Na svom kauču udomio je beskućnika. I to je tek početak priče o nevjerojatnom životu volontera u kojeg se Hrvatska zaljubila

Osvojio je društvene mreže

Objava je uskoro postala viralna, a Dino je dobio tako ogroman broj pratitelja da je u medijima prozvan ‘influencerom iz kombija’. Novostečenu popularnost na društvenim mrežama iskoristio je kako bi nastavio ukazivati na probleme koje uočava u društvu. Uslijedila je još jedna objava u kojoj je iskreno progovorio o užasnom djetinjstvu i razdoblju života tijekom kojeg je bio opsjednut teorijama zavjere.

Zabluda se oslobodio zahvaljujući čitanju; opsesivnom čitanju kvalitetne literature koje mu je otvorilo oči i proširilo vidike do te mjere da je završio fakultet kao najbolji student generacije. Za Telegram otvoreno govori o životu, umjetnosti i humanitarnom radu, te otkriva da se uskoro namjerava još ozbiljnije društveno angažirati.

Neprestano su se selili

Dino Tremens rođen je u Zagrebu 1980. godine, u obitelji koja se često selila. “Starci su bili podstanari, bili smo radnička obitelj. Rođen sam u Rudešu, ali prije nego što sam krenuo u školu selili smo se četiri puta. Nedugo nakon što sam započeo prvi razred, preselili smo se na Lošinj zbog tamošnje klime, zato što je moj mlađi brat imao astmu”, kaže na početku priče o svojem djetinjstvu.

Dino je školovanje nastavio u Velom Lošinju, ali nakon manje od godinu dana, obitelj se ponovo preselila, ovoga puta u Mali Lošinj. “To je bilo šokantno. Nisam se baš najbolje snašao. Druga djeca su me prvi dan pitala za koga navijam. Nisam imao pojma o nogometu, ali sjetio sam se značke koju je nosio moj djed, pa sam rekao da navijam za Dinamo. Hejt prema meni je počeo smjesta”, prisjeća se Dino.

Osam godina je s obitelji živio na Lošinju, seleći se po različitim lokacijama na tom otoku. “U Zagreb smo se vratili 1994. godine. Tu sam krenuo u srednju školu, i od tada sam se preselio još bezbroj puta”, kaže, pa prelazi na mučnu temu o kojoj govori neočekivano otvoreno.

Teška obiteljska situacija

Dinovo djetinjstvo obilježio je težak odnos s majkom. Vjeruje da ga voli, kaže, ali mamu opisuje kao narcisoidnu osobu sklonu histeriji, i još tome ekstremno agresivnu. O tom je odnosu spreman govoriti zbog uvjerenja da je njegov život nemoguće razumjeti bez poznavanja odnosa koji su vladali u obitelji. “Svaki dan moga života u obitelji protekao je u svađi, urlanju i vrijeđanju. Tata, brat i ja trpjeli smo taj psihički teror ne vidjevši mu kraja.

Zbog takvih okolnosti djetinjstvo sam proveo kao šutljivo, povučeno dijete, gotovo na rubu autizma. Znalo je biti dana kada sam izgovorio svega nekoliko riječi. Te navike se još nisam u potpunosti oslobodio. I danas me žena zna pitati kako je moguće da toliko pišem po Fejsu, a uživo izgovorim nekoliko riječi”, kaže.

Kada je ušao u pubertet, nesocijalizirani dječak našao se u ozbiljnim problemima. “Na Lošinju me nisu voljeli jer sam bio ‘purger’. Kada smo se vratili u Zagreb upisao sam I. tehničku školu Tesla, preko veze, jasno, jer sam imao užasne ocjene iz osnovne. Sedmi razred prošao sam s prosjekom 2,7. U Zagrebu su me zvali ‘dalmoš’, što me izluđivalo. Uvijek sam mislio da ću napokon biti na svome kada dođem u Zagreb, ali eto, nije se tako dogodilo”, prisjeća se.

Rasturao je matematiku i skupljao jedinice

“Već u prvom razredu direktor mi je rekao da sam najgori učenik koji se ikada upisao u Teslu. Preporučio mi je da nekako izdržim prvo polugodište, pa da se prebacim u bilo koju lakšu školu. E, tu sam se zainatio i postao najbolji učenik u prvom razredu srednje škole”, priča Dino, i dodaje da takav uspjeh u školi nije dugo potrajao. Buntovništvo izazvano nesređenom obiteljskom situacijom ubrzo ga je dovelo u sukob s profesorima.

“Imao sam tu profesoricu iz matematike, bila mi je i razrednica. Kao najboljeg učenika izabrala me za predsjednika razreda. Ali kada sam u drugom razredu počeo slušati rap i prema tome oblikovao svoj imidž, nikako to nije mogla prihvatiti. Smetala joj je moja duga kosa u pletenicama i široke hlače, pa sam uskoro počeo dobivati jedinice iz matematike. Rješavao sam testove svima oko sebe, svi su dobivali petice, samo ja jedinice. Lovila me na postupku rješavanja zadataka koji nije bio identičan onome što nas je ona učila”, kaže Dino.

Profesorici je smetalo što je zadatke rješavao primjenjujući postupke koje nije naučio od nje, kaže. To je radio iz inata, otvoreno kaže. “Posebno sam volio trigonometriju. Znao bih rješenje čim sam vidio zadatak. Zato mi je bilo glupo slijediti njezin postupak pa sam radio po svome”, priča. Sukobi s profesorima odvratili su Dina od učenja, pa je do kraja srednje škole ponovo bio jedan od slabijih učenika.

Mislio je da se simpatija izražava udarcima

Nekome tko je odrastao u sređenoj obitelji, uz iskustvo normalnih međuljudskih odnosa, potpuno je nezamislivo kakav je Dino bio u trenutku kada je napunio 18 godina, objašnjava. “Bio sam totalno neprilagođen. Doma mi nije išlo, u školi mi nije išlo, s curom mi nije išlo. Prva cura s kojom sam otišao u kino najviše je stradala zbog moje neprilagođenosti.

Kad je rekla koji film želi gledati, odgovorio sam joj da je glupa. Pitala me zašto sam joj to rekao. Nisam shvaćao što me pita, mislio sam da je to normalan oblik komunikacije. U kinu sam je udario šakom u rame. Shvaćaš, mislio sam da prijateljstvo izražava na taj način. Naravno, cura se rasplakala i pobjegla doma. U tom trenutku uopće mi nije bilo jasno što sam napravio”, priča.

Shvatio je da mora otići

Premda nesocijaliziran, Dino nije bio glup, pa je nakon nekog vremena shvatio gdje je pogriješio. “Toj curi sam kasnije na posao donio ruže i čokoladu. Oprostila mi je, i ona me je zapravo naučila kako trebaju funkcionirati muško-ženski odnosi, kako se ponašati u takvim situacijama”, kaže. Baš ta epizoda pomogla je Dinu je da shvati kako ima ozbiljne probleme koje mora početi rješavati.

Osim što mu više nikada nije palo na pamet izražavati simpatiju prema nekome udarcem u rame, zaključio je kako se mora maknuti od obitelji. Otišao je od kuće i neko se vrijeme snalazio kako je znao i umio. “Nije to dugo trajalo, ali u nekim trenucima sam znao spavati na klupi u parku. Spavao sam i u podrumu neke zgrade, kod frendova… Sve i svašta”.

Uprskao je prvi faks

Dino priznaje da je fakultet, Graditeljski odjel na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, uspio upisati samo zbog toga što nije bilo dovoljno zainteresiranih srednjoškolaca. “Volio sam matematiku, fiziku i crtanje, pa sam odabrao građevinu. Tamo sam dao sve matematičke kolegije, ali stručne predmete nisam ni pogledao. Naravno, nije bilo šanse da završim taj faks”, kaže. Od studiranja je odustao nakon što je nekoliko puta pao prvu godinu.

Tek ga je drugi fakultet, koji je upisao nakon nekoliko godina pauze, natjerao da se ozbiljno prihvati studiranja. “Cura s kojim sam kasnije bio u vezi, koja je bila na doktorskom studiju, uspjela me uvjeriti da sam sebe sputavam, i da mogu mnogo više. Kada sam vidio kako ona uči, shvatio sam što trebam promijeniti, pa sam se počeo pripremati za državnu maturu”, priča. Smjesta se susreo s ogromnim problemima.

“U srednjoj školi nisam imao povijest, nisam imao zemljopis, nismo imali sve te predmete potrebne za upis društvenog fakulteta”, kaže. Na inicijalnom testu na pripremama za državnu maturu dobio je nula bodova. Nije znao tko je autor hrvatske himne, prisjeća se kroz smijeh. Spasilo ga je to što je zavolio čitanje. “Počeo sam tako što sam pročitao sve lektire, a zatim i knjige koje su pokrivale ostalo gradivo. Nakon nekoliko mjeseci priprema bio sam najbolji u svojoj grupi”, govori.

Spasilo ga je čitanje

Kao važan razlog za to što je uspio savladati državnu maturu i završiti studij komunikologije, Dino spominje posao kojim se u tom trenutku bavio. “Brat i ja pokrenuli smo tvrtku za prijevoz. Kako sam do tog trenutka već bio prilično uspješan u kazalištu i poznavao dosta ljudi iz tog miljea, kupili smo kombi s namjerom da prevozimo glumce i bandove po zemlji.

Uvijek bih sa sobom ponio pun ruksak knjiga. Dok sam čekao da završi predstava ili nastup, čitao sam. I kada sam nekamo putovao sam, privatno ili poslovno, nikada nisam vozio. Išao sam isključivo vlakom, tako da mogu čitati”, priča.

Zahvaljujući takvom pristupu, Dino je državnu maturu riješio dobro, pa je uz odličan rezultat na testu apstraktnog mišljenja uspio skupiti dovoljno bodova da upiše na fakultet. “I onda, prvi ispit na faksu, jedinica. Dopustio sam da me prevari moj ego, mislio sam da sve kužim i da ću se prošetati faksom. To je bio zadnji šamar koji sam trebao dobiti. Tada sam rekao dosta, dosta bijega, idem se posvetiti tome svim snagama”, prisjeća se Dino.

Skoro se ubio od rada

Nakon metaforičkog šamara, Dino je počeo odbijati čak i četvorke na ispitima, pa je ubrzo postao najbolji student generacije. Takav pristup donio mu je stipendiju i mogućnost da dio školovanja provede u Kanadi. “Dobio sam i stipendiju Sveučilišta u Zagrebu od tri tisuće kuna. To je odlična svota za studenta u Hrvatskoj, ali za Kanadu je ništa. Tamo je smještaj na kampusu koštao 850 dolara”, priča Dino.

Shvativši da će mu za školovanje na drugom najvećem kanadskom sveučilištu trebati ozbiljan novac, zaključio je da mu nema druge nego provesti radno ljeto. “Na more sam otišao biciklom, tako da ne trošim na benzin. Spavao sam u šatoru da ne bih plaćao najam stana ili sobe. Od 7 do 17 sati radio sam kao konobar, a od 18 sati do ponoći ili do 1 ujutro čuvao sam djecu.

Štedio sam svaku kunu, jeo i pio minimalno. Izgubio sam 14 kila i mislio da ću umrijeti od umora. Prvih tjedan dana svaku sam noć plakao u svojem šatoru, što od bolova u nogama, što od psihičkog pritiska. Ipak, sam rekao sam sebi da ću odustati samo ako se razbolim. Na sreću sam ostao zdrav, tako da sam izdržao do kraja ljeta”, kaže Dino.

Bio je inovativna dadilja

Posebno je zanimljiv posao dadilje koji je radio nakon smjene u kafiću. Čuvao je dva dječaka, sinove glazbenica koje su nastupale na obali. “Njih dvije su mi rekle da će izludjeti jer ne mogu naći dadilju. Dečki su bili previše živi, sve ženske dadilje koje su našle otkazale su vrlo brzo. Prihvatio sam posao jer sam bio uvjeren da ću naći metodu kako ih smiriti”, smije se Dino, koji je kao bejbisiter posegnuo za vojničkim drilom.

“Svaki dan smo išli šetati. Potom smo malo trčali, a onda otišli do parka u kojem su bile sprave za vježbanje. Tamo sam im štopao koliko mogu visjeti rukama držeći se za gredu, svaki dan malo duže. Izmorio bih ih toliko da bi zaspali na stolici dok sam im radio večeru. Dobro, naučio sam ih i neke praktične stvari, popravljati bicikle i slično”.

Jedva se dokopao Kanade

Nakon napornog ljeta Dino je imao taman toliko novca da preživi u Kanadi. Međutim, iskrsnuo je novi problem. “Shvatio sam da sam uzeo najjeftiniju kartu, preko Detroita do Toronta. Problem je bio u tome što nisam izvadio vizu za Ameriku. Dođem ja tako na aerodrom, a gospođa mi kaže: ‘Ne idete vi nikud. Ne smijete kročiti na američko tlo bez vize’. Nikakve molbe nisu pomagala, avion je otišao bez mene”, prisjeća se.

Takav rasplet događaja Dina je gurnuo u depresiju. Ostao je bez teškom mukom zarađenih šest tisuća kuna, koliko je platio za avionsku kartu, i još gore, činilo se kako nema načina da dođe do Kanade u roku od pet dana, koliko je ostalo do početka semestra. Spas je došao iz posve neočekivanog pravca.

“Izjadao sam se na Facebooku. Spasili su me prijatelji koji su odmah skupili tri tisuće kuna, dovoljno za pola karte, tako da sam u Kanadu uspio otići četiri dana kasnije, taman prije početka predavanja”, priča. “To mi je ispalo najbolje iskustvo u životu. Sada u Studentskom centru studente koji dobiju istu priliku povezuju sa mnom, a ja ih uvjeravam da odu pod svaku cijenu, makar morali zbog toga podići kredit. Zaista vrijedi toga”, kaže.

Svijet teorija zavjera

Kao što je napisao u svojoj viralnoj objavi na Facebooku, čitanje i obrazovanje pomogli su mu da se izađe na kraj s još jednom posljedicom nesretnog djetinjstva. Dino je, priznaje, dugo vjerovao u najapsurdnije teorije zavjera. Smatra da su u njegovoj psihi temelji za to položeni u nesređenoj obitelji. “Ne mogu reći da je moja mama teoretičarka zavjere, ali kao dijete sam gledao kako ona sve ono što mi vidimo na jedan način, doživljava na drugi način. Sve izokrene, izvitoperi.

Lažne prijave policiji, uz manipulaciju podacima, i takve stvari. To sam gledao cijelo djetinjstvo. Kasnije sam neke stvari u koje sam vjerovao par puta spomenuo mami, kao recimo chemtrailse, i vidio kako ona to smjesta prihvaća kao činjenicu. Sada shvaćam zbog čega sam ja bio podložan tome”, objašnjava, i prisjeća se kako je krenuo tim putem.

Vjerovao je u najluđe stvari…

“Sjećam se da je nakon predstave u kojoj sam nastupao u kazalište došao dečko koji je počeo pričati o tragovima koji na nebu ostaju iza aviona. Objašnjavao je kako ostaju duže nego nekada, kako su premreženi i kako to nema veze s fizikom. Tada sam mislio da mi je razgovor s njim otvorio oči, pa sam prvo počeo pratiti chemtrailse. Kad jednom kreneš s tim, vrlo brzo pređeš na druge teorije zavjere. Cijepljenje, ljudi-gušteri i sve što ide u tom paketu”, objašnjava Dino.

“Sve je postalo povezano, sve je bilo zavjera. Najveći apsurd tih teorija je to što teoretičari tvrde da te nevidljive sile iza kulisa drže u strahu. A zapravo te u strahu drže baš stvari u koje vjeruješ. Sjećam se da sam bio uplašen non-stop. Ne znaš kome možeš vjerovati, svi su protiv tebe, što god vidiš i što god se dogodi pokušavaš objasniti kroz filter teorija zavjera i misliš da je usmjereno protiv tebe ili protiv cijelog čovječanstva”, nastavlja.

“Bio sam na predavanju Davida Ickea koje je trajalo devet sati, u Studentskom centru u Zagrebu. Kad se uživiš, zabriješ da su to činjenice. Lako ih je prihvatiti jer su svi odgovori jednostavni, a ljudi to vole. Zbog toga mislim da religija i sve teorije zavjera dijele korijene. Pogledajte koronavirus. Svi žele laka objašnjenja: pobjegao je iz laboratorija, ili je pušten da se smanji natalitet. To su rješenja koja imaju smisla na prvi pogled, ali ne prolaze ako uđeš barem malo u dubinu problematike”.

…sve dok nije otkrio je znanost

Tek godinama kasnije shvatio je da se ne ostvaraje ništa od onoga što ljudi poput Davida Ickea iznose kao činjenice, objašnjava. “Ali do toga ne možeš doći sve dok ne pročitaš neku knjigu koja ima smisla. Na svu sreću, na faksu sam počeo proučavati nastanak znanosti, postavke i metode, povijest prosvjetiteljstva, i shvatio da znanost ima smisla. Ono što je apsolutno dokazivo, iznova i iznova. A kada dokažeš da je nešto drugačije nego što se vjerovalo do tada, neće te spaliti na lomači nego prihvatiti promijenjenu paradigmu.

To mi je bilo genijalno, ta činjenica da svatko mora moći provjeriti ono što tvrdiš, i da je zadaća svih ostalih znanstvenika srušiti tvoju teoriju. Kad sam to shvatio, teorije zavjere počele su se rušiti jedna po jedna. Na kraju sam shvatio da se čitav taj način razmišljanja temelji na želji šarlatana da prodaju svoje knjige ili proizvode”, kaže Dino.

Motorom po Europi

Usprkos novostečenom interesu za znanosti, Dino kaže da ga nije provlačila mogućnost da ostane na fakultetu i gradi karijeru u akademskom području. Kao odličnom studentu nudili su mu da postane asistent i nastavi školovanje, ali zaključio je da to nije za njega. “Previše uživam u promjenama, u vožnji motora, o putovanjima. Ne mogu zamisliti da bih bio sretan, kao što sam sretan sada, iako sada ne znam što ću raditi za tjedan dana. Tako živim već godinama i to mi se sviđa”.

Ljubav prema povijesti i zemljopisu koju je otkrio na fakultetu Dina je potaknula da se okuša u još jednom poslu. “Upisao sam tečaj za turističkog pratitelja. Položio sam i vozački za motor pa sam počeo voditi motoriste po Europi. Kad toliko putuješ, po tri mjeseca si u Španjolskoj ili Portugalu, u svakoj zemlji iskusiš najbolje što ti može ponuditi, pa ne može biti bolje od toga”, kaže.

Zna raditi sve

Dino More danas ne može ni otprilike nabrojati sve poslove koje je u životu radio. Umjesto toga, nudi da će opisati najgori posao u kojem se dosad okušao. “Ako ikada dobijem rak, to će biti zbog posla koji sam radio kada mi je bilo 19 godina. Rušili smo staru mesnicu čiji su zidovi bili pokriveni nekakvom smjesom katrana, tko zna čega je u tome bilo. Razbijali smo te zidove maljevima usred prašine tako crne da nismo vidjeli prst pred nosom. Naravno, uskoro smo iskašljavali samo crno”, prisjeća se.

I u trenucima poput ovog, kada je pandemija gotovo potpuno ugasila prijevoznički posao i angažmane turističkog vodiča, Dino kaže da se snalazi. “Sinkroniziram crtiće, to je trenutno jedini redoviti posao. Ali nije mi žao, naučio sam variti, uvoditi struju, zidati, i sve to trenutno radim na svojoj kući. Sviđa mi se to lutanje između fizičkog i intelektualnog rada. Da, uz to i snimam glazbu, prvak sam države u slam poeziji pa nastupam po Hrvatskoj i okolici”.

Rap i gluma

Iako je nagrađivani glazbenik, Dino kaže da od tog posla ne može živjeti. “Koliko mi je poznato, jedini reperi u Hrvatskoj koji žive od glazbe su Edo Maajka i TBF. Ja nemam komercijalni štih, a nemam baš ni neku želju za time. Uspio sam izdati jedan solo album, i jedan s bandom DeLyricum na kojem smo pomiješali sve što volimo, punk, ska, reggae, metal… To je super, ali u tome nema ozbiljne zarade”, objašnjava.

Povremeno se još uvijek bavi glumom u koju je dospio sasvim slučajno. S 19 godina je pratio tadašnju curu na audiciju. U kazalištu su ga pitali je li i on došao na audiciju za mjuzikl. Odgovorio je da je reper i da ne zna pjevati. “Rekli su da im odrepam nešto. To ih je toliko oduševilo da su u mjuzikl odlučili uključiti rep. Repao sam u još dvije predstave, sve dok mi Mario Kovač nije dao prvu profesionalnu glumačku ulogu u Dječjem kazalištu Dubrava. Nakon toga sam počeo ići na audicije i na kraju došao do toga da sam istovremeno glumio u devet predstava”, priča.

Morao se diverzificirati

“Bilo je odlično sve dok nije došla recesija 2009. godine. Tada je posao u kazalištu toliko pao da sam shvatio kako ne smijem ovisiti o jednom izvoru prihoda, pa sam s bratom otvorio prijevozničku tvrtku koju sam već spomenuo”, objašnjava Dino, i dodaje kako su ga baš iskustva iz kazališta potaknula da upiše fakultet. “Uvijek sam se trudio, znao sav svoj tekst, ali i tekst svih drugih kolega. Kad bi na sceni netko zapeo, samo bi se okrenuo prema meni, a ja bih mu prišapnuo što treba reći. Sto puta samo dobio pohvale za angažman i glumu.

Ali, nakon predstave, ljudi bi me pitali kada sam završio Akademiju dramske umjetnosti. Na to sam mogao reći samo da je nisam završio, kao ni bilo koji drugi faks, i tada sam primijetio da zbog toga postoji otklon prema meni. Shvatio sam da će me u životu uvijek proganjati to što nemam faks, pa sam to riješio”, kaže.

Doći pomoći mu je normalna stvar

Kada je potres razorio Petrinju i okolicu, priroda reakcija za Dina bila je pohitati upomoć. Naposljetku, to je i ranije činio u sličnim situacijama. “Imam teretni kombi pa sam počeo prevoziti humanitarnu pomoć još kada su Slavoniju i BiH pogodile poplave 2014. godine. Normalno da sam htio pomoći i sada.

Potres koji je pogodio Baniju zatekao me u Zagrebu. Baš sam stajao na ljestvama i nisam ni shvatio da je potres, bio sam ljut na sebe što sam tako glupo stao na ljestve da mi se ljuljaju. Tek kada sam vidio da svi trče, shvatio sam što se događa. Kada sam vidio što se dogodilo u Petrinji, otišao sam na Fejs i pitao tko s tog područja treba pomoć”.

Dojmovi s Banije

U Zagrebu je odmah organizirana akcija kojom je prikupljeno dovoljno hrane, vode i ostalih potrepština da se napuni kombi, pa je Dino krenuo na Baniju. Opisuje kako je prve tragove potresa vidio na putu od Siska do Petrinje. “To na početku nije izgledalo strašno. Vidjeli smo uglavnom kuće kojima su bili oštećeni dimnjaci ili krovovi. Kako smo se približavali Petrinji, postajalo je sve gore. Kuća kojoj se urušio cijeli kat, druga kojoj je krov skliznuo na zemlju, sve više cigli na cesti…

Kada smo došli u centar Petrinje, zanijemili smo od šoka. Stare kuće potpuno srušene, grad koji izgleda kao da se dogodila apokalipsa… Strašno”, opisuje Dino. U Petrinji je doznao da pomoć najviše trebaju ljudi po susjednim selima, pa su on i prijatelji ostatak dana proveli obilazeći okolicu grada i dijeleći pomoć.

Predstava u ruševinama

Nakon što je obavio veći broj hitnih dostava humanitarne pomoći, Dino je zaključio kako je došlo vrijeme da smanji broj odlazaka na stradala područja. Žena mu je tada već bila trudna, i čekali su ga drugi poslovi, pa je odlučio da će malo usporiti. To je trajalo sve dok nije doznao da njegovi prijatelji iz kazališta organiziraju predstave na Baniji. Pitali su ga bi li i on nastupao s monodramom Pale sam na svijetu koju je igrao diljem Hrvatske.

“Što sam mogao? Opet sam napunio kombi, ovaj put deterdžentima, Vegetom i psećom hranom, uzeo i dvije kućice za pse, i neke stvari za branitelje koje sam upoznao tijekom ranijih dolazaka. U kombi smo se utrpali nas trojica. Osim mene, išao je i redatelj te predstave Mario Kovač, te Damir Kantoci koji je bio klaun. Svojim autom je išao Andrija Rudić koji je svirao gitaru.

Bili smo pravi putujući cirkus. Taj dan smo imali tri predstave, uključujući i točku klauna i svirku za klince koji su pjevali”, opisuje Dino. “Djeca su bila oduševljena. Puno su se smijali, pjevali i rekli da se osjećaju kao da su na nekom izletu. Mislim da su uspjeli zaboraviti sve to što su doživjela i što ih je tamo okruživalo”.

Udomio je beskućnika…

No, pomoć koju je pružio stradalima u potresu nije izbila nije najimpresivnije humanitarno djelo koje je Dino izveo. On je, naime, i prije događaja na Baniji udomio jednog beskućnika. “Ovoga ljeta, kada je moja žena radila na moru, na Fejsu sam vidio status jednog poznanika, Hrvoje se zove. Napisao je da ga gazda tjera iz hangara gdje spava, isključuje mu struju, vrijeđa ga i prijeti. Pitao je može li ga netko smjestiti na par dana. Javio sam mu se i rekao da može biti kod mene dok mi se žena ne vrati”, priča Dino.

Kada je Hrvoje stigao pred njegovu kuću, prilično ga je iznenadio. “Pojavio se s hrpom stvari. Mislio sam si, što sam sad napravio? On je shvatio da sam se zabrinuo i brzo me uvjerio da se ne namjerava naseliti kod mene, da će ostati samo par dana”, priča Dino. “U međuvremenu mi je i počeo pomagati po kući i s tim prijevozničkim poslom. A pomoć mi je stvarno trebala budući da mi je brat odselio u Berlin”, dodaje, pa nastavlja:

“Skompali smo se. Popili bi svaku večer pivo nakon posla, pričali. Jednu večer sam ga pitao što će biti s njim, a on mi je priznao da ne zna, i da mu je velik problem to što nema boravište ni prebivalište, zbog čega ne može ostvariti nikakva socijalna prava”, priča Dino.

… koji je postao član obitelji

Kada se ispostavilo da Hrvoje nema ni bliže obitelji koja bi mu mogla pomoći, Dino je počeo razmišljati o tome kako da mu pronađe dugoročan smještaj. “Nisam mu htio ništa govoriti, davati nikakve lažne nade. Čim je došao, ženi sam rekao da jedan dečko spava u našem dnevnom boravku. Ona je rekla OK, ali moraš to riješiti prije nego što se ja vratim. Inače sam doma znao dovoditi životinje, ali svaki put smo imali sreće i uspjeli pronaći trajne udomitelje za te mačke, pse i ptice.

Kad se žena vraćala s mora, baš sam se bojao kako će reagirati. Zadržao sam čovjeka, nisam mu imao srca reći da ode iako nema kamo, a ni ženi nisam mogao reći da ga nisam izbacio. Kada je došla bilo je malo nezgodno, ali već prvu večer mi je rekla da shvaća da je Hrvoje dobar. Sviđa nam se jer nije neka seljačina. Pristojan je, ugodan, navike su mu slične našima, samo nije imao sreće i život ga je šamarao u svim smjerovima. Dobar je. Želi pomoći, obziran prema drugima, skroman i super se slažemo”, opisuje Dino svojeg novog sustanara.

Problem je na kraju riješen tako što su Dino i supruga Hrvoja prijavili na svoju adresu i počeli za njega uređivati dio kuće koji ne koriste. “On nije imao takav tretman kod drugih ljudi. Odnosili su se prema njemu kao da je manje vrijedan, čovjek drugog reda. Sad smo postali obitelj. Družimo se, jedemo zajedno. Sretan je on, sretni smo i mi. Bolji nam je život s njim nego bez njega”, kaže Dino.

Postao je influencer

Neumoran rad na prikupljanju i dostavi pomoći stradalima u Baniji učinili su Dina internetskom zvijezdom. Kaže da je dobio tisuće zahtjeva za prijateljstvo na Facebooku, i da još stotine ljudi čekaju da ih prihvati. Njegova razmišljanja o politici i životu naveliko se dijele, dok se u medijima se o njemu počelo pisati kao o ‘influenceru iz kombija’. “Da, par puta su me oslovili kao influencera. Ne znam. Valjda to jesam, po nekoj definiciji čovjeka kojeg puno drugih ljudi prati”, kaže

Karijeru influencera nije gradio svjesno, govori Dino, iako ga neki za to optužuju. “Svašta mi se počelo događati. Mnogi me optužuju da pišem statuse i kritiziram neke osobe samo za lajkove. Čak su me zvali iz jedne stranke koja mi se sviđa, za koju sam glasao na zadnjim izborima. Pitali su me bih li se pridružio njihovom pokretu. Počeo sam ozbiljno razmišljati o tome zbog kćeri koja će mi se uskoro roditi. Zaista bih želio da odraste u boljem svijetu od onoga u kojem sam ja odrastao, i htio bih to za djecu svih drugih ljudi”, kaže.

Želi promijeniti svijet

Priznaje da ga intrigira ponuda da se politički angažira. “Prošao sam svašta u životu, imam među prijateljima ljude svih svjetonazora iz svih sfera društva, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Znam da su svi oni u suštini dobri, mada su neki od njih prilično nesofisticirani. Mislim da bi to u politici mogla biti prednost, ta sposobnost da shvatim velik broj ljudi, i da im govorim o univerzalnim vrijednostima koje nam svima trebaju.

Kad smo nosili pomoć, nikoga nismo pitali je li glasao za HDZ ili za SDP, je li Hrvat ili Srbin, jesu li mu draži ustaše ili partizani. Čovjek je gladan, kuća mu je uništena, ne pitaš ga takve stvari. Da, mislim da ću se politički aktivirati, samo još ne znam na koji način”, zaključuje Dino More.