Nema dvojbe, treći film ovog američkog, ne osobito prolifičnog redatelja, u dobroj se mjeri bavi kulturno-ideološkim prijeporima postpandemijskog Zapada, no istovremeno on je i meditacija na temu umjetničke opsesije, prilog raspravi o odnosu umjetnika i djela, izvrstan prikaz sustavne zloupotrebe moći, a onda i psihološka studija rasapa ličnosti u kojoj se grijesi iz prošlosti vraćaju obavijeni velom jeze. Upravo zbog ove posljednje komponente, koju redatelj promišljeno i veoma suptilno dozira, Tár bi mogao biti onaj film koji je za pravo razumijevanje potrebno gledati više puta, i koji bi prilično brzo mogao pronaći put u filmske udžbenike.
Treba li zabraniti Johanna Sebastiana Bacha?
Na početku Lydiju Tár (opčaravajuća Cate Blanchett) zatječemo na vrhuncu karijere: usred je snimanja Mahlerove Pete simfonije (filmofili skladbu prepoznaju kao lajtmotiv Viscontije Smrti u Veneciji iz 1971.), promovira knjigu i intenzivno promišlja svoju najnoviju kompoziciju, posvećenu posvojenoj kćeri Petri koja je čeka kod kuće u Berlinu. Tijekom boravka u New Yorku, Tár održava predavanje u slavnoj glazbenoj školi Julliard (tamo studiraju i Miles Davis, Nina Simone i Phillip Glass) gdje se odvija i jedna od ideološki nabijenijih scena.
Na njezin upit o Bachovoj kompoziciji, jedan tamnoputi student odgovori da baš i ne voli njemačkog baroknog majstora. Kako to misliš, čudi se Lydia, jesi li ga ikad svirao? “Iskreno, kao BIPOC Pangender osobi, rekao bih da mi Bachov mizoginistički život onemogućava da njegovu glazbu shvatim ozbiljno”, uzvrati student. “Što misliš pod tim?”, nastavi Lydia, na što ovaj odgovori: “Nije li napravio dvadesetero djece?”. Potaknuta takvom logikom, isprvo pomalo u nevjerici, a onda sabrano i suvereno, predavačica počne dekonstruirati njegovo stajalište, pozivajući ga potom i da sjedne pored nje dok svira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon što je posluša, rastrgan između afektivnog i samoproskribiranog, student nervozno dodaje: “Svirate veoma lijepo, ali u današnje vrijeme, bijeli, muški, cis-skladatelji, jednostavno me ne zanimaju, dodajući pritom, nakon još jedne njezine intervencije: “Edgar Varese mogao bi biti ok. Sviđa mi se njegova Arcana.” Na to Tár s guštom poentira da je i skladatelj koji isprva prolazi studentovo ideološko sito jednom prilikom jazz nazvao “crnačkom glazbom (Negro music) koju su ukrali Židovi”. U nastavku svog izlaganja Tár u svojoj replici ode predaleko nakon čega bijesni student (You are a fucking bitch!) izjuri iz predavaone.
Zloupotrebljava položaj da dođe do ljubavnica
Njezina poanta je posve jasna. Ako umjetnost mjerimo suženim ideološkom aparatom suvremene epohe, ako joj namećemo etičke okvire onoga što bi danas (nekima) bilo prihvatljivo, poželjno i dobro, ako umjetnicima namećemo teret savršene inkluzivnosti, tolerancije i pretpostavljene društvene pravednosti, vjerojatno i nećemo imati previše umjetnika. U konačnici, velika umjetnost nadilazi i umjetnika samoga. Ne znači to da u 2023. godini trebamo tolerirati antisemitizam Kanyea Westa, nego to znači da je suludo demonizirati nekoga čiji su postupci odražavali dominantne vrijednosti njegove epohe, koliko god nam danas te vrijednosti bile neprihvatljive. Kritička osviještenost je jedno, a brisanje iz povijesti nešto posve drugo.
Jednako tako, Lydia, koja je inače u lezbijskom braku sa Sharon (Nina Hoss), violinisticom u Berlinskoj filharmoniji, ne misli da ikakve rodne, rasne ili bilo kakve identitetske odrednice u konačnici imaju veze s onim što nam velika djela umjetnosti poručuju, a iako i sama rukovodi zakladom koja pomaže nadarenim mladim glazbenicama, odbija tumačenje svog uspjeha u feminističkom ključu. Nema potrebe, naglašava u razgovoru s Gopnikom, da se njezin rad razmatra u kontekstu njezina roda, ionako su golem dio tereta ženske emancipacije –koja dakako još nije završena, ističe Lydia – iznijele žene ranijih epoha. Lako je zaključiti zašto bi u određenim krugovima ovo smatrali problematičnim tezama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa manje nije problematično to što Lydia, postupno nam redatelj sugerira, istu tu zakladu zloupotrebljava tako što u njoj pronalazi svoje ljubavnice. Jedna od njih vjerojatno je bila i Francesca (Noémie Merlant), njezina privatna asistentica koja se nada mjestu u Berlinskoj filharmoniji, a druga je bila Krista, tajanstvena crvenokosa djevojka koja od samog početka potajno prati Lydiju. No Krista je učinila nešto što protagonistkinji nije odgovaralo (možda joj je u jednom trenutku rekla ne?), zbog čega se ova potrudila efektivno blokirati njezinu karijeru. Lydia je vrhunska manipulatorica koja zna doći do onoga što želi; primjerice, kad joj za oko zapne mlada čelistica Olga, bez većih problema izigrava pravila slijepe audicije kako bi joj osigurala solističku ulogu.
Redateljsko poigravanje s horor elementima
Dok je pratimo u svakodnevnim aktivnostima, jasno je da je Lydia prije svega posvećena umjetnosti i vlastitom egu (promptno nadopunjava Wikipediju, arhivira novinske priloge u kojima se pojavljuje); sve je ostalo sekundarno, iako čini taman dovoljno da bude donekle prisutna u životu svoje obitelji. Situaciju zakomplicira događaj zbog kojeg će u javnost polako, a potom sve intenzivnije početi izlaziti vijesti o njezinim seksualnim prijestupima. Ako u vanjskom svijetu i djeluje pribrano i nezabrinuto, gledatelju je posve jasno da Lydia postaje sumnjičava i nervozna (pojačano trči, udara boksačku vreću), zapravo paranoična.
Nije međutim, samo riječ o strahu od javnog linča koji će uništiti njezinu karijeru, nego je – kako pokazuju brojne epizode, uključujući i fragmente njezinih snova – polagano stiže savjest. Sve ono što se odvija u pozadini ostaje prilično zamućeno, nekonkretno; Field nas veoma vješto fiksira na perspektivu protagonistice i dok je pratimo u besanim noćima i samotnim kontemplacijama, gotovo nam promiče da svjedočimo njezinom psihičkom slomu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednako tako, vješta redateljska ruka poigrava se s horor elementima (čudni zvukovi, pomicanje i nestajanje predmeta, fantomske pojave) za koje nam na prvu nije jasno jesu li realni ili tek produkt dezintegracije protagonističine psihe. Izuzetno lucidno postavljeni, zapravo skriveni na otvorenom, ovi će elementi mnogima možda i promaknuti, ali svakako postoje, i čitavom filmu daju dodatnu dimenziju vrijednosti. Na kraju, rekao bih, ne možemo biti posve sigurni u granice između vanjskog svijeta i onoga što se odvija u glavi protagonistice. Uspješno otkazana, čemu je i kasnije sama doprinijela, Lydia plaća veliku cijenu i u privatnom životu. Na kraju joj ostaje samo glazba.
Cate Blanchett ponovno nadmašila samu sebe
Dakle, sve ono što je Lydia polagano gradila čitav svoj život, u kratkom se periodu prilično brzo raspadne. Bio sam u iskušenju da sličnu analogiju primijenim na film u cjelini: naime, dok Field u prva dva sata veoma pažljivo dirigira radnjom, ostao mi je dojam da pred kraj možda gubi osjećaj za mjeru, kao da svoju kompoziciju želi završiti u svega nekoliko krupnih poteza; no ako to ponovno postavimo u kontekst protagonističinog psihičkog stanja, takvo rješenje, ako je uistinu dio neke šire redateljske vizije, možda i ima smisla.
Treba li uopće isticati, Cate Blanchett – za ulogu nagrađena u Veneciji i na Zlatnim globusima – izuzetno je uvjerljiva i moćna, od goleme sjene koju baca njezina interpretacija Lydije Tár, ostali glumci (u prvom redu glumice) jedva da se i vide. Jednako to impresivno radi na gestualnoj i retoričkoj razini, gdje se svakako oslanja i na dojmljivo koncipiran scenarij, iza kojeg stoji redatelj. Zanimljivo, ako isključimo dijelove u kojima glumci “sviraju” instrumente, film i nema neki posebno upečatljiv soundtrack ; zapravo dominiraju tišina i ambijentalni zvukovi, no s Blanchett u prvom planu, to ovdje odlično funkcionira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za kraj, važno je naglasiti, Tár nije, koliko je to moguće za film o vrhunskom dirigentu-intelektualcu, tek intelektualistička masturbacija. On jest intelektualan, ambiciozno postavljen, ponekad možda i zahtjevan za pratiti, ali jedna od njegovih poruka upravo je zagovor vraćanju klasičnoj umjetnosti, Bachu, Mahleru, Beethovenu. Kao umjetnica, Lydia je tu posve staromodna, ona o glazbi govori sa zanosom i oduševljenjem; radikalni eksperimenti druge polovice 20. stoljeća, sugerira nam, jednostavno ne mogu na taj način djelovati na čovjekov duh. Na tom tragu, uz sve već spomenuto, Tár je i kritika niza suvremenih glazbenih pravaca koji su okrenuli leđa široj publici, zbog čega su danas najpoznatiji živući skladatelji zapravo redom – filmski skladatelji.
'Tár' je izuzetan portret umjetnika zlostavljača u doba 'cancel' kulture, s čudesnom Cate Blanchett u glavnoj ulozi
Inteligentno režiran, vješto napisan i predvođen Cate Blanchett, treći film američkog redatelja Todda Fielda mogao bi imati veliku ulogu na Oskarima
Treba li uopće isticati, Cate Blanchett – za ulogu nagrađena u Veneciji i na Zlatnim globusima – izuzetno je uvjerljiva i moćna, od goleme sjene koju baca njezina interpretacija Lydije Tár, ostali glumci jedva da se i vide. Jednako to impresivno radi na gestualnoj i retoričkoj razini, gdje se svakako oslanja i na dojmljivo koncipiran scenarij Todda Fielda
Jean-Baptiste Lully, francuski barokni skladatelj i instrumentalist, umro je od posljedica gangrene izazvane ubodnom ranom na nozi. Kad su mu sugerirali amputaciju noge, ne pristaje – onda više ne bi mogao plesati, rekao je. Situacija postaje apsurdnija ako kažemo da je ranu prouzročio sam: ozlijedio se predmetom koji je predstavljao ranu verziju dirigentskog štapića. Naime, umjesto mahanjem po zraku, Lully je – očito prilično snažno – udarao oštrim vrhom u pod. Nesretni slučaj koštao ga je života, no njegova je ideja označila važnu kariku u uspostavi moderne figure dirigenta.
U razgovoru s Adamom Gopnikom, proslavljenim piscem The New Yorkera, tu nam zanimljivu crticu iz povijesti glazbe prenosi Lydia Tár, još slavnija skladateljica i dirigentica, prva žena na čelu Berlinske filharmonije te pripadnica elitne skupine EGOT-ovaca (umjetnika koji su tijekom života osvojili nagrade Emmy, Grammy, Oscar i Tony). Za razliku od Gopnika, Tár je, dakako, izmišljena protagonistica istoimenog filma Todda Fielda, psihološke drame koja je očarala većinu kritičara, ali i uzburkala duhove u pahuljastom dijelu američke kulturne scene svojim pristupom identitetskim politikama i onom što se, ovisno o ideološkoj poziciji, naziva woke kulturom ili kulturom otkazivanja.
Nema dvojbe, treći film ovog američkog, ne osobito prolifičnog redatelja, u dobroj se mjeri bavi kulturno-ideološkim prijeporima postpandemijskog Zapada, no istovremeno on je i meditacija na temu umjetničke opsesije, prilog raspravi o odnosu umjetnika i djela, izvrstan prikaz sustavne zloupotrebe moći, a onda i psihološka studija rasapa ličnosti u kojoj se grijesi iz prošlosti vraćaju obavijeni velom jeze. Upravo zbog ove posljednje komponente, koju redatelj promišljeno i veoma suptilno dozira, Tár bi mogao biti onaj film koji je za pravo razumijevanje potrebno gledati više puta, i koji bi prilično brzo mogao pronaći put u filmske udžbenike.
Treba li zabraniti Johanna Sebastiana Bacha?
Na početku Lydiju Tár (opčaravajuća Cate Blanchett) zatječemo na vrhuncu karijere: usred je snimanja Mahlerove Pete simfonije (filmofili skladbu prepoznaju kao lajtmotiv Viscontije Smrti u Veneciji iz 1971.), promovira knjigu i intenzivno promišlja svoju najnoviju kompoziciju, posvećenu posvojenoj kćeri Petri koja je čeka kod kuće u Berlinu. Tijekom boravka u New Yorku, Tár održava predavanje u slavnoj glazbenoj školi Julliard (tamo studiraju i Miles Davis, Nina Simone i Phillip Glass) gdje se odvija i jedna od ideološki nabijenijih scena.
Na njezin upit o Bachovoj kompoziciji, jedan tamnoputi student odgovori da baš i ne voli njemačkog baroknog majstora. Kako to misliš, čudi se Lydia, jesi li ga ikad svirao? “Iskreno, kao BIPOC Pangender osobi, rekao bih da mi Bachov mizoginistički život onemogućava da njegovu glazbu shvatim ozbiljno”, uzvrati student. “Što misliš pod tim?”, nastavi Lydia, na što ovaj odgovori: “Nije li napravio dvadesetero djece?”. Potaknuta takvom logikom, isprvo pomalo u nevjerici, a onda sabrano i suvereno, predavačica počne dekonstruirati njegovo stajalište, pozivajući ga potom i da sjedne pored nje dok svira.
Nakon što je posluša, rastrgan između afektivnog i samoproskribiranog, student nervozno dodaje: “Svirate veoma lijepo, ali u današnje vrijeme, bijeli, muški, cis-skladatelji, jednostavno me ne zanimaju, dodajući pritom, nakon još jedne njezine intervencije: “Edgar Varese mogao bi biti ok. Sviđa mi se njegova Arcana.” Na to Tár s guštom poentira da je i skladatelj koji isprva prolazi studentovo ideološko sito jednom prilikom jazz nazvao “crnačkom glazbom (Negro music) koju su ukrali Židovi”. U nastavku svog izlaganja Tár u svojoj replici ode predaleko nakon čega bijesni student (You are a fucking bitch!) izjuri iz predavaone.
Zloupotrebljava položaj da dođe do ljubavnica
Njezina poanta je posve jasna. Ako umjetnost mjerimo suženim ideološkom aparatom suvremene epohe, ako joj namećemo etičke okvire onoga što bi danas (nekima) bilo prihvatljivo, poželjno i dobro, ako umjetnicima namećemo teret savršene inkluzivnosti, tolerancije i pretpostavljene društvene pravednosti, vjerojatno i nećemo imati previše umjetnika. U konačnici, velika umjetnost nadilazi i umjetnika samoga. Ne znači to da u 2023. godini trebamo tolerirati antisemitizam Kanyea Westa, nego to znači da je suludo demonizirati nekoga čiji su postupci odražavali dominantne vrijednosti njegove epohe, koliko god nam danas te vrijednosti bile neprihvatljive. Kritička osviještenost je jedno, a brisanje iz povijesti nešto posve drugo.
Jednako tako, Lydia, koja je inače u lezbijskom braku sa Sharon (Nina Hoss), violinisticom u Berlinskoj filharmoniji, ne misli da ikakve rodne, rasne ili bilo kakve identitetske odrednice u konačnici imaju veze s onim što nam velika djela umjetnosti poručuju, a iako i sama rukovodi zakladom koja pomaže nadarenim mladim glazbenicama, odbija tumačenje svog uspjeha u feminističkom ključu. Nema potrebe, naglašava u razgovoru s Gopnikom, da se njezin rad razmatra u kontekstu njezina roda, ionako su golem dio tereta ženske emancipacije –koja dakako još nije završena, ističe Lydia – iznijele žene ranijih epoha. Lako je zaključiti zašto bi u određenim krugovima ovo smatrali problematičnim tezama.
Ništa manje nije problematično to što Lydia, postupno nam redatelj sugerira, istu tu zakladu zloupotrebljava tako što u njoj pronalazi svoje ljubavnice. Jedna od njih vjerojatno je bila i Francesca (Noémie Merlant), njezina privatna asistentica koja se nada mjestu u Berlinskoj filharmoniji, a druga je bila Krista, tajanstvena crvenokosa djevojka koja od samog početka potajno prati Lydiju. No Krista je učinila nešto što protagonistkinji nije odgovaralo (možda joj je u jednom trenutku rekla ne?), zbog čega se ova potrudila efektivno blokirati njezinu karijeru. Lydia je vrhunska manipulatorica koja zna doći do onoga što želi; primjerice, kad joj za oko zapne mlada čelistica Olga, bez većih problema izigrava pravila slijepe audicije kako bi joj osigurala solističku ulogu.
Redateljsko poigravanje s horor elementima
Dok je pratimo u svakodnevnim aktivnostima, jasno je da je Lydia prije svega posvećena umjetnosti i vlastitom egu (promptno nadopunjava Wikipediju, arhivira novinske priloge u kojima se pojavljuje); sve je ostalo sekundarno, iako čini taman dovoljno da bude donekle prisutna u životu svoje obitelji. Situaciju zakomplicira događaj zbog kojeg će u javnost polako, a potom sve intenzivnije početi izlaziti vijesti o njezinim seksualnim prijestupima. Ako u vanjskom svijetu i djeluje pribrano i nezabrinuto, gledatelju je posve jasno da Lydia postaje sumnjičava i nervozna (pojačano trči, udara boksačku vreću), zapravo paranoična.
Nije međutim, samo riječ o strahu od javnog linča koji će uništiti njezinu karijeru, nego je – kako pokazuju brojne epizode, uključujući i fragmente njezinih snova – polagano stiže savjest. Sve ono što se odvija u pozadini ostaje prilično zamućeno, nekonkretno; Field nas veoma vješto fiksira na perspektivu protagonistice i dok je pratimo u besanim noćima i samotnim kontemplacijama, gotovo nam promiče da svjedočimo njezinom psihičkom slomu.
Jednako tako, vješta redateljska ruka poigrava se s horor elementima (čudni zvukovi, pomicanje i nestajanje predmeta, fantomske pojave) za koje nam na prvu nije jasno jesu li realni ili tek produkt dezintegracije protagonističine psihe. Izuzetno lucidno postavljeni, zapravo skriveni na otvorenom, ovi će elementi mnogima možda i promaknuti, ali svakako postoje, i čitavom filmu daju dodatnu dimenziju vrijednosti. Na kraju, rekao bih, ne možemo biti posve sigurni u granice između vanjskog svijeta i onoga što se odvija u glavi protagonistice. Uspješno otkazana, čemu je i kasnije sama doprinijela, Lydia plaća veliku cijenu i u privatnom životu. Na kraju joj ostaje samo glazba.
Cate Blanchett ponovno nadmašila samu sebe
Dakle, sve ono što je Lydia polagano gradila čitav svoj život, u kratkom se periodu prilično brzo raspadne. Bio sam u iskušenju da sličnu analogiju primijenim na film u cjelini: naime, dok Field u prva dva sata veoma pažljivo dirigira radnjom, ostao mi je dojam da pred kraj možda gubi osjećaj za mjeru, kao da svoju kompoziciju želi završiti u svega nekoliko krupnih poteza; no ako to ponovno postavimo u kontekst protagonističinog psihičkog stanja, takvo rješenje, ako je uistinu dio neke šire redateljske vizije, možda i ima smisla.
Treba li uopće isticati, Cate Blanchett – za ulogu nagrađena u Veneciji i na Zlatnim globusima – izuzetno je uvjerljiva i moćna, od goleme sjene koju baca njezina interpretacija Lydije Tár, ostali glumci (u prvom redu glumice) jedva da se i vide. Jednako to impresivno radi na gestualnoj i retoričkoj razini, gdje se svakako oslanja i na dojmljivo koncipiran scenarij, iza kojeg stoji redatelj. Zanimljivo, ako isključimo dijelove u kojima glumci “sviraju” instrumente, film i nema neki posebno upečatljiv soundtrack ; zapravo dominiraju tišina i ambijentalni zvukovi, no s Blanchett u prvom planu, to ovdje odlično funkcionira.
Za kraj, važno je naglasiti, Tár nije, koliko je to moguće za film o vrhunskom dirigentu-intelektualcu, tek intelektualistička masturbacija. On jest intelektualan, ambiciozno postavljen, ponekad možda i zahtjevan za pratiti, ali jedna od njegovih poruka upravo je zagovor vraćanju klasičnoj umjetnosti, Bachu, Mahleru, Beethovenu. Kao umjetnica, Lydia je tu posve staromodna, ona o glazbi govori sa zanosom i oduševljenjem; radikalni eksperimenti druge polovice 20. stoljeća, sugerira nam, jednostavno ne mogu na taj način djelovati na čovjekov duh. Na tom tragu, uz sve već spomenuto, Tár je i kritika niza suvremenih glazbenih pravaca koji su okrenuli leđa široj publici, zbog čega su danas najpoznatiji živući skladatelji zapravo redom – filmski skladatelji.