Tisja Kljaković Braić za Telegram: 'Moja umjetnost nije iznad života. Ona je život, samo šta ja vadin lipe i smišne momente'

TELEGRAM: Nakon jedne prozne knjige i dviju knjiga karikatura, stigla je vaša prva autorska slikovnica. Znači li to da su se “Oni” iscrpili kao tema, nadrasli ste ih, zasitili ih se?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Zar ih triban nadrast’? Da nadrastem nešto šta je doživilo takav uspjeh?! Ili da ih bacin u škovace kad su već odradili svoje? Pa nisam ih se ja zasitila, nego naprosto sve ima svoj početak i kraj!

TELEGRAM: “Pita moja mama imate li jedno jaje” napučena je likovima koji sugeriraju koketeriju s basnom, ali tu je ipak riječ o ljudima, vašim duhovitim slikovitim interpretacijama njihovih osobina i mana. Gdje nalazite inspiraciju? Da se poslužim pitanjem koje su jednom prilikom novinari postavili Felliniju: Odakle vam sva ta lica?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Zašto životinje? Svaki put kad posjetim zoološki vrt obično uspoređujem životinje s ljudima koje poznajem. Al’ to nije uvredljivo! Dobro, ajde, možda nekad i je… (smijeh). Nego stvarno svaka beštija ima neku ljudsku karakteristiku. Sad da ne odajen ‘ko mi je koji rođak… Bila jedna sida koza ista… Jedan majmun isti… A krokodil pljunuti…

TELEGRAM: Pitam se, ipak, iz čega stvarate? Iz temperamenta, raspoloženja, namjere… (?) Ili prozaičnije: Gdje pronalazite inspiraciju u mediokritetstvu koje nas okružuje?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Nemam pojma odakle mi sve to dolazi. Jednostavno sidnem za stol, zabavljam se, sritna san dok radim. Kroz život za mene se lipi i u meni taloži svašta pa u jednom momentu izađe u raznoraznim formama. Ako me pitate u kakvom vremenu mi živimo, ovakav je moj dojam: živimo u vremenu u kojem kronično nedostaje nježnosti i ljubavi. Vrime je agresivne estetike, uvećavaju se guzice i sise, lajkamo sve šta šljašti, svitli i blica. Smijemo se budalama jer smo tada u svojim očima mi sami sebi bolji. Društvo se zabavlja da bi zaboravilo koliko mu je loše. Sve je to teško probavljivo i onda kad se narod napije Donata dođe do – znate već čega. Posli toga triba’ bi valjda uslijedit detoks. Tomu se nadam. Mediokriteti su u književnom i likovnom smislu jako iskoristivi šta se mene tiče.

TELEGRAM: Omogućuje li bajkovitost humaniji, možda i iskreniji autorski ton? Čini mi se da ste vi jedna vrlo romantična duša… Jesam li u pravu? Racionalnost je prekruta da bi bila dobra podloga za umjetnost ili – ?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Moja umjetnost nije iznad života. Ona je život, samo šta ja vadin lipe i smišne momente. Od tih trenutaka se naš život sastoji. Kad se gasi život nekog bliskog, prid očima van se vrte upravo takvi trenuci. Jeste li primijetili kako se posli sprovoda ljudi često smiju i evociraju lipe momente? Sve je podloga za umjetnost, samo treba znat’ interpretirat’ na ovaj ili onaj način. Opet, to ovisi o senzibilitetu autora. Istina, u pisanju naginjem nekoj mekoći, detalju, sitnicama…

TELEGRAM: Ne skrivate se iza didaktičkih paravana i vrijednosnih konstrukata, odmičete se od dogmatičnosti, od poučavanja, pamfletizacije vrijednosti i ideja. Gdje je vaše središte, vaša fokalna točka, vaše ‘sigurno mjesto’?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Da, odavno me nije sram priznat da sam ljudsko biće puno mana. Da sam tremaroš pred javne nastupe, da mislim da se ponekad sve vrti oko mene. I da sam teška i eksplozivna i slaba i da me svaka glupost izbaci iz takta. Moja osovina, sigurno misto – Igor Braić, Rendićeva 4, prvi kat.

TELEGRAM: Koje vas vaše djelo – slika, crtež, prozna crtica – najbolje predstavlja, koje vas “sadrži” više od ostalih? Postoji li neko u kojemu je skriven ključ za Tisju Kljaković Braić?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Nije baš da sam zagonetka. Više manje u potpunosti sam se očitovala; kroz roman – cilo moje djetinjstvo, kroz “Oni” – brak, kroz slike – sva moja mentalna stanja… pa di ćeš više! Al’ opet me ne znate i nikad me nećete znati.

TELEGRAM: Možete li zamisliti da zauzmete neki drugačiji, kritičan stav? Može li Tisja biti i ljuta na svijet?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Znam se uzgovorit’ po kući. Recimo da sam kućni revolucijoner. Nešto se pjenim na raznorazne društvene nepravde, a Igor pušta tako negdi… deset minuta mog monologa pa iz kužine proviri i kaže – Slušaj, ne mogu ja sad o tome, mala cili dan ništa nije jela. Ja više ne znam šta ću… Tako nam cili dan prođe dok joj utiramo dvi, tri žlice. I sad, kako ću ja imat interes za društveno političke aktualnosti?! Ovo me pitanje podsjetilo na dijalog Roka i Anđe u “Malom mistu” di Roko njoj spočitava da nije aktivna u društvu, a ona mu odgovara – Kako ću bit aktivna Bog te ubio kad si mi natrtio pustu dičurliju?

TELEGRAM: Naslov knjige je rečenica koju prepoznaju svi rođeni i odrasli u prijateljskom socijalističkom susjedstvu gdje je ključ suživota bio zajedništvo. Mnogima taj život danas izgleda poput izgubljenog edena – zaboravili smo na sve one zmije skrivene u krošnjama. U vašim vas djelima uvijek čitam u nekom nostalgičnom ključu. Jesam li u pravu?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Kaže Balašević da je nostalgija lupa koja sitne stvari uveličava. I baš je tako. Kad se sićamo, skloni smo brisat grubo, vraćamo se u vrime kad smo sve intenzivnije doživljavali. I okusi i mirisi bili su jači. Ja se ne bi vratila pet minuta unazad. Sva svoja sićanja pospremin. Vrlo sam uredna po tom pitanju. Na svakom obiteljskom ručku sam vremeplov koji stalno vrti isti film. Bila san puno puta najsritnija i puno puta najtužnija. Tako se to izmjenjuje kroz život. Evo sad sam baš sritna; imam dva amarilisa na stolu, kupila sam pravi bor, svićice nisu izgorile, popodne možda uvatin bakalar na sniženju…

TELEGRAM: Rekla bih da u ovoj knjizi emocionalno i konkretno imaju podjednaku ulogu, a efekt se stvara srazom jednostavnog i kompleksnog. Kakav dijalog želite pokrenuti s promatračem, čitateljem? Kako biste željeli da vas čitamo, gledamo?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Neki dan san srela svog profesora Jadranka Runjića. Kaže on meni kako sljedeće godine ima izložbu u Galeriji umjetnina. – Sjajno! kažem ja, jer baš cijenim to šta radi. – Ma ee, pitan se čemu to, za koga… Vidiš za razliku od tebe, ono šta ja radim dira mali broj ljudi, kaže Runjić. Posli spominje i svog rođaka Zdenka i pomalo ka’ da zavidi i meni i njemu šta naša umjetnost komunicira sa publikom tako dobro. Eto, stvarno iman sriće šta me ljudi razume, šta me doživljavaju baš onako kako bi tila, šta se smiju i plaču na mistima di tribaju.

TELEGRAM: Zanimljivo je da kao slikarica djelujete već više od dva desetljeća, ali vas šira javnost ponajprije poznaje kroz vaše slikopisne vinjete o Njima, koji su se u svijet vinuli s Facebooka – pa i veliku izložbu u Klovićevima imala je autorica koja potpisuje ‘One’… Koja je vaša definicija uspjeha u umjetničkim vodama?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Pa odgovor je u prethodnom pitanju: “Oni” naprosto bolje komuniciraju s publikom od mog slikarstva. Rekla bih da imaju širu publiku. Klasično slikarstvo u ovoj našoj maloj državi ima malu publiku. No ja sam od slikarstva uvik živila i bila bi zadovoljna da sam ostala i samo na njemu. Imam sriću šta sam sebi ipak dopustila da radim sve šta mi je palo na pamet, a kočilo me dosta toga. Šta se tiče moje struke, o nikom ne ovisim i ni’ko me ne financira, čak ne prijateljujem, ne pijem kave sa ljudima koji su dio izlagačkog svita. Sam sam svoj majstor i solist u potpunosti. Definicija uspjeha je – radim šta volim i još me za to plaćaju.

TELEGRAM: Izvlačite ljepotu prikazujući je kroz smiješno, nazovimo, karikaturalno. U čemu je ultimativna ljepota, za vas? Pričajte mi malo o svojim estetskim izborima.

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: U slikarstvu sam se čak pozabavila i estetikom ružnog, sitit ćete se mojih velikih crnih slika koje čučaju energiju i ni’ko ih ne bi poželija iznad kauča. Kad me pitate o estetskim izborima, vidite i sami da imam svakakve fascinacije, ali kad me pitate u čemu je ultimativna ljepota i šta objedinjuje sve šta radim odgovor je – jednostavnost. Sve mora bit pročišćeno i jasno.

TELEGRAM: U vašoj smo jedinoj proznoj knjizi “U malu je uša đava” saznali podosta o tome što je obilježilo vaše djetinjstvo, odrastanje. Ta knjiga isprva je (nepravedno) prošla pomalo ispod radara, da bi onda zabljesnula u novom razgrabljenom Frakturinom izdanju nakon što ste osvojili hrvatski kulturni prostor svojim karikaturama…

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Kad je izašla knjiga “U malu je uša đava” u Profilovoj nakladi bez ikakve reklame i u to vrime kad je bila, kako kažete, “ispod radara”, prodala se u nekih iljadu primjeraka. Posli sam saznala da je to zapravo klasična tiraža, čak i uspjeh. Svakako da ju je dodatno osvitlilo izlaskom knjige “Oni”. Prodaja je potom buknila.

TELEGRAM: Nakon toga, u književnom smislu, uslijedio je povratak kratkoj formi, crticama, sličicama. Niste se našli u prozi?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Kako nisam?! Napisala sam “U malu je uša đava”. Nije valjda stvar u količini. U tom momentu odgovara mi je taj način izražavanja. ‘Oće li mi opet doć’ da pišem – ne znam.

TELEGRAM: Što je s kritikama, jeste li ikada dobili i negativnu kritiku? Koliko ste u tom smislu samopouzdani?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Nije mi ni’ko javno napisa ništa loše. Uglavnom se vodim mišljenjima ljudi do kojih držim. Recimo, da moj urednik Seid Serdarević kaže da mi knjiga ne valja ne bi tražila drugog izdavača, nego bi je bacila. Al’ mislim da sam i sama vrlo samokritična. Koliko sam samopouzdana?… Samopouzdana sam do onog momenta kad knjiga krene prema knjižari ili kad se slika obisi na zid u galeriji. Nikad mi nije svejedno i uvik imam respekt prema publici. Nisam ne’ko ‘ko je iznad publike.

TELEGRAM: Recite mi nešto o umjetničkom projektu u koji se nikada niste upustili, a silno ste željeli! Postoji li i tako nešto?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Ne znam napisat pismu. Sad, da sam silno željela i nisam…

 

TELEGRAM: Da se vratimo na nekakve početke stvaranja vlastitoga umjetničkog “glasa” – sjećate li se svojeg prvog kreativnog iskoraka, prve manifestacije vaše kreativnosti? Što je ključno pridonijelo kristalizaciji vašeg autorskog potpisa?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Mene su odredili slikarski geni i Dalmacija u mom oku. Recimo da sam tipični proizvod ovog podneblja iz kojeg sve crpim. Prvi iskorak je bija kad sam odnila slike u galeriju Alfa ispraćena ričima moje matere – Šta nosiš toliko, osramotit ćeš se! Imala sam 16 godina i sve slike su se prodale. Odredila me familija koja je podržavala umjetnost, mater, otac, baba, dida, susidstvo, Smoje, Popadić, Lipovac, dvor, paradižot u nedilju posli ručka i pašticada za Novu godinu, Slobodna Dalmacija, rat…

TELEGRAM: Odrastanje u Splitu u specifičnim obiteljskim okolnostima jednog vrlo specifičnoga vremena… Bilo je to vrijeme obilježeno idealima, mnogi od kojih su pronašli put do vaše najnovije slikovnice uobličeni u simpatične, maštovite sličice. Stari su ideali nestali, gdje naći nove? Gdje ih vi nalazite?

KLJAKOVIĆ BRAIĆ: Našla sam jedan bakin spomenar u kojem joj moj dida piše – Volit ću te ka’ šta je Ivo Lola Ribar volija svoj narod. Mi se doma još uvik smijemo na to. Eto to su bili ideali. U takvoj smišno – suludoj formi, sigurno više ne postoje. Nekad su se ideali činili ostvarivim. Danas se čine smišni i komični. Jesmo li danas mi ljudi bez ideala i je li tako bolje ili je to tužno? Recimo moji mali ideali su ti da se zaklinjem da ću uvik stvarat iz srca, iz duše ma šta ‘ko o tom mislija. I ako mogu tako nešto prominit’ nabolje – super.