunih godinu dana kasnije zemlja se raspala. Kad god netko od novokomponiranih kaže, onako po dužnosti, nešto glupo i lažno o zemlji u kojoj smo živjeli, kako u njoj nije bilo života i kako je dobro da više nismo zajedno, sjetim se Pere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Kad čujem nešto glupo i lažno o zemlji u kojoj smo živjeli, odmah se sjetim velikog Pere Božovića
Cijenjeni režiser i scenarist za Telegram piše o srpskom glumcu
Kako sam uživao radeći s njim „Čarugu“, film u kojem je s toliko očajničke žudnje izgovorio rečenicu: „O kako bi’ ja to jebo!“, a koju su mi u zadnjih tridesetak godina stotinama puta, pokušavajući imitirati Peru, izgovarali mnogi znani i neznani
Nedavno sam od „Udruženja dramskih umetnika Srbije“ dobio e-mail: “Poštovani gospodine Grliću, Udruženje priprema monografiju o Petru Božoviću, dobitniku glumačke Nagrade Dobričin prsten za životno delo. Autor knjige je Tanja Nježić. Petar Božović bi želeo da i Vi date svoj prilog-tekst za monografiju. U prilogu dostavljamo dopis i molimo da se odazovete Petrovoj želji. S poštovanjem i najboljim željama, unapred hvala, Branislava Atanacković, sekretar”.
U gornjem desnom džepu, u onom u kojem držim bilješke o dragim mi glumcima, našao sam nešto o Petru i za njegovu monografiju sročio ovo: Sve što se može kazati o tome da je Petar Božović veliki glumac, zaista veliki, sigurno je rečeno na prethodnim stranicama monografije koju čitate. To odavanje počasti njemu, i kao osobi i kao punokrvnom glumcu, nastavit će se i na narednim stranicama.
Zato, namjesto da pričam o tome kako poput rijetkih velikih glumaca on boravi u kadru kao lik, a ne kao netko tko igra lik, o tome kako sam uživao radeći s njim „Čarugu“, film u kojem je s toliko očajničke žudnje izgovorio rečenicu: „O kako bi’ ja to jebo!“, a koju su mi u zadnjih tridesetak godina stotinama puta, pokušavajući imitirati Peru, izgovarali mnogi znani i neznani, dakle namjesto čitave priče o Peri i njegovoj interpretaciji žandara Gileta, pokušat ću vam ispričati samo jedan prizor, onaj završni.
Aplauz kakav dobivaju samo odlikaši
Postoji na snimanju lijepi običaj; kada glumac ili glumica snimi zadnji kadar, pomoćnik režije objavi da su time završili rad na tom filmu. Ekipa tada stane i nagradi ih aplauzom. Po dužini tog aplauza iskusni mogu ocijeniti koliko je poštovanje ekipe prema njima kao osobama, kao i onome što su i kako radili.
Pero je posljednjeg dana svog snimanja, snimivši zadnji kadar, dobio veliki aplauz. Baš veliki. Onako dug i glasan kakav dobivaju samo odlikaši. No njegov rastanak s ekipom tu nije stao. Izljubio se sa svima, a zatim počastio oproštajnim pićem. Nakon toga mi smo nastavili snimati, a njega su odveli da ga, skidajući s njega masku i kostim, vrate nazad u realnost.
‘Zadnji put da smo svi zajedno’
No Pero se nije želio vratiti u realnost koja je počela mirisati na barut. To sam shvatio tek sutradan kad sam rano ujutro došao na set i među glumcima ugledao Peru. Ne samo da je došao, nego je bio potpuno spreman za snimanje; u uniformi, i teškom šinjelu, kapi i sa sabljom oko pasa, našminkan i počešljan. Pitam asistenta što se događa. Zašto je tu? Ima li materijal koji smo jučer s njim snimili neku tehničku grešku? Ne, ne, ne odgovara asistent na sva moja pitanja. Pa zašto onda, pitam još jednom. Ne znam, odgovara. Molio je da ga obuku i našminkaju. To je sve što znam.
Odem do Pere i pitam ga zašto je pod maskom i u kostimu. On me dugo gleda, skine kapu, obriše znoj i kaže: „Molim te, nemoj me tjerati. Ovo je vjerojatno zadnji put da smo svi zajedno.“
Čitava ekipa ga je ispratila. Plakali smo
Pero je dolazio i narednih nekoliko dana, u uniformi, pod maskom i s malom čašicom u ruci, sjedio i gledao kako radimo. Kad je rekao da odlazi, gotovo čitava je ekipa došla na zagrebački glavni kolodvor da ga isprati. Ana, moja supruga, neki se dan sjetila te slike; vlak kreće, a on stoji na otvorenim vratima zadnjeg vagona, plače i dugo, dugo nam maše. Plakali smo i mi ispraćajući njega i s njim jedno vrijeme.
Bila je jesen 1990. Nepunih godinu dana kasnije zemlja se raspala. Kad god netko od novokomponiranih kaže, onako po dužnosti, nešto glupo i lažno o zemlji u kojoj smo živjeli, kako u njoj nije bilo života i kako je dobro da više nismo zajedno, sjetim se Pere.