Redateljica ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme Justine Triet ekskluzivno o svojem nagrađenom filmu 'Anatomija pada'

U hrvatskim će se kinima moći pogledati od četvrtka, 21. prosinca, a uoči početka distribucije Telegram u suradnji sa službenim distributerom filma MCF Hrvatska donosi ekskluzivni intervju s redateljicom.

TELEGRAM: Koja je bila ishodišna točka za priču filma “Anatomija pada”?

TRIET: Namjera mi je bila napraviti film koji prikazuje krah veze jednoga para i to kroz fizički i emotivni rasap koji u tehničkom smislu simbolizira leš, kao metafora raspada ljubavne priče. Taj par ima sina, koji o pravoj prirodi burnog odnosa svojih roditelja saznaje tek kroz suđenje majci, na kojemu svaki aspekt toga braka dolazi pod povećalo. On u tom procesu proživljava transformaciju i, kako njegovo prethodno apsolutno povjerenje u majku polako biva zamijenjeno sumnjom, događa se ključna prekretnica u njegovu životu. Tu transformaciju film prati detaljno i izbliza. Djeca su i u mojim prethodnim filmovima bila prisutna, ali utišana, vidljiva tek u pozadini. No u ovom sam filmu htjela u naraciju uključiti perspektivu djeteta i suprotstaviti je onoj glavnoga lika, Sandre, da dobijem uravnoteženiji prikaz događaja. Zato film ima formu produženog ispitivanja, sa scenama koje švenkaju iz njihovog doma u sudnicu, i natrag. Da postignem dojam veće realnosti, posežem za dokumentarizmom i u scenariju i u fotografiji. No, kako sam istovremeno željela dublje ući u kompleksnost čitave priče da bih izazvala snažniji emocionalni odgovor publike, odlučila sam se za pojednostavljivanje: odsustvo glazbene pozadine i sirov, neuljepšan zvuk razdvajaju ovaj film od mojih prethodnih filmova.

TELEGRAM: Pomak u perspektivi naviješten je već na samome početku, prvim kadrom koji prikazuje lopticu koja pada niz stepenice, kao da time želite na neki način dezorijentirati gledatelja. Jesam li u krivu ako kažem da primjećujem perpetuiranje određene opsesije padom tijekom čitavog filma?

TRIET: To svakako jest jedan od motiva, u toj početnoj sceni prizvan doslovno. Odavno me fascinira osjećaj “težine tijela” i senzacije pada, opsesija izazvana uvodnom špicom televizijske serije “Momci s Madisona”, koja prikazuje muškarca u slobodnom padu. U mojem se filmu neprekidno penje i silazi niz stepenice, pad promatramo iz različitih kutova; polako se rastvara proces koji je do njega doveo. Htjela sam filmu pristupiti iz sporednoga ugla, što je i razlog zašto počinje lopticom kao simbolom pada: uhvatit će ju pas, koji će pogledati u Sandru – i time započinje dvoipolsatno seciranje njezine priče.

TELEGRAM: Kroz njen odnos sa suprugom otvarate jednu vrlo zanimljivu, vrlo aktualnu društvenu temu: kompleksnost problematike podjele poslova unutar suvremene obitelji.

TRIET: Ta tema u kinematografiji, po mom mišljenju, nije dovoljno istražena, a postavlja vrlo važna pitanja o reciprocitetu, povjerenju i dinamici partnerskog odnosa. Uspješna spisateljica i njezin suprug – nastavnik koji također piše dok istovremeno kod kuće obrazuje njihovo dijete – zamjenom uobičajenih uloga dovode u pitanje ono što nazivamo tradicionalnim obiteljskim obrascem. Njezina potraga za slobodom unutar toga odnosa i njezino inzistiranje na vlastitim željama stvaraju neravnotežu i vode u istraživanje ravnopravnosti u odnosima, jednakosti koja je istodobno i moćna ali i upitna. Film poziva na preispitivanje unaprijed formiranih ideja o tome kako funkcionira demokracija u vezi, pokazujući kako ju je lako poljuljati diktatorskim nagonima i dimenzijom rivalstva. Unatoč svim tim poteškoćama, ono što smatram vrijednim divljenja je idealizam toga para, njihovo uporno odbijanje da se pomire s činjenicom da ne uspijevaju postići savršenu ravnotežu. Čak i dok se svađaju (a ustvari pregovaraju), oni nastavljaju biti iskreni jedno prema drugome, otkrivajući golemu međusobnu ljubav, koja opstaje unatoč izazovima.

TELEGRAM: Scenarij nije adaptacija nekog stvarnog događaja a ipak ste uspjeli napraviti film koji se čini gotovo realnijim od stvarnosti…

TRIET: Koscenartist Arhur Harari i ja dosta smo se konzultirali s odvjetnikom za kazneno pravo Vincentom Courcelle-Labrousseom, zahvaljujući kojemu smo dobili dublji, precizniji uvid u način funkcioniranja sudskih saslušanja u Francuskoj. Francuski su se sudovi, što nas je iznenadilo, pokazali vrlo neorganiziranima – za razliku od, primjerice, strukturiranog pristupa kakav imaju oni američki. Ali to mi je omogućilo da napravim jedan izrazito francuski film, bez onog dojma spektakla kakav je prisutan u američkim sudskim dramama. Tako nam je nekako prirodno došla i odluka da blokovi saslušanja budu prikazani u komadu. Montažer Laurent Sénéchal i ja jako smo puno vremena u postprodukciji potrošili na usporavanju ritma, ostavljanju kadrova nesavršenima, zadržavanju jednog pomalo nesigurnog, sirovog dojma. Nikako nisam željela da film bude previše ispoliran ili predvidljiv. Naposljetku sam otkrila jedan sasvim novi užitak rada na filmu u formalnom smislu.

TELEGRAM: To vam nije prva suradnja s glumicom Sandrom Hüller. Nevjerojatna je njezina uvjerljivost, autentičnost. Jeste li znali da će oduševiti?

TRIET: Jako sam željela s njom ponovno raditi nakon suradnje na mojem prethodnom filmu, “Sibyl”. Pisala sam ovaj scenarij imajući nju na umu, to je bila jedna od prvih iskri koja me i privukla ovome projektu. Oslobođena žena koja doživljava osude zbog svoje seksualnosti, karijere, majčinstva… Bila sam sigurna da će Sandra unijeti potrebnu kompleksnost i dubinu u taj lik, da ga neće pretvoriti u tek još jednu “poruku”. To se potvrdilo već od samog početka snimanja. U svaku je izgovorenu rečenicu unijela dubok osjećaj unutarnje realnosti. S vremena na vrijeme svojom bi interpretacijom čak dovela u pitanje moj scenarij – morala sam prepravljati neke scene. Ona je glumica opipljive prisutnosti, njezina je interpretacija duboko upisana u ovaj film. Dala je sebe u taj projekt, njezina je glumačka izvedba od one vrste kakvu imate priliku zabilježiti na filmu jednom u životu.

TELEGRAM: Hüller je Njemica – jeste li se zbog toga odlučili u filmu koristiti različite jezike, francuski, engleski i njemački?

TRIET: Zanimalo me prikazati portret života para koji ne govori istim materinjim jezikom – Sandra je strankinja kojoj se sudi u Francuskoj, što ju neprestano drži na distanci od publike. Isto tako, ona mora navigirati kroz različite jezike kojima govore njezin suprug i sin, što njihove “pregovore” čini na neki način konkretnijima, pri čemu treći jezik služi kao svojevrsno neutralno tlo.

TELEGRAM: Što je s likom supruga – je li slučajnost što on dijeli ime s glumcem Samuelom Theisom ili je i ova uloga pisana ciljano baš za njega?

TRIET: Nije! Vjerovali ili ne, taj se lik otpočetka zvao Samuel. On nema puno scena, a ključan je za priču, i zato ga je morao utjeloviti glumac koji može u trenu privući pozornost publike, i zadržati je. Theis je upravo takav glumac, izuzetno privlačan, upečatljiva glasa i mekane vanjštine koja krije dublju, gušću nutrinu. On ima tu neku slojevitost koju volim kod glumaca – fizičko i unutarnje spojeno u upečatljivu izvedbu.

TELEGRAM: Je li bilo teško pronaći Mila Machada Granera za ulogu djeteta s teškim oštećenjem vida?

TRIET: Mila smo otkrili nakon strašno dugačkog procesa audicija. Odmah nas je impresionirao njegov prirodni talent, doista je jedno nevjerojatno nadareno dijete, fascinantnih intelektualnih i emocionalnih kapaciteta i vrlo suptilnog osjećaja za melankoliju.

Hrvatsku najavu za film može se pogledati na linku.

TELEGRAM: Fascinantne su scene verbalnog sparinga u sudnici; s jedne strane glumac Antoine Reinartz u ulozi zavodljivog, podmuklog tužitelja, s druge Swan Arlaud kao osjećajan i krhak odvjetnik obrane…

TRIET: Reinartz filmu donosi jednu novu dimenziju, suvremenost koja mijenja auru inače prašnjave ozbiljnosti suđenja. Zavodljiv, kičav, on je utjelovljenje civiliziranog nasilja tužiteljstva. On sudnicu pretvara u arenu. Ali nisam htjela da suđenje izgleda poput borbe pijetlova – zato je s druge strane nježni, šutljivi Swann u vrlo iznijansiranoj ulozi Sandrina odvjetnika Vincenta. Vincent nije nikakav virtuoz; on je dobar, ali ne i savršen odvjetnik. Uz to, Sandra i Vincent znaju se godinama, a to je uvijek zamka, kada te prijatelji pozovu da ih braniš. Ta ideja zamke bila je vrlo važna za dinamiku ovoga dua.

TELEGRAM: Zanimljivo je da u filmu nema flashbackova, osim jedne vrlo važne iznimke: scene svađe.

TRIET: Svakako sam željela izbjeći flashbackove. Smatram ih nepotrebnima a i – što je važnije – htjela sam da fokus bude isključivo na izgovorenim riječima. Suđenjem se treba doći do istine, no istina neprestano izmiče. Ono što nedostaje popunjava se izgovorenom riječju. Sudnica je mjesto na kojemu naša prošlost više ne pripada nama, gdje o njoj sude drugi koji moraju od raštrkanih i dvosmislenih elemenata složiti kompletnu sliku. Tu naša prošlost na neki način postaje fikcija, a to je upravo ono što mene zanima.