U keltskoj mitologiji, Banshee je ženski duh, utvara koja svojim vriskom ili plačem najavljuje smrt. U svojim Pismima o demonologiji i vještičarenju iz 1830. godine, spominje ih primjerice i slavni škotski književnik Sir Walter Scott, a u nešto drugačijem obliku, ta su stvorenja poznata i ljubiteljima kultne računalne igrice World of Warcraft.
Osnova priče doima se jednostavnom, ali ono što je McDonagh postigao ovim filmom ide u red nekoliko najboljih scenarističkih i redateljskih dosega posljednjih godina, i kako su nominacije za Zlatni globus već i pokazale, bit će u prvom redu najvećih favorita u nadolazećoj sezoni filmskih nagrada. Nakon premijere na Filmskom festivalu u Veneciji – gdje je dobio aplauz od gotovo 15 minuta – The Banshees of Inisherin od prije nekoliko dana dostupan je na streaming servisu HBO Max.
Nevolje kreću s otkazivanjem odlaska u pub
Godina je 1923., a radnja se odvija na Inishirenu, imaginarnom otoku smještenom nasuprot zapadne obale glavnog irskog kopna s kojeg se povremeno čuju odjeci pucnjave; zemlja je, naime, usred građanskog rata. Stanovnicima Inisherina to i ne igra neku ulogu u životu, jedva da znaju tko protiv koga ratuje; oni žive usporenim, gotovo predmodernim ritmom, a unutarnja dinamika zajednice odvija se na relaciji posao-pub-crkva. Naravno, svi o svima sve znaju, ili barem tako misle.
Nevolje kreću kad priprosta dobričina Pádraic (Colin Farrell) dođe do svog nešto vremešnijeg i rezerviranijeg prijatelja Colma (Brendan Wheelan) kako bi se uputili, kao i svaki drugi dan u 14 sati, na koju čašu piva u jedini pub naselja, a ovaj ga, iz njemu posve nejasnih razloga, ignorira. Kad se poslije sretnu u pubu, ovaj mu objasni da se više ne želi družiti s njim: svoje preostalo vrijeme želi iskoristiti za promišljanje i stvaranje glazbe; Colm se, naime, bavi irskom narodnom glazbom, komponira za violinu, i dosta mu je besmislenog “čavrljanja s ograničenim čovjekom”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pádraic je povrijeđen, ali ne odustaje, na što mu Colm priprijeti prilično bizarnim ultimatumom koji će – ako ga uistinu sprovede – ponaprije ići na štetu njega samoga. Tražena samoća jednog čovjeka postaje usamljenost drugoga; nesklon autorefleksiji, devastirani Pádraic i ne može posve jasno detektirati što mu se događa, pa kad ga njegova sestra Siobhán (Kerry Condon) upita ne osjeća li se na tom otoku ponekad usamljeno, on reagira kao da ga je pitala nešto posve neprirodno.
Isprva komična, situacija poprima elemente tragedije
U pitoresknoj otočkoj družini koja uključuje katoličkog svećenika upitnih moralnih kvaliteta, nasilnog policajca koji se uspavljuje masturbacijom i njegova mentalno zaostalog sina koji bi dao sve da može upoznati neku ženu, Siobhán se čini najnormalnijom i najlucidnijom osobom na otoku. Uz poslove oko kuće vrijeme krati čitanjem; poslovna ponuda koja će joj pristići s glavnog irskog kopna stavit će još jedan nepredviđeni izazov pred sve izgubljenijeg Pádraica.
Isprva prije svega komična, situacija Pádraicovim inzistiranjem i Colmovom smrtno ozbiljnom odlučnošću polako poprima elemente tragedije; dok jedan muškarac svoje nezadovoljstvo iskaljuje na sebi, drugi frustracije i nemoć usmjerava prema svojoj okolini, a onda nakon jednog nesretnog slučaja odluči da se njihov odnos treba završiti smrću. Zbunjenost tako prerasta u bijes, a bijes u (auto)destruktivnu spiralu nasilja koja neće stati čak ni kad Colm uspješno završi svoje glazbeno djelo, kompoziciju The Banshees of Inisherin.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najbliže fizičkoj manifestaciji ovog mračnog mitološkog bića dolazi lokalna starica koja predviđa skoru smrt na otoku; onda kad do nje uistinu dođe, pažljivijem gledatelju vjerojatno neće biti iznenađenje. U trenutku kad nas McDonagh maestralno dovede do kraja, oba su naša protagonista ipak živa, no u otvorenom kraju ove minimalističke, ali minuciozno skrojene drame, sve su mogućnosti još uvijek otvoreno, i do sljedećeg jutra možda ni jednog od njih više ne bude.
Ovo je priča o dva tipa čovjeka: onom koji može prihvatiti svoj položaj, svoje životne odluke i zaborav koji ga s vremenom čeka, i drugom koji to ne može i ne želi, dijelom zbog egoistične želje umjetnika koji želi ostaviti svoj trag u povijesti, a dijelom zbog unutarnje potrebe za smislom u svijetu koji ga, po svemu sudeći, baš i nema.
Izvanredna drama koja otkriva redateljeve kazališne korijene
U mnogim se svojim aspektima ovaj film približava besprijekornosti: od pametnog scenarija samog redatelja, gdje fantastično dočarava vremenski i lokalni kolorit, irski humor, ironiju, ali i sklonost melankoliji, preko fotografije Bena Davisa koji izvanredno naglašava brutalnu, elementarnu ljepotu ovog otoka, pa do lucidne, upečatljive kompozicije Cartera Burwella. Obojica su McDonaghovi stalni suradnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nigdje se, međutim, ova uigranost i međusobno razumijevanje filmske ekipe ne ostvaruju koliko se ostvaruju u genijalnim ulogama Colina Farrella, Brendana Wheelana, Kerry Condon i ostatka postave; čak i kad se neki od ovih likova doimaju karikaturalnim, ostaje dojam da su takvi zato što ljudi s njihovim životnim pričama često i funkcioniraju poput kakvih karikatura, naizgled bez ikakve razvojne putanje ličnosti i gotovo predeterminirani svojim podrijetlom i odgojem.
Više nego ijedan od njegovih ranijih uradaka, ovaj film otkriva McDonaghove korijene u teatru, gdje je prvotno i ostvario ozbiljnu umjetničku karijeru. Povezujući britki, ironični humor sa šekspirijanskim interesom za moralne nedoumice i beketovskom istragom egzistencijalnih ponora, McDonagh stvara neosporno remek-djelo sedme umjetnosti kojem će se, u tom sam posve siguran, gledatelji uvijek iznova vraćati. Znam da ja hoću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
'The Banshees of Inisherin' maestralna je tragikomedija s Colinom Farellom u ulozi života
Film Martina McDonagha jedan je od glavnih favorita u nadolazećoj sezoni filmskih nagrada
U mnogim se svojim aspektima ovaj film približava besprijekornosti: od pametnog scenarija samog redatelja, gdje fantastično dočarava vremenski i lokalni kolorit, irski humor, ironiju, ali i sklonost melankoliji, preko fotografije Bena Davisa koji izvanredno naglašava brutalnu, elementarnu ljepotu ovog otoka, pa do lucidne, upečatljive kompozicije Cartera Burwella
U keltskoj mitologiji, Banshee je ženski duh, utvara koja svojim vriskom ili plačem najavljuje smrt. U svojim Pismima o demonologiji i vještičarenju iz 1830. godine, spominje ih primjerice i slavni škotski književnik Sir Walter Scott, a u nešto drugačijem obliku, ta su stvorenja poznata i ljubiteljima kultne računalne igrice World of Warcraft.
U filmu The Banshees of Inisherin, redatelja Martina McDonagha, autora sjajnih ostvarenja kao što su In Bruges (2008) i Three Billboards Outside Ebbing, Missouri (2017), utvare nisu fantastična bića, a javljaju se prije svega u obliku egzistencijalne krize jednog muškarca, krize koja će se preko njegova najboljeg prijatelja početi širiti njihovom malom zajednicom vodeći je tako prema još tmurnijim, tjeskobnijim vremenima.
Osnova priče doima se jednostavnom, ali ono što je McDonagh postigao ovim filmom ide u red nekoliko najboljih scenarističkih i redateljskih dosega posljednjih godina, i kako su nominacije za Zlatni globus već i pokazale, bit će u prvom redu najvećih favorita u nadolazećoj sezoni filmskih nagrada. Nakon premijere na Filmskom festivalu u Veneciji – gdje je dobio aplauz od gotovo 15 minuta – The Banshees of Inisherin od prije nekoliko dana dostupan je na streaming servisu HBO Max.
Nevolje kreću s otkazivanjem odlaska u pub
Godina je 1923., a radnja se odvija na Inishirenu, imaginarnom otoku smještenom nasuprot zapadne obale glavnog irskog kopna s kojeg se povremeno čuju odjeci pucnjave; zemlja je, naime, usred građanskog rata. Stanovnicima Inisherina to i ne igra neku ulogu u životu, jedva da znaju tko protiv koga ratuje; oni žive usporenim, gotovo predmodernim ritmom, a unutarnja dinamika zajednice odvija se na relaciji posao-pub-crkva. Naravno, svi o svima sve znaju, ili barem tako misle.
Nevolje kreću kad priprosta dobričina Pádraic (Colin Farrell) dođe do svog nešto vremešnijeg i rezerviranijeg prijatelja Colma (Brendan Wheelan) kako bi se uputili, kao i svaki drugi dan u 14 sati, na koju čašu piva u jedini pub naselja, a ovaj ga, iz njemu posve nejasnih razloga, ignorira. Kad se poslije sretnu u pubu, ovaj mu objasni da se više ne želi družiti s njim: svoje preostalo vrijeme želi iskoristiti za promišljanje i stvaranje glazbe; Colm se, naime, bavi irskom narodnom glazbom, komponira za violinu, i dosta mu je besmislenog “čavrljanja s ograničenim čovjekom”.
Pádraic je povrijeđen, ali ne odustaje, na što mu Colm priprijeti prilično bizarnim ultimatumom koji će – ako ga uistinu sprovede – ponaprije ići na štetu njega samoga. Tražena samoća jednog čovjeka postaje usamljenost drugoga; nesklon autorefleksiji, devastirani Pádraic i ne može posve jasno detektirati što mu se događa, pa kad ga njegova sestra Siobhán (Kerry Condon) upita ne osjeća li se na tom otoku ponekad usamljeno, on reagira kao da ga je pitala nešto posve neprirodno.
Isprva komična, situacija poprima elemente tragedije
U pitoresknoj otočkoj družini koja uključuje katoličkog svećenika upitnih moralnih kvaliteta, nasilnog policajca koji se uspavljuje masturbacijom i njegova mentalno zaostalog sina koji bi dao sve da može upoznati neku ženu, Siobhán se čini najnormalnijom i najlucidnijom osobom na otoku. Uz poslove oko kuće vrijeme krati čitanjem; poslovna ponuda koja će joj pristići s glavnog irskog kopna stavit će još jedan nepredviđeni izazov pred sve izgubljenijeg Pádraica.
Isprva prije svega komična, situacija Pádraicovim inzistiranjem i Colmovom smrtno ozbiljnom odlučnošću polako poprima elemente tragedije; dok jedan muškarac svoje nezadovoljstvo iskaljuje na sebi, drugi frustracije i nemoć usmjerava prema svojoj okolini, a onda nakon jednog nesretnog slučaja odluči da se njihov odnos treba završiti smrću. Zbunjenost tako prerasta u bijes, a bijes u (auto)destruktivnu spiralu nasilja koja neće stati čak ni kad Colm uspješno završi svoje glazbeno djelo, kompoziciju The Banshees of Inisherin.
Najbliže fizičkoj manifestaciji ovog mračnog mitološkog bića dolazi lokalna starica koja predviđa skoru smrt na otoku; onda kad do nje uistinu dođe, pažljivijem gledatelju vjerojatno neće biti iznenađenje. U trenutku kad nas McDonagh maestralno dovede do kraja, oba su naša protagonista ipak živa, no u otvorenom kraju ove minimalističke, ali minuciozno skrojene drame, sve su mogućnosti još uvijek otvoreno, i do sljedećeg jutra možda ni jednog od njih više ne bude.
Ovo je priča o dva tipa čovjeka: onom koji može prihvatiti svoj položaj, svoje životne odluke i zaborav koji ga s vremenom čeka, i drugom koji to ne može i ne želi, dijelom zbog egoistične želje umjetnika koji želi ostaviti svoj trag u povijesti, a dijelom zbog unutarnje potrebe za smislom u svijetu koji ga, po svemu sudeći, baš i nema.
Izvanredna drama koja otkriva redateljeve kazališne korijene
U mnogim se svojim aspektima ovaj film približava besprijekornosti: od pametnog scenarija samog redatelja, gdje fantastično dočarava vremenski i lokalni kolorit, irski humor, ironiju, ali i sklonost melankoliji, preko fotografije Bena Davisa koji izvanredno naglašava brutalnu, elementarnu ljepotu ovog otoka, pa do lucidne, upečatljive kompozicije Cartera Burwella. Obojica su McDonaghovi stalni suradnici.
Nigdje se, međutim, ova uigranost i međusobno razumijevanje filmske ekipe ne ostvaruju koliko se ostvaruju u genijalnim ulogama Colina Farrella, Brendana Wheelana, Kerry Condon i ostatka postave; čak i kad se neki od ovih likova doimaju karikaturalnim, ostaje dojam da su takvi zato što ljudi s njihovim životnim pričama često i funkcioniraju poput kakvih karikatura, naizgled bez ikakve razvojne putanje ličnosti i gotovo predeterminirani svojim podrijetlom i odgojem.
Više nego ijedan od njegovih ranijih uradaka, ovaj film otkriva McDonaghove korijene u teatru, gdje je prvotno i ostvario ozbiljnu umjetničku karijeru. Povezujući britki, ironični humor sa šekspirijanskim interesom za moralne nedoumice i beketovskom istragom egzistencijalnih ponora, McDonagh stvara neosporno remek-djelo sedme umjetnosti kojem će se, u tom sam posve siguran, gledatelji uvijek iznova vraćati. Znam da ja hoću.