Recenzija: Zašto treba čitati Jergovićev roman ‘Vjetrogonja Babukić i njegovo doba’
Jergović je komponirao fantastično antilice, sposobno da u svom muklom cereku samoće ponese otiske milijuna drugih lica u istim potragama
Novi roman Miljenka Jergovića obavijen je žutim sunčanim omotom, a sa covera, u nebo i u nas, gleda nušićevsko-ionescovska figura muškarca, pomno nauljene kose i brčića. Dizajner i autor ilustracija Ivan Stanišić izvanredno je zaprimio odjek Jergovićeve pikarijade, pa se u Frakturinom izdanju romana „Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“ komentarski prošetao poglavljima, dajući Jergovićevoj tužnoj burleski stripovski karakter.
Jergovićeva majstorska kaligrafija i duboko rudokopanje za grumenjima ljudskih duša, odavno su osuđeni na sudbinu koja kad-tad zadesi sve majstore promatrače i monaški posvećene zapisivače. Njegove su proze sve više dokumenti a sve manje fikcija. Ili, kako sam kaže: „u izmišljene priče upisuje svoj i tuđe životopise; u dokumentarnim pričama izmišlja.“ Na kraju romana stoji vremenska bilješka da je pisan cijelo jedno desetljeće – od proljeća 2010. do Mitrovdana 2020.
Kameleonski se mijenja i mijenjat će se
„Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“ naprosto ima takvo levitirajuće tkivo u kojem upisi Jergovićevog osjetljivog autorstva nisu imali mira do posljednjih rečenica koje su se odjednom obrele u apokaliptičnom virusnom svijetu. Isto tako, gledamo li iz vizure čitatelja, sudbina je tom raskriljenom romanu da se stalno kameleonski mijenja i mijenjat će se na vjetrometini pomahnitalog svijeta.
Kad god se vratimo „Vjetrogonjinim“ stranicama, ondje više nećemo naći isto stanje. To je veličanstveni paradoks ovog velikog romana. Ako je već u pračestici rukopisa Jergović za pozornicu zbivanja izabrao aerodrome i avione, mi sad sleđeno putujemo s Babukićem i kroz slike ubogih Afganistanaca koji u očaju vise i otpadaju sa „savezničkih“ aviona dok uzlijeću u bešćutje.
Leti tako Babukić i luta kontinentima
Priču kao da su od Jergovića zajednički naručili Spielberg i Haneke. Impregnirana je dionicama zaigrane djetinje simulacije stvarnosti i olovnim, šturim dokazima iscrpljenog svijeta. Babukić je u pravom smislu naš balkanski Jedermann. Autor mu daje i čarobno (danas već izumrlo) svojstvo slušanja suputnika i supatnika te pretvaranje supermoći u znanje jezika – sve do najegzotičnijeg i najzabačenijeg na planeti. Na to je babilonsko putešestvije Babukić, civilno analitičko lice u JNA, pošao iz Zagreba, pred Božić 1991.
Dok se Jugoslavija raspadala, domogao se ljubljanskog aerodroma i poletio. Leti tako Babukić i luta kontinentima, kao ukleti sin neke Šeherezade, ne napustivši više ni zračne luke ni utrobe aviona. Luta, sluša tuđe živote, ševi što god stigne i samuje. Misliš ako stane, srušit će se mrtav u param-parčad kao i zemlja iz koje se jednom vinuo u zbjegu. Jergović je komponirao fantastično antilice, sposobno da u svom muklom cereku samoće ponese otiske milijuna drugih lica u istim potragama. Babukić je dijete koje nikada više neće doći kući a metak koji je možda i primio, tek je jedno od njegovih čekiranja na terminalima beskrajnih željeznih zavjesa i hladnoratovskih podgrijavanja. „E.T.“ je najtužniji Spielbergov film. „Vjetrogonja“ je najtužnija Miljenkova knjiga.
