Telegram na premijeri Hamleta u zagrebačkom HNK. Ako u Hrvatskoj postoji netko tko trenutno stvara vrhunsku umjetnost, to je Leo Mujić
Tko je čovjek kojemu bismo se trebali klanjati i zašto
Na premijeri baletne predstave „Hamlet“ u petak 17. studenoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, ovacije i aplauz trajali su punih trinaest minuta. Da, publika je bila premijerna, ali to nisu bili nikakvi prenaglašeni izljevi entuzijastične pristranosti posebnih uzvanika, kulturne i političke elite, kolega umjetnika, obitelji i prijatelja, kao što to često zna biti na premijerama.
Naprosto, publika je bila zatravljena viđenim, do te mjere da je oduševljenje preraslo u euforiju, a euforija u pravo slavlje. Jer ono što je koreograf i redatelj Leo Mujić napravio pretvarajući jednu od najpoznatijih Shakespeareovih tragedija u plesni pokret, bez ikakve je dvojbe jedan od apsolutnih vrhunaca umjetničkih dosega cjelokupne suvremene hrvatske kulture.
Najbolje čuvana tajna hrvatskog teatra
To čemu je publika prošli petak svjedočila u HNK-u Zagreb zapravo je logičan nastavak jedne briljantne umjetničke vizije – Mujić je ovdje posljednjih godina napravio niz spektakularnih koreografskih ostvarenja – no ono zbog čega bismo se trebali zabrinuti jest činjenica da veći dio javnosti zapravo ne zna tko je on.
Tko je, dakle, Leo Mujić, kako se čini, najbolje skrivana tajna hrvatskoga teatra, čovjek koji sasvim sigurno stvara najvažniju umjetnost koja trenutno nastaje u Hrvatskoj, i kako je moguće da u zemlji u kojoj smo već godinama u ovo vrijeme prisiljeni danima pratiti sagu o višesatnim čekanjima u redovima na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu zbog histerije oko „Orašara“ – koji je, istina, baletni božićni klasik ali u usporedbi gotovo prozaično ostvarenje – ime i lice Lea Mujića u široj javnosti ne pobuđuje nikakve asocijacije?
Osim možda one vezane uz nekoliko video klipova populariziranih na jednom od mainstream domaćih portala a tiču se njegovih po principu slučajnog prolaznika snimljenih bezobrazno izravnih komentara na račun svakodnevne društvene trivije, pri čemu je znakovito da je donedavno jedan od njih označavan generičkim naslovom „Beograđanin koji komentira (…)“?
Hrvat u Beogradu
Što se tiče same biografije Lea Mujića, ona je donekle tipična: rođen 1975. godine u Beogradu od roditelja Dalmatinaca – oca uglednoga psihologa i majke pedagoginje – mali Leo živio je zaštićeni život intelektualne elite takozvanog ‘kruga dvojke’, užega središta glavnoga grada bivše države, plesao folklor, pa se zaljubio u ples i krenuo na balet.
Uživao je tako blagodati odrastanja u novovalnim osamdesetima na jednom od njihovih najvažnijih ishodišta sve dok nije izbio rat, pa se s 15 napunjenih godina našao suočen s činjenicom da je – Hrvat u Beogradu. Tri godine kasnije, bježeći od ratne stvarnosti, zahvaljujući plesu obreo se u Švicarskoj, gdje se školuje u École-Atelier Rudra Béjart u Lausannei kod jednog od najvećih koreografa 20. stoljeća, Mauricea Béjarta.
Ples ga je vodio diljem Europe i svijeta, da bi ono što je bila već etablirana karijera baletnog umjetnika postupno počelo popuštati koreografskim interesima – prvi ozbiljan korak u tome smjeru bila je njegova prva samostalna koreografija, napravljena za berlinski Staatsballet na poziv tadašnjeg direktora Vladimira Malakhova (autora aktualne koreografije „Orašara“ u HNK-u Zagreb).
Zaokret ka narativnoj dramaturgiji
Imao je tada 28 godina i potpis autorskog stila temeljenog na apstraktnim koreografijama u čijem je središtu uvijek bio pokret i njegove nepregledne mogućnosti, ali s neizostavnom bazom u klasičnome baletu jer kao čovjek tradicionalnog plesnog obrazovanja Leo svoju specifičnu poetiku temelji na matematičkoj preciznosti klasičnog baletnog treninga.
No, kamenčić koji je pokrenuo lavinu dogodio se upravo u HNK-u Zagreb, gdje mu je, nakon koreografske minijature „Idi vidi“, tadašnja direktorica Baleta Irena Pasarić povjerila koreografiju baleta „Ana Karenjina“ i time utrla put stvaranju novog autorskog stila koji će rezultirati raskošnim neoklasičnim plesnim inscenacijama velikih književnih predložaka po kojima Leo Mujić postaje prepoznatljivo autorsko ime u svijetu baleta.
A Balet HNK-a u Zagrebu dobiva autoritet referentnog mjesta na europskoj i svjetskoj kulturnoj karti.
Nova razina majstorstva, koncepcije i vizije
Danas već udomaćen u Zagrebu (iako možda i tu tek privremeno, jer i prije je na duža razdoblja živio na jednome mjestu – uz hrvatski, govori francuski, njemački, talijanski, bugarski i engleski jezik), Mujić je u međuvremenu koreografirao niz svjetskih književnih klasika – “Veliki Gatsby”, “Opasne veze”, “Šeherezada” i “San ivanjske noći” odveli su ga u teatre i suradnje diljem Hrvatske; u HNK-u Zagreb, nakon “Ane Karenjine” (2014.), postavio je još “Gospodu Glembajeve” (2017.) i “Ponos i predrasude” (2020.).
Radi na čitavom nizu projekata u Hrvatskoj i inozemstvu (jedan od većih recentnijih je sudjelovanje u koreografskom timu velikog showa Jean Paula Gaultiera u berlinskom Friedrichstadt-Palastu), u Zagrebu je prošle godine oduševio s mjuziklom „Ljepotica i Zvijer“ Kazališta Komedije.
Iako svaka njegova sljedeća koreografija zaslužuje epitet apsolutnog umjetničkog trijumfa, Mujić sa svakom kao da ide korak dalje u konceptualnoj kompleksnosti, pa tako i „Hamlet“ predstavlja novu razinu majstorstva u pretakanju stvaralačke vizije u umjetnost: pretvarajući u pokret priču o unutarnjim previranjima jednog od najtragičnijih likova u povijesti svjetske dramske literature, Mujić je kreirao vizualno, izvedbeno i interpretativno spektakularnu baletnu predstavu koja po svemu ide u red najvećih vrhunaca suvremene scenske umjetnosti.
Savršena oluja pokreta, priče i glazbe
Ono što kod ovog osebujnog umjetnika oduševljava je njegova nepretencioznost, samozatajnost – Leo Mujić ne želi biti hermetičan, razumljiv samo šačici malobrojnih poznavatelja baletne umjetnosti, i zato poseže za svima poznatim predlošcima, djelima koja su odavno ušla u kanon, koja ne trebaju dodatna objašnjenja. Mujić je izuzetno analitičan, njegova se metoda sastoji od raščlanjivanja, dubokog promišljanja, minuciozne preciznosti – i inzistiranju na izuzetno visokoj razini izvedbenih sposobnosti.
S golemim ansamblom na premijeri u petak predvođenim bračnim parom zagrebačkih Japanaca Takuyom Sumitomom u ulozi Hamleta i Riekom Suzuki Sumitomo kao Ofelijom (kao jednom od tri postave), stvorio je savršenu oluju pokreta, priče i glazbe u veličanstvenom interpretativnom čudu od baleta na glazbu Čajkovskog i Saint-Saënsa.
Monokromatska scenografija Stefana Katunara izvanredno korespondira s emotivnim nabojem na sceni – Mujić je majstor suprotnosti; jukstaponirajući ekspresivne, poetične, izrazito impresionističke pojedinačne kreacije raskošnim, moćnim masovnim scenama postiže se poseban, gotovo ekstatičan naboj.
Dubina, emocija, pokret – “Hamlet”
Tome svakako pridonose i izvanredni kostimi Manuele Paladin Šabanović, genijalne čarobnice tkanina, čije kreacije u ovoj predstavi produžuju pokret, služe kao dopuna emociji, nadomjestak neizgovorenu tekstu, stvarajući neobičan dramski efekt – na trenutke, kao da na pozornici gledamo dramatične, chiaroscuro prizore Rembrandtovih slika. Dubina, emocija, pokret, Mujićev „Hamlet“.
Svega toga ne bi bilo bez izvrsnog HNK-ova baletnog ansambla, nevjerojatne mješavine nacionalnosti – uz hrvatske plesače, ima ih iz Japana, Australije, Meksika, Španjolske, Rumunjske – što svakako valja zahvaliti viziji novoga ravnatelja Massimiliana Volpinija, pristiglog prije godinu dana s mandatom intendantice Ive Hraste Sočo, koji je u ožujku 2023. proveo najveću audiciju u povijesti HNK-a Zagreb, na koju se prijavilo 1200 plesača iz čitavoga svijeta, te novim mladim snagama podigao najvažniji hrvatski baletni ansambl na novu razinu relevantnosti.
Leo Mujić bez sumnje je svojim izričajem promijenio poimanje suvremenog baleta u Hrvatskoj. Narativni balet „Hamlet“ novi je vrhunac njegove kreativne estetike, predstava koja bi bez ikakve dvojbe trebala ući ne samo u kanon nego i u obaveznu teatarsku literaturu šire javnosti.