Razgovarali smo s mladim Paolom Tišljarićem, koji je upravo postavio svoju prvu predstavu u HNK-u

Predstava ‘Nove pustolovine Don Quijotea’ prva je suradnja Filozofskog teatra i Drame HNK-a i plod je ideje da se postavi tekst nekog od gostiju Filozofskog teatra, tako da formalno niti nije dio HNK-ova dramskog repertoara. Tariq Ali, autor ove drame, u međuvremenu je, doduše, zbog zdravstvenih razloga morao otkazati svoje gostovanje u Zagrebu.

Što možemo očekivati od ove predstave?

Naša inicijalna ideja za ulazak u predstavu bila je da spojimo original romana i tu Alijevu dosta neprohodnu dramu. U ponovnom čitanju romana dogodilo nam se nešto vrlo zanimljivo. Shvatili smo da je prvih 30 stranica ono što ljudi znaju o don Quijoteu, a cijeli drugi dio knjige je mnogo mračniji i tu tek postaje jasno zašto je taj roman toliko značajan. Pokušali smo spojiti te nepoznate dijelove romana s ovim zadanim kontekstom i ono što smo dobili je to da tekst zvuči iznimno svježe i moderno, a zapravo je riječ o romanu starom nekoliko stoljeća.

Gust tekst iziskivao veliki trud

Jeste li imali kakvih problema s inscenacijom?

Tema je zasićena raznoraznim citatima. Ima strašno mnogo referenci na popularnu i nepopularnu filozofiju. Tekst je vrlo gust i zahtijeva jednu određenu pripremljenost za gledanje pa smo pokušali naći načine da ga približimo ljudima koji te stvari ne znaju. Trudio sam se u svakom od prizora naći neku životnu situaciju bez obzira na temu o kojoj se govori. Na kraju je predstava ispala dosta pop, jer sve skupa izgleda lagano i ležerno, ali iza toga stoji golemi posao. Osim toga, prostor koji nam je dan dosta je nekazališni. Riječ je o pokusnoj dvorani pa je najveći izazov u tretmanu tog teksta bio od tog prostora napraviti kazalište.

Mlad ste redatelj. Jeste li imali problema s autoritetom?

Mislim da je svakoj mladoj osobi koja dođe raditi u takvu vrstu institucije teško uspostaviti komunikaciju s ljudima koji su tu. Ja sam imao sreće da mi je ansambl povjerovao na prvu. Ali naravno da je bilo generacijskih razlika, različitih viđenja što bi trebalo s takvim tekstom i neki ljudi na to nisu bili naviknuti jer ih takvo kazalište zapravo uopće ne zanima.

O kakvom to kazalištu govorite?

Mislim da je moj smjer neki poetski realizam. To bi značilo da poeziju pokušavam prilagoditi današnjici. Nastojim nešto što je nerazumljivo približiti ljudima koji će kad dođu u kazalište uživati u tome u nekom sinestetičkom smislu jer je meni osobno bitno da predstava na svim nivoima bude atraktivna i da nosi snažne poruke. Da se razumijemo, ja prezirem izvikivanje nekih političkih parola niti mislim da bi kazalište trebalo mijenjati društvo. Štoviše, mislim da ne može mijenjati čak ni pojedinca, nego da je njegova osnovna zadaća ljudima ponuditi nešto o čemu će razmišljati.

Porezni obveznici i ukus

Radili ste s Ivicom Buljanom ‘Elementarne čestice’. Kako ste iznutra doživjeli napad na tu predstavu?

Zbog pritiska javnosti smo kasno dobili potvrdu da će se predstava uopće raditi. To je bio prvi projekt na kojem sam radio, a u kojem se ansambl toliko dobro povezao. Ali teško je o tome govoriti iznutra. Zapravo se u tom trenutku nismo obazirali na kritiku, jer smo predstavu radili za nas. Ivica je autor koji ne pokušava nikome podilaziti nego raditi ono što želi.

Te predstave plaćaju porezni obveznici. Treba li poštovati njihov ukus?

Mislim da je to strašno nepošteno. Iskreno, ja sam išao u elitnu školu, imao sam odlične ocjene i mogao sam upisati bilo što. Na Akademiju sam otišao jer sam želio biti slobodan i raditi nešto što volim, a kad to radiš tada su zakoni tržišta sporedna stvar. Naravno da postoji nešto što se mora uvažiti, ali zato postoje repertoari, male i velike scene.

Često ste postavljali domaće autore. To je dosta neobično.

Nema jake scene bez domaćih autora. Kako da se razvijamo kao kultura bez da afirmiramo vlastiti jezik? Povraća mi se kad dođem na predstavu koja je loše prevedena i u kojoj ljudi loše govore. Mislim da su naši autori vrlo konkurentni i važni za naš napredak. Pojave se tu i tamo neki ljudi koji nose naš identitet na ovaj ili onaj način.

Pronalaženje prilika

Ima li mjesta za mlade umjetnike u hrvatskom kazalištu?

Apsolutno, samo mislim da bi mladi umjetnici trebali sami pronaći svoje prilike, jer nitko neće hodati za tobom i nešto ti nuditi. Ja sam do svih svojih prilika došao tako da sam ljude vukao za rukav. Vani je to normalno. Po meni te takva pasivna pozicija nigdje ne dovodi. Svoju priliku treba sam zaslužiti.

Koliko kolega iz Vaše generacije radi?

Malo, gotovo nitko. U pet godina pojavila su se samo tri nova imena. Ali, to je i normalno s obzirom na prirodu studija. Možda to zvuči brutalno, ali nakon svakog elitističkog studija postoji mogućnost da nakon stjecanja diplome odeš negdje konobariti i to je nešto sa čime se moraš pomiri i prije nego upišeš takav studij.

Osnovali ste s kolegicom vlastitu umjetničku udrugu Theatre. Zašto?

Fakultet nam nije mogao omogućiti da diplomiramo u profesionalnim uvjetima pa smo se za to pobrinuli sami. Nakon toga smo nastavili dalje i sad radimo neke male produkcije poput Ivane Sajko koju smo nedavno postavili u Plesnom centru, a na proljeće ćemo raditi Krležu. Ne zarađujemo, doduše, na tome, ali nam to daje mogućnost da radimo i to je jedino važno.

Što dalje?

Poslije Hrvatskog narodnog kazališta ću režirati predstavu u kazalištu Trešnja, nakon toga ću Buljanu asistirati na predstavi ‘Tri zime’.

---

Ovaj tekst objavljen je 13. veljače u tiskanom izdanju Telegrama