'San o Križaniću': trivijalan roman od čuvenog hrvatskog svećenika napravio karikaturu koja se čudi obrijanim genitalijama

San o Križaniću, novi roman varaždinskog pisca Denisa Peričića, posljednji je u nizu pokušaja osvjetljavanja čudesnog života začudnog svećenika i polihistora Jurja Križanića, od njegovih dječačkih dana pod Žumberkom pa do trenutka kad promatra kako se osmanlijski projektil povećava pred njegovim očima. Ostaje šteta što autor – u vremenu kad sve manje ljudi za Križanića zna, a još ih manje može o njemu nešto suvislo reći – svoju ambicioznu zamisao nije vještije predočio na papir.

Pred ruskog cara stiže s velikim idejama

Kad je posljednji put koračao hrvatskom zemljom, Križanić još nije bio navršio tridesetu. Rođen 1618. u Obrhu kraj Zrina, većinu života provest će u stranim zemljama, uvijek nemiran, uvijek vođen nekim višim ciljem. Lucidnog uma i blagoslovljen plemićkim rodom, školuje se najprije u Ljubljani i Grazu. Tijekom studija u Bologni dolazi u doticaj s djelom ranijeg papinskog poslanika u Moskvi, što će biti snažan poticaj mladom pitomcu, pa kad se ubrzo prebacio u Rim, koncipira promemoriju o kulturnoj misiji u Rusiji, divu kojeg je valjalo pridobiti za oslobođenje Slavena od osmanske vlasti. Rimska Kongregacija za širenje vjere prepoznala je njegov potencijal, ali još nije bilo vrijeme za takvo putovanje. Toga je, čini se, bio svjestan i sam Križanić.

S doktoratom iz teologije u rukama, 1643. godine vraća se u hrvatske zemlje. Isprva je namjeravao raditi s pravoslavnim Vlasima žumberačkog područja, no druge su okolnosti onemogućile taj plan, pa se na kraju našao u međimurskoj župi Nedelišče. Može se pretpostaviti da ga je tamo privukla i blizina bogate knjižnice Nikole Zrinskog u Čakovcu. Braću Zrinski poznavao je iz mladosti: Petar mu je, kao i neki drugi plemići, ponudio mjesto na dvoru, no Križanić je smatrao da bi ga lagodni dvorski život odveo od njegove “moskovske namisli”.

Ona će u prvu fazu realizacije ući krajem 1647. godine kad ga Rim na nekoliko mjeseci šalje na dvor mladog ruskog cara Alekseja I. Mihajloviča, no trebalo je proći još dvanaest godina – koje uz brojna putovanja ipak najvećim dijelom provodi u Rimu – dok se nije ponovno uputio u Moskvu. Ovaj put bez papina blagoslova. Kako piše Ivan Golub, jedan od vodećih autoriteta za njegov djelo, Križanić pred Alekseja I. stiže s krupnim idejama: nudi se za ljetopisca i knjižničara, odnosno za careva savjetnika po pitanju povijesne i političke literature. Od niza njegovih prijedloga car je prihvatio samo onaj da se pozabavi jezikom – dopušta mu pisanje gramatike i rječnika.

Kratka epizoda na dvoru završila prognanstvom u Sibir

Ugodna služba nakon nešto više od godine dana završila je prognanstvom u sibirski grad Tobolsk. Nije posve jasno zašto je do toga došlo. Tvrdio je da je dao krivi odgovor na važno pitanje; Križanićevi su kasniji proučavatelji sugerirali da se krivo izjasnio u vezi spora između reformistički nastrojenog moskovskog patrijarha Nikona i cara Alekseja. Nikonova reforma u konačnici će dovesti do poznatog raskola u Ruskoj pravoslavnoj crkvi (kasnije čestom motivu ruske književnosti).

Činjenica da se i rusko pravoslavlje raskolilo na dva dijela otvorila je još jedan ponor pred Križanićevim ionako de facto utopijskim ekumenskim idejama, no čini se da ga to nije pokolebalo. Još uvijek je vjerovao da se da ispraviti “rusku zabludu”.

Petnaest godina trajalo je sibirsko zatočeništvo Jurja Križanića, kojeg će odmah po stupanju na prijestolje 1676. godine osloboditi Aleksejev nasljednik, Fjodor III. Aleksejevič. Doduše, ne treba Križanićevo izgnanstvo u Sibiru promatrati iz perspektive onoga što znamo o kasnijem sovjetskom gulagu; ono u tom trenutku nije označavalo robiju takve vrste. Štoviše, hrvatski je fantast dobio visoku plaću carskih činovnika i omogućeno mu je da se bavi znanstvenim radom, što će tijekom godina rezultirati nastankom većine rukopisa po kojima danas ostaje zapamćen.

Križanić kao važni preteča suvremene ekumenske misli

Sjajan poznavatelj niza europskih jezika, Križanić svoje rukopise piše vlastitim općeslavenskim jezikom kojim nastoji uspostaviti zajednički idiom, potencijalno razumljiv svim slavenskim narodima. U svojoj gramatici iz 1665. godine on će komparativno izložiti čak osam slavenskih jezika, a zamišljena je s ciljem ispravljanja “prajezika” koji su iskvarili “tuđinci” (Nijemci, Mađari, Talijani i Turci). Zbog toga će ga u Europi dosta kasnije prepoznati kao oca komparativne slavenske filologije.

Njegov središnji pothvat ipak je bio rukopis Razgovori o vladateljstvu, poznat i kao Politika, u kojem ruskom caru razlaže političke, vojne i ekonomske savjete koji bi trebali pretvoriti Rusiju u snažnu i razvijenu državu koja će onda predvoditi oslobađanje ostalih slavenskih naroda i otvoriti im put prema vlastitim narodnim vladarima. Podrazumijevano slavensko crkveno jedinstvo potom bi moglo posredovati u pomirbi između Grka i Rimljana, tj. pravoslavlja i katolicizma, zanosio se Križanić. Njegove su ideje o ruskim geostrateškim interesima uglavnom bile u suprotnosti s onim što su provodili tadašnji kreatori ruske vanjske politike.

Što god mislili o njegovom fanatizmu i organiziranoj religiji kao takvoj, Križanićeva je misao predstavljala dašak svježeg zraka u vremenu kad se “civilizirana” Europa gušila u ustajalim lokvama krvi vjerskih ratova, i proći će još 300 godina (do Drugog vatikanskog koncila) prije nego jedan papa i službeno deklarira ekumensku politiku.

Umjesto u Rim, uputio se u obranu Beča

Nastavio je ispisivati teološke i političke traktate, razbijati hereze, a prema kraju svog sibirskog zatočeništva piše i djelo o trgovini s Kinom (odnosno Kitajem, kako je nazivaju Rusi). Kad ga je poslao u Moskvu, to će djelo – za razliku od ostalih do kojih je zasigurno više držao – izgleda i potaknuti aktivnost ruskog dvora koje onda šalje predstavnika u Kinu. Najhumaniji među ruskim carevima, kako se ponekad nazivalo Alekseja, ipak će ga do kraja svog života ostaviti u Sibiru. Ubrzo, kad mu je njegov sin Fjodor ponudio mjesto prevoditelja u carskoj službi, Križanić, čini se, više nije imao volje boraviti u Rusiji.

Uspio je dobiti dopusnicu za napuštanje zemlje i nekadašnji se jezuitski gojenac u Vilniusu priključuje Dominikanskom redu. Konačno, trebao se nakon više od dvadeset godina izbivanja vratiti u Rim i obavijestiti Kongregaciju za širenje vjere o svemu što je saznao o Rusiji, ali nekim čudnim putevima našao se Križanić u vojsci poljskog kralja Jana III. Sobjeska (kojem posvećuje svoj rukopis o povijesti Sibira) – što je završilo znamo već kako.

Križanićeva sjenka desetljećima je pratila Krležu

“Inspirator ruskog imperijalizma, dostojnog koncepcije jednog Petra Velikog, preteča i prorok Sveslavena, slavjanofila, lingvist ćirilo-latinske sinteze od romantičnog ilirizma preko Solovjova, Račkog i Strossmayera do našeg ‘realističkog’ suvremenog jugoslavenskog političkog pokreta (1898-1928), idejni kolonizator dalekog slavenskog Istoka, historik Sibirije, sanjar o Kitaju i očajnik koji je biblijski jaukao nad raskolom, taj je suludi misionar stradavao godinama i pateći se poslije kao internirani redovnik i kao prosjak, našao je konačno smrt pod turskim kopitima.”

Tijekom stoljeća Križanić svakako jest inspirirao mnoge, pa tako i autora gore citirane rečenice, Miroslava Krležu, no o njegovu stvarnom utjecaju na tadašnju rusku politiku i nema nekih dokaza. Tipična krležijanska hiberbola o “inspiratoru ruskog imperijalizma” podršku donekle pronalazi u rijetkim glasovima koji su ukazivali da je Petar Veliki bio upoznat s rukopisom Križanićeve Politike, no jedan će strani stručnjak vjerojatno realnije ocijeniti da je hrvatski ekscentrik ostao “izvoditelj bez publike, virtuoz bez koncertne dvorane, propovjednik bez zajednice i zastupnik napretka kojemu se nitko nije priključio”.

Kako piše Jaroslav Šidak, njegovi su rukopisi dugo, dugo ležali u rimskim i moskovskim knjižnicama i sve do sredine devetnaestog stoljeća – s izuzetkom Gramatike – bili su nepoznati ruskim učenjacima. U Hrvatskoj su tadašnja otkrića privukla preporoditelja Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a onda i brojne druge koje je Križanić intrigirao, primjerice jugoslavenski orijentiranog filologa Vatroslava Jagića, autora opsežne biografske studije iz 1917. godine (koju je onda čitao Krleža), ali i jednog Stjepana Radića, koji Križanića ocjenjuje kao “najsavršenijeg predstavnika slavenske misli” i predvodnika “narodnog jedinstva” Slavena.

U Hrvatskoj književnoj laži (Plamen, 1919) Krleža ga svrstava u red rijetkih svijetlih točaka naše kulturne povijesti, deset godina kasnije posvećuje mu esej, a onda se “sjenki” Jurja Križanića vraća daleke 1962. godine, u tekstu koji će postati stalni dodatak njegove posljednje drame Aretej. Šteta je, međutim, što se Križanićem nije bavio kao dramskim likom, onako kako je to učinio primjerice s Kristoforom Kolumbom i Michelangelom Buonarrotijem, i onako kako je, uostalom, bilo i najavljeno u Jutarnjem listu u nacrtu repertoara zagrebačkog HNK za kazališnu sezonu 1933/1934. Zamišljena drama nikad nije napisana.

Peričić Križanića provlači kroz postmodernističko sito

Tu je književnu prazninu pokušao popuniti Denis Peričić. Unatoč tome što je autor, kako piše na omotu knjige, u svrhu pisanja romana pročitao čitavu knjižnicu, i unatoč tome što solidno pokriva biografske aspekte, njegov Križanić, nažalost, ne zaživljava do kraja kao kompleksan i tragičan lik, a zbog nesretnih autorskih rješenja nerijetko ostavlja i dojam karikature.

Čini mi se da Peričić najvećim dijelom ostaje zatočenik pročitane literature, no deficit imaginacije manji je problem od njegove čudne potrebe da u prilično iritantnoj maniri uvijek iznova, nesuptilno i nefunkcionalno, u tekst unosi vlastite političke, društvene i druge komentare, mahom štetne za literarne kvalitete (meta)romana o Hrvatu bez granica, kako glasi podnaslov knjige (nakladnika Hena com).

Klasični povijesni romani neosporno stavljaju brojne teškoće pred književnike; primjerice, valja paziti na opasnosti anakronizama, a tu je i zamka teleologijske interpretacije događaja. Postmodernistički pripovjedači pronalazili su različite postupke kojima su ih zaobilazili, pritom revitalizirajući i reinventirajući sam žanr; neke od njih koristi i Peričić, od već podnaslovom nagoviještene metatekstualnosti pa do obilato korištenih intertekstualnih fragmenata (u rasponu od Biblije do Marka Perkovića Thompsona). Problem je, međutim, u tome kako to radi.

Čudna sklonost objašnjavanju književnih postupaka

Uz narativnu jezgru romana iznesenu, pojednostavljeno rečeno, u trećem licu, roman strukturalno sadrži i uvodnu Kronologiju te završne Napomene i komentare kojima se mahom nepotrebno tumači kurzivom već naznačene citate, parafraze i pojmove.

Izrazito intertekstualan, San o Križaniću na gotovo svakoj stranici donosi uglavnom kratke citate najčešće na razini jezične dosjetke. U jednom ranijem dijelu Peričić u suvremeni idiom inkorporira i Križanićev specifični leksik, ali uvođenjem objasnidbenih fusnota zapravo onemogućava da se njihov stilski potencijal razmaše i tako neizbježno oslabljuje željeni učinak. Ista stvar vrijedi i za cjelinu Napomene i komentari. Kad se već odlučio na kolažnu metodu, bilo bi zanimljivije da ta “mjesta priljepljivanja” citata nisu eksplicitno rastumačena (što autor radi čak i kad za to nema nikakve potrebe).

Iz nekog razloga, Peričić je imao potrebu razjasniti apsolutni svaki aspekt oneobičavanja teksta, kao da čitatelj iz konteksta i sam ne bi dokučio da bi Križanićeva riječ rodonasljednici mogla značiti potomstvo, odnosno da je nešto preuzeto iz Biblije (Pa da mi je i dolinom smrti proći...) ili TBF-ove pjesme (Ništa mi neće ovi dan pokvarit). Jednako tako, na brojnim mjestima pokazuje da je i klišej itekako moguće dodatno banalizirati, pogledajmo samo ovu rečenicu: “Križanić, moderni Odisej, Ulisec, nastavlja svojim Scilama i Haribdama, a rekao bi i: Haridbama, etimologijom od: hariti (tući), nahariti (istući).” Nevjerojatno.

Kako princ Eugen nije predvidio postojanje ustaša

Čitatelju romana dan bi svakako mogla pokvariti i Peričićeva sklonost anakronističkom “poentiranju” na temelju poznavanja elementarne povijesne događajnice koja razdvaja Križanićevo i naše vrijeme. Primjera je više nego dovoljno, ovdje je moguće izložiti tek selekciju. Recimo, kad se Križanić nađe u Poljskoj, on se iz nekog razloga mora zapitati Hoće li Poljska ikada dati Papu? (zaključuje da neće).

Pišući tri stranice kasnije o Eugenu Savojskom, autor napominje sljedeće: “Princ Eugen sluti, dakle, štošta, ali ne može naslutiti da će za kojih sto šezdeset godina njegovo ime nositi divizija koja će se boriti ne in hoc signo vinces, pod znakom Svetoga Križa, nego pod oznakom nekakvoga drugačijega, izlomljenog križića sa smiješnim kukicama i nesmiješne simbolike; ne može zamisliti niti da će jedan plemić iz njegove loze jednoć biti proglašen kraljem kratkotrajne nezavisne hrvatske države.”

Križanićev dječački posjet gozbi obitelji Zrinski – predočenoj na groteskno pomaknut, pa i duhovit način – Peričić je popratio komentarima da dječak Juraj već prepoznaje “žar odlučnosti” i “žar fanatika” u očima još mlađih dječaka Petra i Nikole Zrinskog, a na kraju mu se učini i da se preparirana veprova glava obješena na zidu iznenada obrati slavnoj braći (Jemput bumo bi vama glave sekli).

Da nekom slučajno ne bi promaknula ova isforsirana referenca, autor dodaje fusnotu gdje pojašnjava, zamislite, da su Petru Zrinskom uistinu odsjekli glavu, odnosno da je Nikola poginuo u lovu na vepra. Izvolite sjesti, gospodine Peričiću, dovoljan (2)!

Upozorenje: pisac je neke dijelove romana – izmislio!

Kad predočava Križanićeve godine u Sibiru, u gradu Tobolsku, autor će zapaziti da Križanić nije mogao vidjeti tobolski kremlj (opći naziv za utvrđeni dio starih ruskih gradova) zato što onaj u Tobolsku – sad već možete pogoditi – tada još nije bio izgrađen, kao što nije bilo “ni traga ni glasa” od Gazproma, pa je izmučenom teologu u Sibiru bilo hladno. Kao da je tamošnji kremlj neko opće mjesto naše civilizacije, neka sibirska Akropola bez koje je nemoguće zamisliti konture ovog grada, pa je nužno pojasniti čitatelju da taj veleban spomenik još nije podignut u velebnom gradu Tobolsku.

Ponekad se pisac ipak uspije iskontrolirati. Kad na jednom mjestu naglasi da je privatni razgovor između Križanića i nekog poljskog biskupa samo “slobodna montažna (re)konstrukcija njihovih razgovora u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik“, Peričić nekako odolijeva spomenuti da je tomu tako zato što, nažalost, Križanić u sedamnaestom stoljeću još nije imao diktafon kojim bi autentično pribilježio razgovor.

Unatoč knjižnici koju je prevrnuo pišući ovaj roman, autorova se erudicija uglavnom zaustavlja na prepričavanju historiografskih činjenica na koje je pritom nabasao – ponegdje će naglasiti da su važni za kontekst, ali uglavnom to i nije slučaj. Zamišljen nad svestranošću interesa Nikole Zrinskog, Peričić neće razmišljati o staleškim privilegijama ili opsegu znanja kojim se tada lakše moglo ovladati, nego će sugerirati – u pokušaju humora, dakako, što će završiti pucnjem u prazno – da su “ljudi davnih stoljeća” živjeli prije distrakcija koje nam donose Edison, Tesla i Bell, Gates, Zuckerberg i Jobs, a nadodat će i da su krčme bile rijetke te da nisu puštale Grašu ili Madonnu.

Svećenik Juraj Križanić u devetom krugu pakla

Poglavlje Biskup Prznica počinje na sljedeći način: “Putovanja su, kažu mnogi, osobito našedobni i u pravilu vrlo mondeni blog-globtroterski putopisci – ne znamo otkud im novac, ali znamo da književni talent većinom nisu stekli – važnija od odredišta.” Čemu to (i kakva je to konstrukcija rečenice?) jasno je valjda samo talentiranom gospodinu Peričiću.

Vidio je Križanić na svom putu svakakvih “zastranjenja” i “opačina”, sretao je škopce (samokastrate) i flagelante (samobičevaoce), međutim sve je to ništa nasuprot “seksualne i (s)rodne permisivnosti našeg doba”. Da se nađe u suvremenoj epohi nema sumnje – zaključuje Peričić za našeg vjerskog fanatika iz 17. stoljeća – da bi nakon susreta s “promicanjem homoseksualnosti i svakovrsne raznoseksualnosti” te “proabortivnim i proeutanazijskim politikama”, Križanić bio siguran da je u devetom krugu pakla.

Više nego kao roman, Peričićeva knjiga možda funkcionira kao (iščašena) romantizirana biografija, čemu doprinose i učestali citati iz drugih knjiga o Križaniću te dugi opisi povijesne događajnice. Autor u jednom trenutku sugerira da Krleža nikad do kraja nije shvatio Križanića zato što je “drugačiji karakter” (nažalost, Križanićev je datum rođenja nepoznat pa ne znamo kako im se slažu horoskopski znakovi), ali ovdje je važnije pitanje kako je on sâm shvatio Križanića, odnosno kakvog nam je Križanića stavio na papir.

Čudesan život koji zaslužuje ozbiljniju obradu

Očito je da je u koncipiranje knjige uloženo dosta vremena, no bojim se da kontroverzni hrvatski svećenik i polihistor ovdje suviše često ispada karikaturalan, osobito kad se Peričić odvaži odmaknuti od pisanih predložaka svojih prethodnika zanesenih Križanićem. Čitava situacija s likom gospodina Kobasinića i njegove mlade priležnice – čije je golo međunožje čudesno zapanjilo Križanića, jer jadan “pojma nema o mogućnosti brijanja intimnih dijelova tijela” – možda je najbolji prilog tom argumentu.

Ako i nije čitao primjerice Aristofanovu Lizistratu u kojoj se to izravno spominje, pretpostavljam da se Križanić – čovjek temeljito upoznat s grčkom i rimskom literaturom – negdje ipak mogao susresti s činjenicom da su antičke žene, a ponekad i muškarci, uklanjali stidne dlake. No Peričić će samouvjereno zaključiti da je Jurjev mozak briljantan u nekim drugim stvarima – ogoljenost vaginalnog područja ove “jezive kurvetinice” učinila je da on u tom trenutku razmišlja upravo tako “štreberski tupavo”.

Dalo bi se tu naći zanimljivih epizoda i zgodnih rješenja – recimo ljubavni moment s djevojkom Marijom ili ideja o Križanićevoj službi na dvoru Jana Sobjeska – no ne vjerujem da smo s ovom knjigom dobili išta više od svježeg podsjetnika da se tu jednoć rodio čovjek kakvih i nismo imali previše u svojoj povijesti, i da bi bilo dobro da mu se još koji puta vratimo, možda na nešto ozbiljniji način no što je to učinio Denis Peričić.