Razgovarali smo sa Snježanom Tribuson o njezinom novom filmu i seriji koju radi s bratom Goranom

Poljoprivreda kao alternativa filmu

Snježana Tribuson rođena je Bjelovarčanka, kao i njezin stariji brat, pisac i akademik u trapericama Goran Tribuson. Odrasla je nedaleko od mjesnog groblja i dolazi iz obitelji u kojoj su muškarci generacijama gradili nadgrobne spomenike. Tko zna, vjerojatno tome i može zahvaliti svoj prepoznatljivi crni humor. Problem je nastao kad je tu obiteljsku tradiciju prekinuo njezin brat pa je ona možda baš zato u jednom trenutku života odlučila biti kiparica, kako bi barem netko ostao u branši kamenoklesarstva. Ali danas na to odmahuje rukom.

“Ma htjela sam ja biti svašta. Sad, recimo, intenzivno razmišljam o poljoprivredi. Pitate me zašto? Zato što je bavljenje filmom izrazito stresno”, uz smijeh razlaže svoj pomalo radikalni plan. “Svjedočimo nekakvom prijelaznom vremenu u kojem većina ljudi, uključujući i mene, filmove gleda kod kuće na velikim televizorima ili čak kao Tribuson”, tako Snježana, naime, od milja zove svog brata, “imaju kod kuće projektor i platno. U takvoj situaciji optimistično je očekivati da moj film u kino dođe pogledati 50 ili 100 tisuća ljudi. Vrlo često vam u novinama napišu da proizvodnja filma stoji toliko i toliko milijuna, a da ga je u kinu pogledalo tisuću ljudi. Tada imate osjećaj da ste nekog prevarili ili zakinuli”, odgovorno će ona.

“Da se razumijemo, ne mogu se ni ja od toga otrgnuti, i meni je važno koliko će ljudi biti u kinu. Zato i mislim da je poljoprivreda dosta izgledan posao ne uspijem li skupiti publiku u kinu”, našalila se i počela nabrajati zavidan broj voćki koje je dosad zasadila u svom voćnjaku nedaleko od Zagreba.

Komedija s trovanjem

“Sve najbolje je božićna komedija s trovanjem”, kaže redateljica i scenaristica filma. Film počinje scenom u kojoj žohari iz jednog napuštenog dućana poljoprivredne apoteke na svojim nožicama, kroz ventilaciju, prenose otrov u bademe u susjednom dućanu prehrambenih proizvoda. Ti bademi pak završe u božićnim kolačima, što će glavnim junacima kasnije donijeti dosta simpatičnih problema.

Pitao sam je odakle joj inspiracija za takve priče. “Slušate li vi, kad sjedite u tramvaju, što ljudi oko vas govore? Ja ih slušam i zanimljive su mi njihove priče. To su najčešće obični ljudi sa svakodnevnim problemima, gospođe koje idu s placa, koje vuku nekakve torbe na kotačima i razgovaraju o kolačima i svojoj svakodnevici u kojoj se svašta događa”, otvoreno će. Njezine su junakinje, naime, uvijek relativno slične, pa i ova posljednja koju je napisala za Kseniju Marinković, glumicu koja u njezinu novom filmu igra jednu od glavnih uloga.

Pitam je kako to da sama piše scenarije. “Ovakva vam je situacija: ja poznajem puno pisaca, pa i brat mi je pisac. Međutim, moj brat nije sklon mojim ženskim likovima. Ne da im nije sklon”, ograđuje se, “sviđaju se one njemu, ali ne bi on to volio pisati. Ne bi mu bile zanimljive. Moji likovi su uvijek žene iz srednjeg sloja koje se bave nekim zanimanjima koja su sasvim obična. Iskreno rečeno, ne znam ni kojeg bi drugog pisca to interesiralo”, rekla je redateljica koja tvrdi da nikad neće napisati knjigu, jer zna kako nešto što je dobro napisano mora izgledati.

Film od 4.2 milijuna kuna

Tribuson je u svom novom filmu istraživala i svoju novootkrivenu ljubav prema operi. “Operu sam otkrila tek nedavno, jer sam u principu odrasla uz rock i prije 10 godina ne bih nikad rekla da će me zanimati bilo kakva opera. Ali kad ih čovjek jednom počne slušati, onda vidi da mu se mogu sviđati i druge stvari, a ne samo Bob Dylan, Bruce Springsteen i sve ono što sam dosad slušala.” Tako se u filmu Sve najbolje našao i Mozartov Don Giovanni. Mada, kako autorica kaže, to i nije toliko zbog toga što ona voli baš tu operu, nego zbog toga što joj je lik Don Giovannija bio prikladan da se poigra sa stereotipom lika zavodnika i muško-ženskim odnosima u filmu.

“Don Giovannija u filmu igra Ozren Grabarić, ali pravi zavodnik u filmu je soboslikar kojeg glumi Goran Navojec”, dodaje. Dvije stvari koje su je na snimanju filma vrijednog 4,2 milijuna kuna posebno razveselile su što jednu od glavnih uloga igra Renata Pokupić, naša poznata operna pjevačica, i sudjelovanje simfonijskog orkestra HRT-a koji je za potrebe filma odsvirao nekoliko arija.

Na pitanje je li imala kakvih problema na snimanju na trenutak je najprije zastala, a zatim je rekla da ekipu s kojom je radila toliko dobro poznaje da već i nakon prvog razgovora zna kako će nečija uloga na kraju ispasti, a onda se sjetila sljedeće anegdote. Kako Ozren Grabarić u filmu igra opernog pjevača, a on nije školovani operni pjevač, taj dio je morao odraditi profesionalac. Redateljica je nekoliko puta naglasila da je Ozren napravio sjajan posao – čak toliko dobar da su ljudi koji su gledali film mislili da on doista i pjeva.

Suradnja s Ivom Štivičićem

“Odlučili smo se za Leventea Molnara, mađarskog pjevača rumunjskog podrijetla, koji inače pjeva u Münchenu i u Metu”, rekla je. “Nazvali smo ga, on je na dogovoreni dan sjeo u automobil i došao. Bilo je strašno slatko. Smjestili smo ga u hotel koji nam je bio najjeftiniji pa onda znate da to i nije bio neki hotel. Meni je zbog toga bilo užasno neugodno i stalno sam mu davala do znanja kako znam da taj hotel i nije baš dostojan jednog opernog pjevača koji pjeva u Metropolitan operi. Znate što je on na to rekao: ‘Pa ja sam Rumunj! Već sam vidio takve hotele'”, kaže kroz smijeh.

Profesorica Tribuson je ispričala i da nije uvijek režirala isključivo prema vlastitim scenarijima, makar je danas upravo po tome poznata. “Kad sam na početku svoje karijere radila na televiziji Ivo Štivičić mi je dao scenarij Maje Gluščević. Kasnije je taj film završio u Puli, jer je bilo premalo filmova pa su uzeli i moj televizijski, ali to je već druga priča”, prisjetila se. “Maja Gluščević vam je gospođa čiji je muž napravio Vuka samotnjaka. Ona je našla Slavka Štimca u nekom malom ličkom selu i onda ga dovela na film. Još smo si i dan danas dobre.” Prema bratovu scenariju radila je i film Ne dao bog većeg zla, a kaže da se sprema raditi kratki film prema priči Tanje Mravak.

Možda ne znate da je suprug Snježane Tribuson jedan od naših najpriznatijih filmskih kritičara i teoretičara filma, Hrvoje Turković. Na pitanje koristi li kad privilegij što joj je i muž vrsni poznavatelj filma prvo se nasmijala. “Ja svog muža od pisanja scenarija maltretiram konstantno. Prvo ga čita po scenama, onda pročita cijeli scenarij”, malo je nevoljko priznala i dodala da njegovo mišljenje toliko cijeni da ponekad u svojim scenarijima čak i promijeni nešto što se njemu ne sviđa. “Mislim da u većini slučajeva dobro misli. A zovem ga i kad radim film, prvo ga pogleda u prvoj fazi, pa prvi šnit pa kad imam drugi pogleda i to. Na kraju ga zovem ‘ajde, dođi sad u kino da vidiš kak je ispalo kad je sve gotovo”, nastavila je kroz smijeh.

Problemi na Akademiji

Svoj je novi film već pogledala u kinodvorani, ali tvrdi da joj je to uvijek pomalo čudno. “U svim svojim filmovima jako volim određene dijelove, dok za neke dvojim jesu li dobro napravljeni. Znala sam pomisliti da će još netko primijetiti neke nepreciznosti pa, recimo, kašljem da zamuljam neki prijelaz ili što već u tom trenutku mislim da nije dobro”, rekla je. Zatim je dodala kako smatra da je samokritičnost u njezinu poslu nužna jer bez nje nema dobrih filmova, a otkrila je i da svaki put kad radi neki novi film ima osjećaj da joj je prvi. “Mislim da ako nemaš tremu, onda tu baš nešto i ne štima.”

Razgovarali smo i o problemima Akademije dramske umjetnosti, poput činjenice da se mnogo studenata glume žali što za vrijeme studija premalo rade pred kamerom. “Ne radi se o tome da odjeli na Akademiji nisu međusobno povezani, nego o tome da glumci svaki dan imaju klase”, objasnila je. ” Ako ti svaki dan imaš klase, onda te se ne može odvući na nekoliko dana snimanja nekog studentskog filma. Mada mi to često i učinimo, jer kako će studenti filmske režije raditi bez studenata glume”, zapitala se.

“Međutim, njihovi profesori onda polude. Tako da ispada da je problem u tome što ih sistem njihova kazališnog rada blokira da rade s nama u onolikoj mjeri koliko bi svi naši studenti htjeli.” Navela je primjer jednog studenta koji za svoj film nije mogao dobiti kolegu s fakulteta, pa je odlučio nazvati Milana Pleštinu jer je on najviše odgovarao njegovu zamišljenu liku. Nakon nekoliko dana ispostavilo se da se toliko pribojava suradnje s profesionalnim glumcima, koji su stariji i već afirmirani, da se nije usudio ni nazvati.

Kazalište na preporuku

Što se pak tiče nekih njezinih budućih projekata, kaže da trenutačno s bratom radi na scenariju za “obiteljsku kriminalističku seriju”. A nada se i da će jednom u životu režirati i neku operu. “Kad bi mi netko dao da režiram operu, možda bih mu i platila svoj honorar”, našalila se i otvoreno priznala da u kazalište uglavnom ide na preporuku prijatelja.

“Posljednje sam, recimo, gledala Hinkemanna u ZKM-u. Predstava mi se izuzetno svidjela. Glumci su izvrsni, a Ozren Grabarić me zadivio. U našem kazalištu je uvijek bilo tako da kad se glumac na pozornici skine, to je onda već samo po sebi vrijedan kazališni čin ili barem događaj vrijedan pozornosti. Sad sam prvi put vidjela glumca koji je iz svoga gologa tijela nešto napravio. To je bilo toliko duhovito. Oznaka njegova spola mu je poslužila da svome liku, koji je dosta dijaboličan, doda neku novu duhovitu dimenziju”, zaključila je.

---

Tekst je objavljen 23. siječnja u tiskanom izdanju Telegrama