Tko je bio Jasmin Telalović, glumac magičnog pogleda koji nas je danas napustio
Dvadeset godina je iskidano s kalendara od predsmrtnog sna u koji nas je poveo
Dvadeset godina je uminulo otkako je jedan dječak opojnog cvjetnog imena na svojoj glumačkoj duši istetovirao smrtopis. I veličajnom mukom dao nam do znanja da neće stati dok je groznice u njemu. Dvadeset godina se navršilo od neponovljivih martovskih ida, kad se sa scene Zagrebačkog kazališta mladih umiralo za slobodu.
Dvadeset godina je iskidano s kalendara od predsmrtnog sna u koji nas je poveo Jasmin Telalović. Nakon proživljene predstave “Kamov, smrtopis” u režiji Branka Brezovca, postala mi je kristalno jasna jedna magijska činjenica.
Jest da je makabrična freska Slobodana Šnajdera napisana 1977., iste godine kada se Jasmin rodio u bosanskom gradiću Zvorniku, ali čudesnim putevima Šnajder je očito vidio i upoznao još nerođenog Jasmina dok je pisao. Ne može drukčije. Jer samo je Jasmin istinski u sebi izrudario i pobratimio Janka Polića Kamova, ukletog pankera hrvatske Moderne.
Bio je neprikosnoven anđeoski lider
Onako mršav i koštunjav, u ishabanim širokim hlačama i hozentregerima preko izmoždenog golog torza, kao da će svaki čas na križu završiti a pun grozničavog života, kretao se Jasmin kroz san poput Sida Viciousa. Brezovec je predstavu izgradio kao nadrealni mjuzikl iz kojega se punim plućima brodi u ništavilo.
Jasmin je tu bio neprikosnoveni anđeoski lider. I kako je tada širom otvorio oči, naložio ih vrućicom žudnje nemira i krhkog titanstva, nije ih više zatvarao. Bio je kao rukopomazan za Ogrestine (filmovi “Tu” i “Crvena prašina”) i Noline (“Ne pitaj kako”) marginalce, fantaste, proletere, sitne probisvijete i nevoljnike.
Pamtit ću ga kao autsajdera Zlatka Serdara
Imao je Jasmin Telalović nešto iskonski proletersko u sebi. A iz sve te prašine kojom je pekao svoj život magijski su svjetlucale i svjetlucale njegove oči. Bio je udarnik ogromnog srca i sitnog žuljevitog tijela. Njegova je norma odavno prebačena. Da je rudario po nekoj sretnijoj zemlji, završio bi na novčanicama.
Kao Alija Sirotanović. Vjerujem da sad negdje druguje s Igorom Vukom Torbicom (grijala ih je ista groznica slobode) u čijem je zekaemovskom “Hinkemannu” tako proleterski dao žilavu egzistencijalnu olinjalost jednom svodniku i jednom odbačenom psu. U “Karamazovima” u režiji Olivera Frljića, i na sceni ZKM-a, kao Snjegirjov je na svojoj koži ispisao veličanstvenu studiju neromantizirane gladi kao izvora manipulacija.
Čehovljanski je podtekst serije „Metropolitanci“ a Jasmin je bio prirođeni Čehovljev junak. Zauvijek ću ga pamtiti kao autsajdera Zlatka Serdara iz onih scena za stolom dok potuljeno traži nadu da će u očima sina jednom ugledati ponos, a ne razočarenje. Zbogom Jasmine i ne zamjeri ako te nismo bili dostojni. I dopusti nam da nosimo tvoje oči kao ordenje. Zaslužio si.