Kultura

Razgovor s Arijom Rizvić, jednom od najzanimljivijih redateljica novog vala koja ima novi projekt

Upravo je u Umagu režirala komad 'Da sam ptica' Nikoline Bogdanović, priču o izbjeglištvima i raseljenim dušama

„Napraviti ovu predstavu jako mi je važno. Iskreno, mislila sam da ću ovakav projekt raditi tek za nekoliko godina, činilo mi se stalno da nisam zrela za to iako me ta tema godinama zaokupljala pa i morila. Iako je naš dramski tekst fiktivan, predstava je upravo inspirirana životnom pričom i putom mojih roditelja. Godinama sam osjećala i strah i nelagodu dijeliti je s drugima i često sam se susretala i s predrasudama koje su me jako boljele i ponekad izazivale i sram, kao djetetu koje tada nije puno znalo”, iskreno mi povjerava Arija Rizvić s kolikom odgovornošću se posvetila režiji komada “Da sam ptica” Nikoline Bogdanović, priče o izbjeglištvima i raseljenim dušama.

Riječanka rodom, Arija Rizvić jedna je od najmarkantnijih redateljica novog vala, senzibilna i spremna na istraživanja, samouvjerena a krhka i duboko zapitana u propitivanju identiteta ljudskosti. Indie projekt „Da sam ptica“ premijerno će se izvesti 5. prosinca u Umagu, gradu koji je i dao podršku produkciji (uz podrške i Festuma Umag, NZZB Umag, NZBI, SABAH) a u siječnju sljedeće godine planirane su premijere u Zagrebu i Sarajevu.

Kako prijeći preko mržnje

Arija je u gradnju predstave uronila ohrabrivši se da kroz kazalište progovori ne samo o sudbini svojih roditelja koji su u prošlom ratu izbjegli iz Banja Luke, nego i o tisućama sličnih trauma koje se svakodnevno ponavljaju diljem svijeta. “Ovu predstavu posvećujem svim takvim obiteljima, a najviše svojim roditeljima jer su oni moji heroji i moji najveći idoli, bez čije podrške, snage i velike ljubavi ničega što sam dosad napravila ne bi ni bilo.

Oni su mi pokazali kako u životu možeš preko noći izgubiti apsolutno sve i osjetiti najveće boli i nepravde kada izgubiš, ne samo sve materijalno, nego i svoje najbliže članove obitelji i to samo tako jer su se eto neki tamo‘veliki ljudi’ igrali tuđim životima. Oni su mi primjer za to koliko snage i ljubavi treba da se sve to prebrodi, da se pokuša prijeći, iako ponekad teško, preko bilo kakvog oblika mržnje i osvete, preko trauma, velikih boli, i da se ide dalje, uzdignutom glavom”, odlučna je Arija.

TELEGRAM: Da li vas je bilo strah da ne skliznete u samoeksploataciju priče?
RIZVIĆ: Nije. Odmah na početku sam znala i moja je odluka bila da će predstava biti samo inspirirana pričom mojih roditeljima, da kao tipove uzimamo izbjeglički bračni par koji je imao idealno izgrađen život u svojoj domovini i koji je preko noći izgubio sve. Ovo nikako nije biografska ili autobiografska predstava. Dramski tekst je fiktivan s elementima dokumentarizma.

Dramaturginja Nikolina Bogdanović razgovarala je s mnogim izbjeglicama u Beču koji su nam ispričali svoje priče, sjećanja, iskustva… Sjećam se tog dana kad mi je stigla hrpa tih intervjua, nevjerojatno kako se tekst otvarao i stvarao sam od sebe. Mi smo se samo oslonili na vlastita i tuđa osobna iskustva kako bi uhvatili faktografiju te neke autentične trenutke i emocije životnog puta naših likova. Tako da su naši likovi Mirne i Amira fiktivni, ali u njih su utkani momenti priča raznih izbjeglica i mojih roditelja, na koncu i Darije Lorenci Flatz i Tarika Filipovića koji su u procesu rada s nama, tekstu i licima dali autentičnost i nadopunili sam tekst svojim iskustvima, rečenicama, frazama, žargonima…

TELEGRAM: Jesu li Daria i Tarik odgovorili jednakim angažmanom u smislu identifikacije, iznalaženja svojih osobnih motiva?
RIZVIĆ: Daria i Tarik najbolja su podjela za ovu predstavu. Oboje imaju to iskustvo fizičkog napuštanja vlastite domovine, ali iz različitih razloga. Daria je imala najsličniju sudbinu mojih roditelja. Tako da smo tijekom proba u tekst upisivali i njihove priče, sjećanja, situacije koje su sada utkane u cijelu predstavu. Nevjerojatno je koliko je njihovim angažmanom predstava dobila svoju dubinu, jačinu i autentičnost. Užitak ih je gledati na svakoj probi.

TELEGRAM: U tekst je utkana dvostrukost identiteta, onaj lomni osjećaj pripadnosti domu i zavičaju te posve pojedinačni identiteti žena i muškaraca, identiteti ljubavi. Teško je režirati tu dvostrukost?
RIZVIĆ: U predstavi se isprepliću dvije ljubavi: ljubav jednog para koja se pod utjecajem okolnosti i vremena mijenja i osipa te ljubavi čovjeka prema njegovom zavičaju, odnosno mjestu iz kojeg je potekao, u kojem zna svaki ćošak i haustor. Na početku na sceni zatičemo dvoje ljudi sa samo dvije vreće u rukama, a u kojima se nalaze predmeti koje su oni ponijeli sa sobom i koji imaju za njih veliku važnost i simboliku. Tijekom predstave pratimo kako se par, koji na početku predstave funkcionira gotovo kao jedinka, raspada, razdvaja.

Kod jednog od njih jača osjećaj pripadnosti domovini koju su napustili i u novom okruženju se ne snalazi, ima svojevrstan otpor, guši ga, a kod drugog jača taj novi identitet i prihvaćanje nove sredine kao svoje i tu dolazi do sraza i sukoba između njih dvoje. Njihov put i konačni raspad prati i scenografija koja je osmišljena tako da postaje svojevrsni fizički i emotivni produžetak samih lica, koja oslikava njihovu nutrinu, osjećaje, scenografija se paralelno s njima na pozornici formira, pokušava uspostaviti red, ali se na koncu raspada kao i njihov odnos, gubi svoj smisao i postaje samo jedno veliko „groblje“ sjećanja.

TELEGRAM: Može li se izbjeći to trošenje ljubavi u ratnim i emigracijskim iskušenjima? Treba puno snage za to?
RIZVIĆ: Ne bih možda rekla da treba puno snage, već više da je sve to jednostavno život. Kod nekih ljudi u takvim strašnim situacijama ta ljubav za opstankom, za životom i ljubavi između muškarca i žene, jača, kao što je slučaj mojih roditelja. Kod nekih dolazi do sraza, traume mogu biti prevelike, pa se odvajanjem od njih odvajaju i sami od sebe kao što je to slučaj našeg para Mirne i Amira pa bih samo citirala tekst iz predstave: „Nismo se mi svađali, nismo imali kad. Svađaju se oni koji si imaju nešto za reći, nama su riječi presušile kao korito rijeke. Mi smo se jednostavno ugasili u tišini, na prstima hodajući jedno oko drugog. A život mora ići dalje, zar ne?“

TELEGRAM: Rasizam i netrpeljivost prema drugom i drukčijem danas su opet eksplodirali u mentalnom sklopu država i ljudi. „Da sam ptica“ je i zbog toga osobito aktualna?
RIZVIĆ: Mi smo se trudili da komad „Da sam ptica“ dobije svoju univerzalnost, da se mnoge obitelji neovisno o naciji, religiji, rasi, mogu prepoznati, da osjete tu emociju i sad samo čekamo izvedbe da nam se to sve potvrdi. Ova predstava nije o ratu devedesetih, ona jest vezana uz rat kao okidač i vezana je uz lokalitet, ali dubinski ona zahvaća širi spektar tema…

Ovo je priča o posljedicama svake emigracije, neovisno o uzrocima, o ljudskoj sudbini, o ljubavi prema vlastitom zavičaju i odvajanju od istog, (ne)snalaženju pojedinca u novoj sredini i pokušaju da se sakupe krhotine vlastitog identiteta. Što neko mjesto čini našim, a što od njega, nas i naših života u tuđini s vremenom nestaje, a što novo niče i raste?

TELEGRAM: Može li se reći da ste beskompromisnost u osjećanju i propitivanju društvenih trauma „pokupili“ šegrtujući kod redateljskog teškaša Thomasa Ostermeiera?
RIZVIĆ: U Veneciji sam pohađala masterclass Thomasa Ostermeiera, a nakon toga sam mu asistirala na poznatoj Dramskoj akademiji Max Reinhardt u Beču gdje je Ostermeier gostovao kao predavač na glumačkoj klasi. Živjeti u Veneciji dva tjedna bilo je kao san, i dalje mi se čini nestvarno sve to vrijeme tamo i svaka minuta kazališta koju sam proživjela…

TELEGRAM: Što vas se osobito dojmilo u Ostermeierovom habitusu?
RIZVIĆ: Thomas Ostermeier prvenstveno je veliki profesionalac i velik čovjek, što je, nažalost, rijetkost u našem poslu. Kad sam mu zatim asistirala kao student režije na diplomskoj klasi glume na Dramskoj akademiji u Beču, obavezno sam morala biti uključena u sve glumačke vježbe sa studentima glume, a koje čine njegov poseban sustav rada s glumcima, jer on također smatra da su gluma i režija isprepleteni i da je obavezno da glumačke vježbe prolazi i redatelj.

TELEGRAM: Jeste li se tada definitivno odlučili na dupla iskušenja, redateljice i glumice?
RIZVIĆ: Pa mogu reći da mi se tu potvrdilo ono što i sama mislim, a to je da svaki redatelj mora biti i glumac ili bar jednom u životu naći se u poziciji glumca. Thomas Ostermeier osim u kazalištu nedavno je glumio i u jednom ruskom filmu i nikome vani to nije pretjerano čudno. Da ne nabrajam ostale redatelje-glumce- koreografe i slično. Ja se nikad nisam bojala svojih upliva u glumačke vode, smatram glumu prirodnim produžetkom moje redateljske karijere. Isto tako okušala sam se i u pjevanju. Sve mi to donosi iskustva što na ljudskoj razini što na profesionalnoj, proširuje moje vidike.

Prošle godine sam stala na daske zagrebačkog HNK-a i odigrala glavnu ulogu u predstavi „Faustov Mefisto“ uz glumce poput Slavka Jurage, Jasne Bilušić, Momčila Otaševića, Nikše Kušelja… Osjetila sam glumački proces na svojoj koži, doživjela tu suigru, dobila savjete od kolega glumaca, i to i svako drugo glumačko iskustvo uvelike mi pomažu da kao redateljica bolje razumijem glumca, da shvatim taj proces. A što se tiče Ostermeiera htjela bih još reći da me je kao vrlo mladu studenticu potaknuo da mislim drugačije i da se ne bojim isprobati drugačije.

Veliko je iskustvo što smo i u Veneciji i u Beču pogledali njegove predstave, kao i predstave ostalih europskih redatelja, koje nemamo priliku često vidjeti, poput Romea Castelluccija u čiju sam se poetiku odmah zaljubila, zatim predstave Jana Lauwersa, Oskarasa Koršunovasa, FalkaRichtera i mnogih drugih. Još mislim da imam prostora i vremena za istraživanje svog redateljskog puta, ono što mene zanima je poetski teatar, atmosfera, stanje i emocije… Ono nešto nedokučivo i neopipljivo u kazalištu što je mene uvijek preplavljivalo i čemu se ponekad ne mogu i ne moraju upisivati značenja.Thomas Ostermeier i Falk Richter čiji sam masterclass također pohađala u Veneciji možda su prvi kod mene “prokopali” tu društvenu traumu u kojoj sam se prepoznala i poželjela o njoj progovoriti u svojoj predstavi.

Sjećam se da nas je na masterclassu bilo desetak, svi iz različitih dijelova svijeta, sjedili smo u krugu, i da je taj dan došla tema i pitanje naših identiteta, i sjećam se da je došao red na mene i pitanje: tko si ti, gdje pripadaš i što je tvoj identitet? Tada sam prvi put sa 18 godina pred svima njima ispričala priču svojih roditelja i mislim da je upravo to bio neki začetak mog promišljanja o toj temi, koji je dugo kuhao i koji će sada proizaći u mojoj predstavi “Da sam ptica”.

TELEGRAM: Suvereno se nosite i s glamuroznim statusom zvijezde, radite i u raznim showbizz projektima. Nevjerojatno je kako se u nas i dalje podlački i licemjerno dijele packe o tome da je za glumca ili redatelja sramota raditi u estradnim formatima ili sapunicama…
RIZVUĆ: Upravo takve stvari slušam još od vremena dok sam studirala na Akademiji dramskih umjetnosti i dalje mi nije jasno da ti neki ljudi iz naše branše, a koji se tako diče „liberalizmom“ i uvažavanjem i poštivanjem „drugačijeg“ iskaza, imaju takav stav. I uvijek se pitam zašto je prema tim nekim pojedincima samo tzv. „alternativa“, „hipsteraj“… -ja nemam ništa protiv toga dapače i sama sam te faze prošla- te citiranje Hegela i Kanta na društvenim mrežama, jedino prihvatljivo i „dokaz“ nečijeg intelekta i umjetničke vrijednosti? I da, zašto se uopće ikome dokazivati…?

TELEGRAM: Ono, na našim prostorima samo nije sramota ubiti i ukrasti…
RIZVUĆ: Da, baš tako. Evo, kao primjer iz vlastitog iskustva, sjećam se svog šoka na prvoj godini režije kada mi je profesor pri predavanju mog koncepta za režijski ispit posprdno iskomentirao uređene nokte, i rekao da redatelj mora biti „masne kose, s cigaretom u ruci i neispavan“, da se tek tako vidi da je istinski stvarao?! To su bile prve predrasude s kojima sam se našla i dalje mi je nejasno da tako nešto mogu izgovoriti upravo ti neki „kazališni ljudi“. Pitam se po čemu nečija vanjština,a koja se ne uklapa u njihovu viziju, umanjuje kvalitetu nečijeg umjetničkog rada. I moram priznati da je mene to tada kao mladu osobu od 18 godina jako pogodilo i da sam osjetila neki unutarnji sukob, sve dok nisu došle neke godine iskustva.

Više se ne zamaram s takvim stvarima, sada su mi smiješne. Komentara i kritika će uvijek biti, meni je najbitnije da ja uživam u svemu što radim, i da nikad ništa nisam i neću raditi protiv sebe i radi drugih, jer oni misle „da je tako bolje“. Treba zadržati svoje ja, svoju autentičnost, biti iskren, biti ono što jesi, baciti sve maske sa sebe, što je, znam, ponekad jako teško. Ne znam zašto vani nikom nije čudno niti se zgražavaju što, na primjer, Bob Wilson režira Armanijevu modnu reviju ili što je Lars Eidigner lice Chanela, Tomaž Pandur je režirao Severinin koncert… Ja se ne bojim takvih upliva u tzv. svijet showbizza, TV-a, mode… Mislim da je danas potrebno premostiti taj strah od upliva u prostore koji su nekoć bili „zabranjeni“. Nemam ništa protiv neispavanih redatelja s cigaretom u ruci, ali ponekad se volim zezati da su trajni lak na noktima i Instagram nova boemština 21. stoljeća, ha, ha… Ali, sve je to zapravo na kraju nebitno, bitno je samo ono što istinski proizlazi iz naših radova.

Nastavite čitati