Tihana Lazović-Trifunović ispisala ulogu karijere trijumfirajući kao poražena heroina
Priča o nasmiješenoj zemlji Demonliji i njezinoj poraženoj djeci
Čini se da Tina i Frane žive u idiličnom braku. Puni su prštavih znamenja sreće kakvu izdašno šire oko sebe. Na takav zaključak zavode nas početne scene filma “Samo kad se smijem” redateljice Vanje Juranić. Pastoralni prizori osunčane igre u travi između majke Tine i šestogodišnje kćerkice praćeni su toplim, ugodnim smiješkom supruga i oca Frane, jedinog hranitelja u obitelji.
Tina je domaćica, kako to već ide po prešutnom neprikosnovenom redu u patrijarhalnim religioznim obiteljima (maestralna scena za ručkom kod Franinih roditelja, kao da je iz drugog čina “Mačke na vrućem limenom krovu”) iz kakvih oboje dolaze. Frane šljaka od jutra do mraka, gradeći standard ugodnog života. Možda je ponekad malo i stresno zamišljen navečer dok se opušta pred tv prijenosom tekme, jer ne želi da išta fali njegovim najdražima, kakav bi on to pater familias bio.
Sve dok nasilje ne erumpira
Vanja Juranić (uz Elmu Tataragić i autorica izvrsnog scenarija) suptilno još neko vrijeme drži privid idile mlade obitelji. Tek se ponekad u noći potkrade tu neki Tinin hororasti san. Ili se pomalo u dnevnim scenama koje dolaze doziraju sitne pukotine. Kao da redateljica načini neki sitni kvar u projekciji kadra spokoja, ulovi neki brzi krivi pogled, “banalno” dobačenu sumnjičavost, nepovjerenje, ili emociju koja željno krene, odjednom promaši i izgubi se.
Ali, još uvijek se zavaravamo, zajedno s Tinom, da su posrijedi sitnice, nešto što pomalo ide u bračni staž. Bračne vode nisu luk i voda, tko nema problema neka baci kamen prvi… I sve te krivo odigrane zablude zapravo mikronski ranjavaju više od fizičkog nasilja koje će kasnije erumpirati. Kad Tina odluči nastaviti studij psihologije koji je svojedobno prekinula zbog trudnoće, Frane joj naizgled daje podršku ali ubrzo počinju njegova pakosna podmetanja klipova pod noge njezine iznova probuđene samosvojnosti. Sve dok iz njega ne provali golo nasilje, a unutarnje Tinine rane buknu u površinske.
Hrabar i važan mali film
Bole li ju rane, pita prijateljica. “Samo kad se smijem”, procijedi Tina lajtmotiv ovog važnog malog filma, rađenog u koprodukciji zagrebačkog Maxima Filma i beogradskog Biberche Productionsa. U društvu koje patološki ne pušta patrijarhat iz svojih temelja, u društvu retrogradnih namjera gdje se nasilje nad ženama i spolna potlačenost i dalje tumače kao mentalitetno i folklorno stanje poželjno po zdravlje mačističke nacije, filmovi poput ovoga hrabro se ne mire s postojećim stanjem. I žestoko se bore za budućnost u kojoj će mizogina kontrarevolucija jednom za svagda biti poražena.
Sugestivnu priču slojevito napisanih lica Vanji Juranić moćno je u gradnji suautorski pomogao glumački ansambl. Redateljica se samozatajno, zahvalno i raskošno oslanja na briljantnu performersku ekipu. Tihana Lazović-Trifunović rasnim je filigranstvom ispisala dosad najbogatiju ulogu karijere. Baš sve je njena megažena: i zarobljenica nasljeđa, i nježna majka i žena čulna i zaljubljena, potisnutog i ponovo rođenog identiteta, zločinka iz nužde, osvetnica i heroina… Navedene prerogative vladarica odgovornosti pušta kao krik minimalizma, sve do gorkog trijumfa kad završava film stop-kadrom pobjede u zatvorskom sprintu.
Slavko Sobin je u Franinoj poživinčenoj ličnosti izrudario cijelu skalu proturječnih osjećaja. Njemu zaista vjerujemo da se žestoko bori protiv demona koji ga razdiru, pokušavajući skupiti mrvice posljednje nade da je nasljedni kukavičluk terora kojim je obuzet, moguće svladati. Jasna Đuričić kao Tinina majka vibrantno je prošla put od stuporoznog, nasmiješenog guranja kćerinog stradanja pod tepih, do cvileža poraza i borbene žilave nade u finalu dok posjećuje kćer u zatvoru. Ne propuštajte film “Samo dok se smijem”, priču o nasmiješenoj zemlji Demonliji i njezinoj poraženoj djeci.