Danas je u Dubrovniku premijera Vojnovićevog Geraniuma. Razgovarali smo s Doris Šarić Kukuljicom koja ga nosi

TELEGRAM: Dobro, to su slatke hedonističke muke, a kako idu one teže? Naporno probate?

DORIS: Uh, da. Recimo, sinoć nam je bila jako bitna proba. Planirali smo raditi neke korekcije sa zaustavljanjima pa onda kontinuitet… Kad ono, Petar Grašo ima koncert na Revelinu. A to se po noći čuje kao da je tu oko nas, čuješ svaki aplauz publike. Pa sad ti igraj Vojnovića, ha, ha… Tako da smo od sedam do ponoći radili korekcije, pa smo do ponoćnog progona već bili mrtvi… Sjećam se kad je Vinko Brešan prije tri godine radio „Kafetariju“, ja sam ga već u Zagrebu upozorila da se psihički pripremi za Dubrovnik, da mu je to kao da ide na visinske pripreme. On mi na to veli „Ma, daj, nema frke, znaš u kakvim ja sve uvjetima snimam, imam ti ja kondiciju za to.“ I onda na premijeri kaže: „Ajme, Doris, bila si u pravu, ovo je najteže što sam, prošao“… To vam je tako. Po danu ne možemo spavati jer su velike vrućine, probe počnu u ponoć i onda radimo do jutra, ali to nam je stvarnost i što da se radi, ne smijemo se žaliti. Pogotovo što imamo prekrasan suautorski odnos s redateljicom Marinom Pejnović.

TELEGRAM: Dok se kao Mare u „Geraniumu“ bavite pitanjima samoće, malo ću vas vratiti u prošlost: je li Broj 1 najusamljeniji čovjek na svijetu? U ZKM-u ste drčno odigrali tog stripovskog fosila iz „Alana Forda“ koji čak i Homera pamti.

DORIS: Broj 1 je hipertrofirana slika svih onih velikih i malih vođa i vladara na ovome svijetu koji svoj egoizam, narcizam, pohlepu i agresiju, hrane na potlačenim masama. Kroz sve političke sisteme koliko god ih je bilo i koliko god će ih biti. Genijalni autori Magnus i Bunker poklonili su mu tisuće godina starosti upravo zato da bi nam osvijestili koliko su te ljudske mane korjenite. Tako da ja mislim da Broj 1 nikako nije usamljen, da je usamljen odavno bi umro od usamljenosti, ha, ha… Cijelo njegovo biće je ispunjeno niskim strastima i on je u neprestanoj akciji. On je meni kao nekakav pandan Orwellovom Velikom bratu, jer ima onu malu crnu knjižicu u koju su upisani svi grijesi svijeta i njegove mogućnosti manipulacije su beskonačne. Ta crnohumorna satira meni je bila baš inspirativna.

TELEGRAM: Volite otvarati takve inverzije u svom glumačkom habitusu?

DORIS: O, da, jako volim. Baš mi je veliki užitak bio to raditi. Prikazati i dokazati takvo lice. Velika je sreća da poruga i smijeh koji pulsiraju cijelim „Alanom Fordom“, mogu unutar toga balansirati i gorčinu. Zamislimo samo koliko je takvih Brojeva 1 oko nas.

TELEGRAM: Vi ste ga i igrali smrtno ozbiljno.

DORIS: Apsolutno. Mislim da se na taj način može aktivirati onaj minimum osviještenosti koji je potreban da se suprotstavimo svemu što podsjeća na to.

TELEGRAM: Kako ste reagirali kad vam je redatelj Dario Harjaček ponudio tu ulogu?

DORIS: Ma, umrla sam od smijeha. Nakon toga je, naravno, došao neki strah i sumnja. Uvijek postoji sumnja hoću li opravdati povjerenje. Onda je u daljem procesu sve našlo svoje mjesto.

TELEGRAM: U Vojnoviću ste baš doma, zar ne?

DORIS: Jesam. Vojnović se svojim književnim djelom baš trajno nastanio u meni. Kao da mi je ugradio svoju optiku kojom gledam i doživljavam Dubrovnik, i ne samo Dubrovnik nego i cijeli svijet oko sebe. Ta optika mi nekako omogućava da u ovom suludom tempu koji melje, izoštrim fokus na trajnu ljepotu koja nas obogaćuje i upotpunjuje naše postojanje. Ne mislim samo na ovu čudesnu ljepotu samog Dubrovnika i prirode, nego i na one najljepše sastavnice života koje u njemu pulsiraju. I po tome je Vojnović jedan on najsenzibilnijih pisaca koje sam ja ikada upoznala. Tako da mogu reći ne da sam ja kod njega doma, nego da se on baš nastanio u meni sa tom svojom tankoćutnošću.

TELEGRAM: Spoj sa Šoljanom meni baš ima mesa, itekako je dramaturški opravdan. Što je vama Šoljan drukčije osvijetlio u Vojnoviću?

DORIS: Kad su redateljica Marina Pejnović i dramaturg Ivan Penović uzimali Šoljanov „Otok“ prvenstveno su ga uzeli zbog te samoće koja bitno postoji i u Vojnoviću a oni su je na drukčiji način pronašli u Šoljanu. Šoljanov otok je mjesto mira, potrage za sobom, ali i mjesto potrage za drugima s kojima nećemo biti sami. Međutim, kod Šoljana je teško i razočaravajuće osjetiti to osjećanje samoće jer okružen si ljudima, među njima su i oni koje voliš i činiš sve da oni možda i tebe zavole. Tako taj otok postaje utopijsko mjesto prema kojem mi plovimo i puno je nade. Isto tako postaje mjesto na kojem možemo mirno odumirati i umrijeti. Samoća Vojnovićevih lica, pa i moje Mare iz „Geraniuma“ dijelom je okovana sudbinama koje im Vojnović dodjeljuje, a dijelom je posljedica njihovog svjesnog odabira. Recimo, Deša u „Allons enfants!“, njezina je odluka da ostane sama, da ne bude s Orsatom i da se njihova veza ne ovjekovječi, zbog toga jer ne bi mogla podnijeti da rađa djecu u neslobodi. Ta se Vojnovićeva samoća okamenjuje, ona se trpi u samoodricanju, s njom se živi i umire i često je svjestan odabir.

TELEGRAM: Je li Šoljanova samoća nekako teža, jer je manje uočljiva?

DORIS: U pravu ste. Šoljanova samoća je samoća današnjice. Ona je manje uočljiva. Danas kad smo u virtualnom svijetu i kad imamo iluziju da smo u stalnim kontaktima jedni s drugima, a više smo sami nego u Vojnovićevo vrijeme. I ta je samoća, barem iz mog kuta gledanja, egzistencijalistički teža.

TELEGRAM: Kad sam čuo da je „Geranium“ repertoarni odabir ovogodišnjih obljetničkih Igara, asocijacije su me odvele na jednu od najkultnijih ovdašnjih predstava, „Tužnu Jele“, postavljenu 1994. u ubogoj lučici na Pilama. Fascinantno je kako ste se kao Jele tada nosili s metafizičkim partnerom – morem.

DORIS: Eh, „Tužna Jele“, da… Prvo moram reći da se Vojnović jako inspirirao Matom Vodopićem koji je kao i naš konte Ivo bio duša Grada. Ono najljepše što se u životu glumca može dogoditi jest da predstava živi u pamćenju gledatelja. A „Tužna Jele“ još uvijek živi. Za uspjeh te predstave treba prvenstveno zahvaliti genijalnoj režiji Ivice Kunčevića. Zatim njegovom dramaturgu, nikad prežaljenom Petru Brečiću…

TELEGRAM: Jednom od naših posljednjih filozofa teatra.

DORIS: Tako je. A scenograf Marin Gozze je fascinantno osmislio prostor. Ivica je predstavu mislio iz mora. More nas je primilo i zagrlilo našu igru. Mi sudionici predstave smo ga ispoštovali zaista kao važnog partnera. U našu smo igru uveli sve ćudljivosti i mijene mora, sve plime i oseke, svaki vjetar koji bi napravio valove… Taj prostor igre „Tužne Jele“ je zaista bio metafizički prostor koji nam je omogućio da se odmaknemo u snove Jeline i budemo živa slika stvarnosti koja je lebdjela iznad nas.

TELEGRAM: Zanimljivo je da ste u stalni angažman u ZKM-u također ušli s jednom ikoničkom predstavom, „Magic & Loss“. Svi ste te 1992. godine s redateljem Eduardom Milerom hrabro zaigrali depru dok su oko nas tutnjale patetične domovinske fanfare.

DORIS: Da, tekst Ferdinanda Brucknera koji u originalu nosi naslov „Bolest mladeži“, napisan je 1929., u vrijeme nakon strašnih pustošenja prvog svjetskog rata, kad su se nametala pitanja o smislu života i njegovim ciljevima. I Eduard Miler je 1992. htio kroz taj tekst ispitati naše osjećanje svijeta u trenutku kad je rat bjesnio na ovim prostorima. Radeći na predstavi smo i označili to vrijeme kao doba praznine i ravnodušnosti. Za vrijeme rada smo čitali fenomenalnu knjigu filozofa Gillesa Lipovetskog „Doba praznine“. I sad, kao što vi kažete, u vremenu dok je nacija tražila sve poticaje da aktivira sve svoje obrambene snage, naša se predstava bavila pitanjima smisla postojanja i upozoravala na pustoš koja se nakon rata događa u ljudskim dušama. Naravno da je jedan dio javnosti našu predstavu dočekao s negodovanjem. Međutim, velika većina publike je prepoznala ono čime smo se bavili. Prepoznala je naša pitanja i podržala nas je do te mjere da je predstava „Magic & Loss“ dobila zaslužen status kultne predstave. I da smo, nažalost, anticipirali stanje koje danas živimo.

TELEGRAM: U Lukićevim „Plastičnim kamelijama“, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, propitivali ste naličje javnog soap blještavila i privatne samoće. Predstava je također bila ispred vremena, sve to nam se danas stostruko događa?

DORIS: Tako je. Darko Lukić je jako bio inspiriran fenomenom tv-novela i sapuničarskih mjehurića i u tom smislu je napisao sjajnu repliku na „Damu s kamelijama“. U središtu radnje je lik glumice koja u kazalištu priprema „Damu s kamelijama“ i ima velike otpore u kreiranju svog lica, jer smatra da su to istrošeni, trivijalni modeli ponašanja a pritom nije ni svjesna da se njen privatni život guši pod naslagama trivijalnosti i kiča. Tada smo s redateljicom Nenni Delmestre istraživali mnoga zanimljiva pitanja o tom kulturološkom, estetskom i sociološkom fenomenu. Zašto se ta trivijalnost useljava u naše živote a da toga ponekad nismo ni svjesni? I koliko posežemo za njima kad želimo popuniti prazninu koju osjećamo u ovom otočnom svijetu? Da li nam je potrebno to blještavilo? Da li je potrebno da živimo nečije tuđe živote iz nemogućnosti da realiziramo svoje? Naravno, tada je neusporedivo manje toga bilo. Gomilanje tog blještavila kiča danas, te nepodnošljive lakoće postojanja, doslovno nas je zatrpalo. Naporno se probijamo i kroz medije da uopće dođemo do nečega što bi nas moglo oplemeniti i ispuniti. Proces rada na „Kamelijama“ je bio zanimljiv i stoga što smo istraživali kazališna sredstva koja bi nas približila toj camp estetici. I kritika i publika su naše napore pohvalili. Stvari su otada postale još gore, stalno nam se nameće kao neka kompenzacija privida u kojem nalazimo smisao.

TELEGRAM: Kao Majka u „Črnoj mati zemli“ sudjelovali ste u osvajanju jednog od najblistavijih vrhunaca našeg glumišta ikad. Mene je ta predstava posve rastavila, a onda opet katarzično pomazala.

DORIS: Užasno mi je drago to čuti. Presretna sam da sam dio te predstave. Redateljica Dora Ruždjak Podolski ponudila je taj naslov našoj ravnateljici Snježani Abramović Milković i ona je to prihvatila, bio je to početak… Redateljica i autor dramatizacije Tomislav Zajec pripremali su se i radili na romanu Kristiana Novaka više od godinu dana i napravili su pravo čudo.

TELEGRAM: Kakav ste vi glumci imali osjećaj? Jeste li odmah naslutili što se valja?

DORIS: Ja doista čitajući briljantan Novakov roman isprva nisam mogla ni pretpostaviti da se ovako kompleksna, zahtjevna i složena priča može tako uspješno pretvoriti u kazališni komad. Na prvoj čitaćoj probi baš svi smo osjetili da je pred nama tekst koji je veliki potencijal za otvaranje bitnih i teških tema koje prožimaju naše društvo. Ali isto tako i da pruža puno prostora za glumačku igru. Bilo nam je…, zvučat će možda općenito, ali bilo nam je iznimno lijepo raditi. Nadahnuta Dorina režija, velika ansambl predstava sa nizom blistavih kreacija mojih kolega na čelu s Adrianom Pezdircom i Dadom Ćosićem, pa Uršom Raukar… Baš svi kolege bili su sjajni i teško je izdvajati…

TELEGRAM: Jednostavna, a tako velika je riječ „lijepo“ kojom opisujete užitak rada. Osjećati se lijepo dok stvarate, to je fakat blagoslov.

DORIS: Da, apsolutno. Kad si ispunjen do kraja i nadahnut. Baš je bila divna sinergija i to je ono što u teatru uvijek oplemenjuje.

TELEGRAM: I da se opet vratimo Dubrovniku… U ljeto ’91. uoči rata, mučno je odjeknuo onaj vaš završni krik u Držićevoj „Hekubi“, životinjski vapaj protiv zla. Krik još uvijek odzvanja, ali mržnje nikako da utihnu?

DORIS: Prvi Hekubin krik u predstavi ide baš ono iz utrobe žene koja je shrvana zbog te strašne nesreće koja ju je zadesila – izgubila je muža, sinove, kćeri, slobodu, sve… Posljednji Hekubin krik je krik užasa nakon strašne osvete koju je počinila, oslijepivši Polinesta i ubivši njegovu djecu. Zlo rađa zlo, mržnja rađa mržnju i nikako da izađemo iz tog kruga pakla. Tada smo s redateljicom Ivicom Boban puno razgovarali o tom kraju „Hekube“ o toj strašnoj osveti i o tom krugu zla koji se uvijek zatvara i nikako da ga netko prekine. Obeshrabrujuća je spoznaja da nas povijest i sva životna iskustva ničemu ne nauče. U to vrijeme su nam se pred očima nizale stravične početne slike rata i mi smo to njegovo apsurdno naličje propitivali kroz rad na predstavi. Za sve nas je to bilo strašno traumatično, ali na neki način i iscjeljujuće iskustvo. Jer, taj trenutak istine u kojoj smo živjeli je okretao pogled na besmislenost osvete, na besmislenost mržnje. I dalje ostaje to ogromno pitanje čime se prekida taj krug zla? Samo oprostom.

TELEGRAM: Možemo ga na trenutak prekinuti i sa željom da bude što više dobre ribe u Dubrovniku.

DORIS: Ma da, ni to nam nije omogućeno, ha, ha… Ali, nećemo se žaliti, nećemo biti bahati. Toliko gladnih ljudi na svijetu ima. Nevažno je što ja žudim za ribom.