U Kuli Lotrščak danas se otvara poprilično zanimljiva izložba o pionirima disca u Jugoslaviji
Provjerite kako se plesalo 70-ih i kako je to utjecalo na socijalizam
Sve sam pare spisko na đoku u disko… Ovaj jednostavni urbani kvazi-bećarac koji se i dan-danas često čuje za vrijeme nedjeljnih kava nakon burnih subotnjih izlazaka jedan je od argumenata u korist premreženosti disco kulture s ovdašnjom svakodnevnicom. No, kada je sve točno počelo? Kako je disco postao disko, posuđenica koja se podrazumijeva u hrvatskosrpskom jeziku? Kada je i kako clubbing odnosno klabing u Hrvatskoj i Jugoslaviji postao normalna stvar? Što je ponukalo sve narode i narodnosti da oslobode svoje stražnjice i puste mislima na volju (parafraziramo li velikog Georgea Clintona)? Na pitanja koja su nas mučila godinama glazbeni i filmski kritičar te radio DJ i novinar Željko Luketić u suradnji s mnogim pojedincima i institucijama nudi odgovore putem dugoročnog projekta “Socijalistička disco kultura 1977. – 1983.”
Ovaj znalac je zajedno s DJ-em i glazbenim producentom Višeslavom Labošem (jednim od najboljih u nas) krajem prošle godine nakon dugotrajnog rada u izdanju Croatia Records napokon objavio dvostruku CD kompilaciju “Electronic Jugoton – Synthetic Music from Yugoslavia 1964. – 1989.”, no to je očito bila uvertira u nešto još veće: predan rad na obnavljanju samih korijena elektronske glazbe u regiji. Naravno, disco kao glazbeni i kulturni fenomen neizbježna je postaja na tom putu.
Prva instanca tekućeg Luketićevog projekta predstavlja se večeras kao izložba “Druga strana groznice subotnje večeri / Utjecaji, uzori i inovatori” u Kuli Lotrščak u 20 h, koja se bavi pionirima razvoja disca u Jugoslaviji, dok će se projekt 1. srpnja preseliti u Galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva, s fokusom postava na vizualnom jeziku disca, simbolima plesnog hedonizma i tipografijama erotiziranih tijela u omotima glazbenih disco izdanja.
Sav svijet na plesnom podiju
Željko Luketić kao autor postava o izložbi kaže: “Kako i biva s pokretima koji kreću iz undergrounda, a ovaj je krenuo iz američkih gay klubova 70-tih, disco je preuzela srednja struja i nemilosrdno eksploatirala, stvorivši tako zazor drugih kulturnih skupina kojima je disco postao (…) neukus, kič i hedonizam. Otuda kreće i vrlo brzi zaborav te potpuna negacija emancipacijskog elementa disca, posebno opipljivog u samoupravnom socijalističkom društvu koje je proklamiralo 8 sati rada, 8 sati spavanja i 8 sati slobodnog vremena. Disco se, ne pitavši za dozvolu, umiješao u tu formulu. Najprije je dokinuo koncept plesnjaka i zamijenio ga onime što danas poznajemo kao clubbing. Ples je postao metoda izražavanja vlastite osobnosti, poziv na konzumiranje nesputane tjelesnosti i traženje partnera.
Seksualnost, koju je disco gurnuo u prvi plan, zahvatila je najviše one društvene skupine nad kojima je represija reakcionarnog patrijarhata bila najvidljivija: žena je u središtu disco kulture po prvi put postala subjekt koji bira, a koji ne mora biti biran. Uloga muškarca na plesnome podiju mogla je biti kratkotrajna i društveno neobavezujuća, kao kratka erotska afera. (…) Upravo u bivšoj državi, disco je imao jedan lokalni i beskrajno bitan učinak. Inkluzivni koncept plesnog podija neponovljen je sve do današnjih dana – razvila su se plesna natjecanja, imitatori i plesači iz svih društvenih skupina. Natjecanja poput Disco Štrukle iz Zagreba uključivala su brojne pripadnike Roma, Albanaca i drugih etniciteta koji su često i pobjeđivali. Disco nije mario za stvari kojima se balkanska plemena i dan danas opterećuju.”
Mada mnogi teoretičari tvrde da disco zapravo nikada i nije nestao, jer su njegov zvuk i kultura postali baza acida, housea i techna, možda je danas pravo vrijeme da ponovno osvijestimo emancipatorsku moć disca. Je li plesni podij još uvijek mjesto na kojem može početi kulturna revolucija? Vrijeme je da empirijski provjerimo.