Stoga, ako smo se i pitali postoji li išta nakon katarzičnog koncerta na Šalati kojim je bend u rujnu prošle godine obilježio 30 godina postojanja, odgovor je nakon “Vesne” postao izlišan. Tim povodom popričali smo s Ripperom.

TELEGRAM: Upravo ste završili seriju sjajnih koncertnih nastupa koji su u ovo doba godine već gotovo pa postali tradicija zagrebačkog kluba Sax. Kako se osjećate? Kako netko tko nije ‘čovjek mase’, tko je u biti vrlo samozatajan, upravlja tolikim ljudima i tjera ih da rade što on želi?

IVANIŠ: Koncerti su svečanosti. Ljude ne možeš natjerati, hodočaste jer ih nešto vuče. “Nekaj od birtije veće, nekaj od pijače jače”, zapisao je u “Duhovima” Rundek. Da, stvarno, što je to? Kad bi se dalo izreći, kad bi se znalo, ne bi nam više bilo napeto. Mi smo šerpe, turistički vodiči, most između auditorija i tog nečeg preko. Uspjet ćemo samo ako se svi skupa prebacimo. Nekad nam pođe za rukom, nekad i ne. Ali u tome i jest čar.

TELEGRAM: Ipak, je li teško imati toliku moć a ostati realan, uzemljen, prizemljen? Ustvari, sad mi se čini gotovo kao oksimoron povezivati uzemljenost s čovjekom koji, ako išta radi sve ove godine, onda slijedi svoje snove. Zanima me ta dihotomija, Dudo i Ripper, kako održavate ravnotežu, kako je pronalazite?

IVANIŠ: Negdje s navršenih pedeset, svi mi skupa – a ima nas malo više od dvojice – složili smo se, dosta je zafrkancije, konačno se možemo nositi i svesti na ime i prezime, ono iz rodilišta na Svetom Duhu. Ono bi se teško skandiralo na stadionu, pa me lakše pokratiti na Dudu i Rippera, na tu neku simplificiranu dvojnost, slatkogorkost javne projekcije. Spomenuta dvojica, uvjeravam vas, ne postoje, niti su ikad bivali u realitetu. Realnost je nedostatak, kržljava perspektiva gledanja na svijet u i oko sebe iz mišje rupe. Sačuvaj nas bože realnosti.

TELEGRAM: Pipsi su jedan od rijetkih, a možda i jedini ikonički autentično zagrebački bend koji opstaje desetljećima, i to čak i unatoč tome što već godinama – deset! – izbacuje samo povremene singlove. U čemu je tajna vaše dugovječnosti?

IVANIŠ: Još uvijek tražimo nešto. Nismo još pronašli, što je manje važno. Ali tu smo, igramo, tekma još traje, strast je cyanofix, drži nas i vas skupa.

TELEGRAM: Može li glazba i umoriti? Je li teško naći motivaciju kad ovih dana ustanete ujutro? Paul McCartney i Mick Jagger su već navršili 80 godina a i dalje nastupaju. Očekujete li da ćete i vi biti u toj dobi na pozornici? Postoji li uopće neka druga alternativa za legendarnog The Rippera?

IVANIŠ: Mogu se podnijeti kao tip kome se sve ovo najčešće ne da, netko tko bi baš svaki dan od svega pobjegao glavom bez obzira. Mogu si to oprostiti, ali nikako da sutradan ne odem do studija barem pokušati. Zeznuto, nisam siguran da sve to volim. Radiš ono što moraš, što te zgrabi, i bježiš istovremeno, pa se vraćaš, svaki se razbojnik vrati na mjesto zločina. Raditi samo ono što ti se sviđa, nemam pojma, to je za amatere. Gnječimo taj sok svakodnevno u iluziji da smo potrebni, a ne tek potrebiti.

TELEGRAM: “Vesna” nije ‘gotov’ album u punom smislu – samo je osam pjesama na njemu. Ipak ste se odlučili na objavu, promotivne koncerte. Dakle, riječ je o svojevrsnoj promjeni paradigme – sve je moguće, pa i objaviti nedovršen album. Je li taj album ustvari više trebao vama nego nama?

TELEGRAM: Svakako ste u pravu kad velite da je “Vesna” potrebnija nama. Sve bi drugo bilo pretenciozno. Možemo gledati i ovako. Završenosti i krajevi, maline na vrhu torte nisu moj posao, ja nisam food dresser, po zanimanju sam chef, zapravo se krajeva pomalo i bojim jer nikad ne znaš što slijedi kad dođu gosti. Dapače, otvorenost, nezašivenost, prostor nadogradnje, intimnog, osobnog inputa svakog ponaosob, i benda i slušatelja, to zapravo čini neko djelo djelom. Pa tako kad javno govorim o nezavršenosti, ne mislim da sam izuzetak. Ili, možda je ovako lakše shvatiti – žudnja i patnja, one za ljude nemaju početak ni kraj.

TELEGRAM: U Saxu se jasno vidjelo koliko su te pjesme dobre, kako dobro funkcioniraju uživo, u sinergiji s publikom. Uvijek me kopkalo, kako znate da je to – to? Da je pjesma gotova, da je dobra? Intuicija, iskustvo, sedmo čulo, treće oko…. ili – ? Je li se ikad dogodilo da i vas vlastita pjesma iznenadi?

IVANIŠ: Nisam ja gotov s pjesmom, nego ona sa mnom. Ja sam taj koji se u nju zaljubljujem, pričam bajke, kunem u anđele majke. Ona me prije ili kasnije, oprostite na izrazu, drugog nema – odjebe. Ponekad odmah, ponekad malo poslije, usprkos mom tvrdoglavljenju. Naprosto u nekom trenu više nisam kapacitiran, kad sam ili s bendom dostignemo naš limit, ona nas ostavlja i ide dalje.

TELEGRAM: Pretpostavljam da nije isto stvarati kad si mlad i neopterećen i danas, s tolikim teretom očekivanja obožavatelja… Je li se s vremenom mijenjao vaš pristup pisanju pjesama, skladanju?

IVANIŠ: Proces je sve duži i naporniji jer je cilj da pjesme budu jednostavne i čitke. Nema opraštanja. To zahtjeva vrijeme jer je prirodno da ih opterećujemo sobom, što je nepristojno. Nitko od nas pritom ništa ne očekuje, niti se na očekivanja možemo vaditi, mi smo ti koji kreiramo narativ. Onako je kako mi kažemo da jest. To od nas, istina je, traži fokusiranost jer u pitanju je prilična doza nenormalnosti.

TELEGRAM: Što je vama dobra pjesma?

IVANIŠ: Pitate me maločas može li me vlastita pjesma iznenaditi. Ako i postoje “vlastite pjesme” ne vjerujem da su dobre. Iznenađenje je prostor koji se otvara ukoliko odustanemo od mogućnosti da sami sebe škakljamo i dopustimo da nas poškaklja netko drugi. Cijeli proces stvaranja je otresanje od “vlastitosti”, izloženost nepoznatome koje će nas promijeniti kroz igru, kaos i neizvjesnost krajnjeg rezultata. Dobre su pjesme isključivo one koje pustiš, izbačen iz kolosijeka zapitaš se “kae ovo, di sam”. Ostaješ li u Nedođiji ili se vraćaš doma, izbor je tvoj.

TELEGRAM: Živimo u vremenima u kojima se sve ubrzano mijenja, pa i način stvaranja a pretpostavljam i razumijevanja glazbe. Mijenja li se s godinama vaše poimanje glazbe?

IVANIŠ: Apsolutno. Muzičkim biznisom danas prevladavaju krotki, emocionalno besplatni, banditi iz dnevne sobe, što mi nema nikakvoga smisla. Prije nekog vremena za naš sajt sam pripremao anketu “tko su ovovremeni buntovnici u muzici?” Istraživao sam danima, guglao temu na milion načina, pretraživač uopće nije razumio pitanje, ponuđene opcije su bile urnebesne. Miley Cyrus i Beyonce, svaka im čast, ali hej režija, imamo li problema s mozgovima? Velim, na djelu je promjena paradigme, muzika nije komforna zona, bilo koji vid dvosmjerne komunikacije nije komforan, nego u osnovi sukobljavajući. A sve zato da se iz trenja rodi kakav plamičak koji nas kasnije grije. Muzika je naš otpor i brana prema entropiji. Pretpostavljam s nabujalim AI-om, bit će jasnije uskoro, ono što živi izvan ograničenja sile teže, ono što boravi izvan materijalnog, a u sferi ideje, ima li “to nešto” iskonsku potrebu za muzikom, uopće za takvom vrstom emocionalnog i erotskog impulsa i pražnjenja.

TELEGRAM: U posljednje se vrijeme vodi dosta rasprava oko umjetne inteligencije i njezine potencijalne uloge u kreativnom stvaralaštvu. Predstavlja li po vama AI opasnost za umjetničku autentičnost? Hoće li ona promijeniti način na koji razmišljamo o kreativnosti i autorstvu, o umjetnosti?

IVANIŠ: Osnovna poluga svake kreacije je pogreška. Bez pogreške nema ničega vrijednog. Artizam je ujedno i stalno prisutna neugoda, labavost, nesigurnost, propadanje, frustracija, jad. Ne sviđa nam se to? Ipak, ako se svega rečenog odreknemo zbilja ne znam tko smo u tome slučaju, ali to ne znači da naša transformacija nije nužna. Zaista ne znam kad nam se izmakne pod ispod nogu, a to je već sasvim izvjesno, kako ćemo reagirati. I hoće li nas se uopće nešto pitati. Kako da se postavimo prema nadmoćnijem, mi nikada kao rod nismo bili u toj poziciji, nemoguće je znati. Teško je procjenjivati zašto bi nas nadmoćniji ‘zabavljao’, jer mi u toj ulozi maltretiramo sve oko sebe od prvog dana. Ne možemo ljudskom logikom dokučiti logiku AI-a.

TELEGRAM: Počinjali ste kao glazbeni zanesenjak iz Pruđa, a danas svi u regiji znaju tko je Dubravko Ivaniš. Znači li to da je i život danas bolji?

IVANIŠ: Varate se. Hvala bogu, ne znaju me i ne treba da me znaju. U mojem okruženju biti poznat je sramota. Nedavno je u kafić iznad studija u kojem predsjedam upao bračni par sredovječnih ljudi, skužili me izvana i dofurali naše albume na potpis. Poslije toga baš svaki puta kad naručim kavu dobijem na šanku i flomaster, “buraz, da ti ne usfali za autogram” uz posprdni cerek. Ukratko, tu na Pešči nema bojazni, deda Malnar ubio je showbizz davno, čim je ovaj glavu provirio.

TELEGRAM: Može li se izbjeći živjeti hrvatsku dnevnu politiku? Kako vam se čine Pantovčak, Banski dvori – uostalom čitav Zagreb – promatran s vašeg brda? Vidite li išta lijepoga?

IVANIŠ: Većinom sam zabarikadiran u podrumu, six feet under. Nema sunca na prozorčiću, nemam(o) kontakt s vanjskim svijetom. Da, pravo je pitanje ono usmjerenosti ka lijepom, žudnji za ljepotom. S ljepotom, a ona je isključivo u pjesmama, valja oprezno. Ona nas kroti, nikako suprotno, i samo ako smo spremni na dresuru. Kome je naporno, bože moj, nek ide, zvjera okolo, jede govna, kmeči. Pitate me za Pantovčak. O njemu imam ovo – krenem busom s Gornjeg Prekrižja, u četvrt ili tričetvrt dolje, sunovraćam se u ralje Britanca. Nakon parstotinjak metara vožnje, s lijeve strane otvori se ždrijelo, otorinolaringologija vulgaris, prostre se grad, svi ti Sacherovi parobrodi i magle, smog se iskrada kroz pantovčačke lipe, Zagreb mi maše dobrodošlicu, pojest će me za doručak. Prizor traje najviše sekundu dvije onda zavjesa naglo padne. Vlasnik sam tog prizora, bogat sam čovjek. Kadar je strašan koliko i lijep, a to često ispadne jedno te isto.

TELEGRAM: Rat u Ukrajini, u Izraelu…. Svijet je postao opasno mjesto. Ili je to oduvijek i bio, samo smo mi bili slijepi, ili nas nije bilo briga?

IVANIŠ: Otvorimo li načas bombonjeru, na vremenskoj crti od prapočetka čovječanstvo djeluje poput zabune. I zapravo tako bi bilo lako, seks bez obaveze, malo smo se provozali Mliječnom stazom, pa nestali, i nikom ništa. No, što ako nije jednostavno? Ako u svemu imamo ulogu, svrhu i smisao? Lijepo je da smo već duže uzrujani, zaokupljeni našim dometom, zadaćom i jurnjavom za točnim odgovorima kao loši učenici u potrazi za brzinskim šalabahterom. Pritom smo i poslovično agresivni i glupi, ne prezamo od samouništenja. No, tko kaže da i u tome nema neke afirmacije, nečega što kao sudionici ovog rusvaja ne možemo shvatiti jer smo previše zabavljeni sobom.

TELEGRAM: Zvučite kao što vas i glas bije – pesimistični mizantrop…

IVANIŠ: Volio bih da jednom riješimo, nisam mizantrop, ta mi naljepnica baš teško pada.

TELEGRAM: Hoće li “Vesna” ikada biti dovršena?

IVANIŠ: S “Vesnom” samo opušteno, ništa na silu. Što se manje viđamo, odnos nam je bolji. Ima i drugih cura, al’ nek’ to ostane među nama.