Želimir Mesarić slavi 50 godina na sceni i radi novu predstavu: ‘Teatar uvijek nadživi sve ludosti’

TELEGRAM: Kako ste se odlučili da zlatni redateljski pir proslavite postavkom romana “Jom Kipur”?

MESARIĆ: Ja sam svakako namjeravao raditi delikatnu temu kao refleksiju na određene probleme koji nas tište. Tako sam počeo tragati za pričom koja bi dramaturški bila vezana za milje psihijatrijske klinike, recimo tipa Mannovog “Čarobnog brijega”, nešto sam u tom smislu i kombinirao s Ivanom Šojat ne bi li se upustila u pisanje dramskog komada, ali me je onda ona uputila na svoj roman “Jom Kipur” koji se upravo bavi sličnim opsesijama.

TELEGRAM: Niste prije čitali roman?

MESARIĆ: Ne, nisam. I kad sam ga pročitao, izbor je odmah pao na to i upustili smo se u proces. Budući da sam ja bio ravnatelj Drame HNK Osijek u sezoni 1992./93., a u zagrebačkom HNK-u od 1996. do 2000., praizvedba će biti u Osijeku, a uprava u Zagrebu je stavila gostovanje “Jom Kipura” na repertoar početkom sljedeće godine. Tako će ova moja proslava dobiti dvostruko obilježje – pred osječkom i zagrebačkom publikom.

TELEGRAM: Ivana Šojat je u romanu isplela nekoliko tjeskobnih slojeva – od pitanja veteranske depre i razočaranosti u društvo kakvo nisu željeli, do ksenofobije, disfunkcionalnih obitelji i obiteljskog nasilja. Kakvim se smjernicama krećete u tom smislu, ima li hijerarhije motiva ili ih ravnopravno istražujete?

MESARIĆ: Svi ti slojevi su naprosto jednako važni i u tome je bio poticaj da ih ravnopravno istražimo. Prvo, da pođemo od naslova: Jom Kipur znači Pomirenje. Ali to nije neko formalno pomirenje, nego prije svega pomirenje unutar sebe. Prevladati svoje demone, kojima smo svi opsjednuti. Ta naša priča pogotovo funkcionira kroz negativno demonsko naslijeđe Josipove disfunkcionalne obitelji, kroz liniju Djed-Otac-Josip, koji se tim demonima odupre.

TELEGRAM: Ta pomirba sa samim sobom je najteža?

MESARIĆ: Tako je. I sad je pitanje tih demona, koji su jedna važna komponenta opsjednutosti i autorice i glavnog lica Josipa, zadovoljiti ih ili im se suprotstaviti. S demonom je bitka vječna, kako to riješiti. Jer, demon jednako zlo. Naravno, radi se o metafizičkoj komponenti. I kad se upustimo u borbu s našim demonima, onda te oni opsjedaju, ti se braniš pa te oni pritisnu u ćošak.

Josipa opsjeda demon mržnje, u cijeloj toj njegovoj disfunkcionalnoj obitelji je prisutna jedna tvrda linija zla koja i njega zaokuplja ali on se iz toga proba istrgnuti. On dođe u strašnu dilemu, on kaže “Deset godina sam mrzio Srbe za sve što su nam učinili…” Ali deset godina živjeti s mržnjom je nemoguće. Cijela katarzičnost “Jom Kipura” je u tome da on proživi katarzu i oslobodi se mržnje. Pomirenje unutar sebe, to je negdje u aristotelovskom smislu prava katarza. Samo izazivanjem pozitivnih emocija se oslobađamo i Josip se nađe na tom putu.

TELEGRAM: Čini mi se da ste još više podebljali onaj šizoidni kontekst koji već postoji u Ivaninom predlošku?

MESARIĆ: Nisam podebljao, nego pokušavam ući u razloge šizoidnih uzroka.

TELEGRAM: Uostalom, metafora svijeta kao umobolnice ima dugu tradiciju u teatru.

MESARIĆ: Da, naravno. Dakle, pokušavam ući u bit šizodinih stanja, a ratno stanje je uvijek šizoidno. Imamo briljantnu Coppolinu “Apokalipsu”, on upravo cijeli film radi na toj suludosti gdje postane iracionalno tko je prijatelj a tko neprijatelj. Potpuno se, što bi rekao Krleža, istumba kozmogonija na glavu.

TELEGRAM: Dramatizacija Maje Gregl odlikuje se filmskim rafalnim i pretapajućim prizorima. To iziskuje posebnu redateljsku i glumačku koncentraciju?

MESARIĆ: Uz Maju Gregl, uz koju sam ja radio na tekstu, jedan vrijedan udio je dala naša mlada dramaturginja Ivana Klaić, kao oko nove generacije… Točno, nalikuje na filmski scenarij. Čim radiš flashbackove, čim radiš fantazmagoriju, a ja to pokušavam pretvoriti u filmske inserte koji će biti ravnopravan dio scenskima, čim imaš brze rezove i pretapanja, to je ono što čini karakteristiku filmskog scenarija. Dakle, namjeravamo filmskim sredstvima samo još pojačati kazališni utisak.

TELEGRAM: Glumac vam je jako važan? Rekao bih da nikada ne puštate da glumce pojede redateljska ruka.

MESARIĆ: Gledajte, bez glumca nema teatra. I ona znamenita “Totus mundus agit histrionem” je davno stavila stvari na svoje mjesto. Teatar može bez mnogih ali bez glumca teatra nema. Ako ga prekriješ, ne dozvoliš mu slobodu, prekriješ teatar. To je neka neminovnost koja je zadata. Hvala bogu da je tako, jer dok je tako bit će i teatra.

TELEGRAM: Često ste u karijeri transformirali romane u teatarski medij, daleko prije nego je to postao trend. Što je tako privlačno u proznoj strukturi za iskušavanje na sceni? Mislim, to jeste svojevrsni oksimoron kazališne suštine. Pretvoriti u dramu nešto što nije izvorna drama…

MESARIĆ: Teme, teme, teme! Teme koje su me intrigirale a u određenom trenutku su bile nedostatne u dramskom pismu, uvijek su onda bile presudni motiv da posegnem za romanima. Sve je počelo sa “Carevom kraljevinom” Augusta Cesarca, 1974. u Gavelli. Glavni junak je Petković, poludjeli Hrvat u zatvoru. Komad ima veliki socijalni naboj, ali i patriotski. Znate onu Cesarčevu poruku koju je ispisao na zidu svoje zatvorske ćelije: “Živjela sovjetska Hrvatska!”

Dakle, nisam se ja iza jednog lijevog pisca išao sakrit, ali je taj lijevi pisac dao tako točnu viziju ove naše zemlje i svih mogućih situacija, da me je to jako privuklo. Moj tast u mom prvom životu je bio profesor Vice Zaninović i on se bavio Cesarcem, moj sin je naslijedio od njega fenomenalna Cesarčeva pisma. I on mi je stalno govorio “Ajme, kako ćeš to?”, onda mi je došao na generalnu probu, bio je građanin starog kova, i kaže: “Bogati, pa to je dobro!” A dramaturg Zvonimir Mrkonjić i ja vjerovali smo u scenski potencijal tog romana, jer je sjajno napisan, s odličnim dijalozima.

Zatim, 1983. sam u Histrionima radio Čuićev “Orden”, bio je zabranjen, u Bijeloj knjizi je završio, a priča je o dva hrabra čovjeka, jedan je partizan, a drugi je na suprotnoj strani. I obojica dođu svaki sa svojom stranom u konflikt, to je Čuić genijalno napisao. Predstavu smo doveli do kraja, bila je genijalna zadnja noćna proba u Kulušiću i onda je predstava skinuta uoči premijere. Kasnije smo ’91. to napravili u RANS “Moša Pijade”, ali nije više imalo isti naboj.

Onda su došli “Vuci” Milutina Cihlara Nehajeva u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, s Darkom Gašparovićem kao autorom dramatizacije. Time da smo tekst kontaminirali dijelovima povijesnog romana Henryja Thodea “Frankopanov prsten”. Napravili smo veliku predstavu, sa scenografom Zlatkom Bourekom i kostimografkinjom Macom Žarak smo to radili.

TELEGRAM: Predstava se dobro posložila kao duologija s Parovim i Fabriovim “Vježbanjem života”.

MESARIĆ: Tako je. Ja sam to Darku predložio, tada je bio umjetnički ravnatelj Hrvatske drame, i on je odmah trznuo. Da, sjajno se nalijepilo na “Vježbanje”. Šenoinu “Kletvu” sam radio s Ninom Škrabeom 1995., u velikoj obljetnici stogodišnjice otvaranja zgrade HNK Zagreb. Dogodilo se da sam baš neposredno prije toga bio u Poljskoj, gledao sam u Stary Teatru u Krakowu “Termopile poljske”, jedan povijesni komad Tadeusza Micinskog, iz kojega je vidljivo kako se unutar povijesne strukture itekako dade govoriti o nekim zatomljenim čežnjama, krivim ludilima. Opet dakle tema koje u datom trenutku nije bilo.

TELEGRAM: Kao pripadniku druge postgavelijanske generacije, uz Večeka, Kunčevića, Carića, Međimorca, što vam se čini da je danas još moguće implementirati od ostavštine Branka Gavelle? Ili ga je pojelo vrijeme?

MESARIĆ: Gledajte, kao da me pitate da li je vrijeme pojelo Stanislavskog, Brechta, Diderota. Prvo je tu Gavellina teorija o mitspielu, suigri glumca i gledatelja, koja je nebeska! Drugo, glumačka sfera u kojoj on kombinira tehniku, etiku i estetiku. Kad smo mi s Akademije, Zuppa je još bio dekan, imali susret sa slavnim francuskim akademikom Georgesom Banuom i kada smo mu podastrli te Gavelline postavke, bio je impresioniran kako je to sjajno posloženo. Da ne velim Gavellino djelo “Književnost i kazalište” u kojem on piše upravo ovo o čemu smo sad razgovarali – recimo o važnosti odnosa romana i kazališta.

Za razliku od mog profesora Ranka Marinkovića koji nije baš bio sretan da mu se romani rade u teatru pa onda kada mu je Kosta Spaić napravio briljantnog “Kiklopa”, onda je to štimalo. Tako da je Gavellino naslijeđe itekako upotrebljivo, samo se mora kontekstualizirati u današnji svijet. Kao što je Michael Chekov pozicionirao sistem Stanislavskog u New Yorku, i to na njegovim zasadama u njegovoj školi funkcionira i dan-danas. Dakle, osnovne postavke Gavelline funkcioniraju, ne može njega vrijeme pojest, one jesu vječne.

Da ne govorimo o psihologiji glumčevog stvaranja. Ja zadnjih godina predajem na Libertasu pa sam jednoj generaciji držao i dramaturgiju, oni nisu za Gavellu ni čuli, ali su itekako reagirali na njegove važne postavke kako da promišljaju glumu, etiku, estetiku i tehniku. Pod tehnikom misli i tijelo i govor, i nevjerojatno je koliko to odgovara današnjem senzibilitetu. Gavella je sve predvidio. Evo, recimo Ivan Planinić čini mi se da se u režiji baš fino referira na Gavellu što me jako veseli.

Ja uvijek citiram Camusa iz “Pobunjenog čovjeka” gdje on 1951. piše da dolaze mladi koji hoće da sve počne od njih, a na nama starima je da po mogućnosti sačuvamo neke vječne vrijednosti. Mene studenti često pitaju “Profesore vi ste konzervativni?” Kažem da jesam, ali što znači biti konzervativan, riječ dolazi od latinskog conservare, a to znači sačuvati. Druga je stvar što je danas naš pojmovnik otišao u vražju mater. Falsificiraju se osnovna značenja. I onda dolazi do nerazumijevanja, a to je pak najgora stvar. Jer ti da nešto kritiziraš, moraš to razumjeti.

TELEGRAM: Nama inače fali kontinuiteta, u svim sferama.

MESARIĆ: U pravu ste.

TELEGRAM: Recimo, u korpusu ruske literature ili teatra, točno vidiš taj kontinuitet. Iz čijeg šinjela netko dolazi.

MESARIĆ: Zato što se kod nas ne poštuje sustav a nesustavno se proba usustaviti. Došli smo do onoga da je normalno nenormalno, a nenormalno se smatra za normalno. O tome upravo i Ivana Šojat piše u “Jom Kipuru”, opisuje tu muku… Piramida vrijednosti je okrenuta na glavu. To naravno uopće ne isključuje čak i dijametralno suprotstavljene stavove, ali ako branimo pojmovnik, sustav vrijednosti, onda imamo zajednički interes.

TELEGRAM: Dugo godina ste bili stalni redatelj u Dramskom kazalištu “Gavella” i to u jednoj od njegovih zlatnih era. Koje su prednosti a koji nedostaci stalnog redateljskog angažmana na jednoj sceni?

MESARIĆ: Meni je jako draga ona sintagma Jean-Louis Barraulta, velikog francuskog glumca i redatelja, koji kaže da je pozornica ševa, moramo poševiti publiku, ako uspijemo, onda je to to. Baš sad sam se toga sjetio pri ovom vašem pitanju. Nas je tamo cijelu jednu grupu doveo profesor Kosta Spaić i meni se tamo strašno dopalo. Ja sam se zaljubio u taj prostor i ansambl.

Ovi stari majstori Pero Kvrgić, Drago Krča, Bobi Marotti, Vjeročka Žagar Nardelli, Nada Subotić, Marija Kohn su nas prigrlili. E, onda je iz te zaljubljenosti došlo i do velikog voljenja, pa generacijska grupa, krov nad glavom. Zatim su se počele pojavljivati nove ljubavi – i kod ansambla i kod mene. Došlo je do nekog pitomog razlaza, Ja sam otišao na Akademiju, a počele su dolaziti i nove generacije redatelja.

TELEGRAM: Zašto se dogodilo da je redateljski zanat u nas odjednom relativiziran, da je postalo nevažno tko režira – sve do onih famoznih “kolektivnih režija”?

MESARIĆ: Pravi i ozbiljni glumci i u svijetu i kod nas, kako u teatru tako i na filmu, često se upute režirati. I to je prirodno ikompatibilno.

TELEGRAM: Naravno, za glumca je prirodno da krene u tom pravcu, ali počelo se u redatelje trpati i svakog drugog namjernika, od pisaca do skupljača značaka. Kao, svi to mogu lijevom nogom.

MESARIĆ: Zato što je narušen sustav vrijednosti. Recimo, vi i ja napišemo komad pa onda vi i ja glumimo, to bi bilo apsurdno.

TELEGRAM: Sjećate li se prve režije, kakav je osjećaj kad ste osvijestili da su vaš osnovni instrument živi ljudi?

MESARIĆ: Znate, ja sam stasao i učio uz taj poznati postgavelijanski kartel: uz Kostu Spaića, Dinu Radojevića, Boška Violića i Georgija Para. S tim da sam se nekako najviše vezao uz Para, to je bilo na kraju mog studija, radio sam s njim ove velike dubrovačke predstave na Igrama: “Eduard II.” Brechtov po Marloweu, i Krležinog “Areteja” i “Kolumba”.

Pogotovo mi je Paro u “Areteju” dao neke scene da sam režiram, tako sam počeo rulati na pisti uz te predstave, na mala-velika vrata mi je Žorž otvorio ulaz u teatar. Onda su se dogodile moje prve samostalne režije, prvo soneti Shakespeareovi kao ponoćna serenada iz koje je proizašao “Gartlic kajkavski” gdje sam s Mladenom Kuzmanovićem napravio jedan kompendij Frankopanove poezije i Krležinih “Balada”, pa je došla “Careva kraljevina”, o kojoj smo pričali. I tako sam uzletio s piste.

TELEGRAM: Da li biste se nečega danas odrekli? Odnosno koji su to trenuci kad se nadate da ste dotaknuli nebo?

MESARIĆ: Odrekao ne, ali dorekao bih puno.

TELEGRAM: Na primjer?

MESARIĆ: U jednom času sam imao ovakvu situaciju: u Zagrebu su se u isto vrijeme igrale moje predstave u tri kazališta, imao sam predstavu u Varaždinu, Dubrovniku i Mariboru. Kako vi kažete, bio sam blizu da dotaknem nebo. Naravno, to ne znači da sad silazim, ali sve je sad spušteno malo niže i ide sporije. Ali, da, tih kasnih osamdesetih baš sam se razigrao. To jesu neki prirodni ciklusi. Nastupila je odlična generacija koja je dolazila iza Večeka, Carića, Kunčevića i mene: Dolenčić, Mužić, Ferenčina. Neke predstave bih, dakle, sigurno ponovno išao režirati. Jer, u večeri premijere kazališni đavo ti ili dođe pa ti pomogne ili te ostavi na cjedilu.

TELEGRAM: U svakom slučaju dođe?

MESARIĆ: Pa da, kako ne. Prizivaš ga.

TELEGRAM: Sad smo već kod Dostojevskog.

MESARIĆ: Apsolutno.

TELEGRAM: Na početku smo spomenuli da ste bili direktor osječke Drame, u ono zlehudo ratno doba. Vaš repertoar je bio jako zanimljiv i netipičan. U doba epskih budnica vi ste brinuli o luzerima i autsajderima, prije svega kroz praizvedbe Vujčićevog „Crkvenog miša“ i „Tene – kronike raspada jedne ljepote“.

MESARIĆ: Da, recimo Radovan Marčić je s „Mišem“ napravio svoju najbolju predstavu.

TELEGRAM: S Iggy Popom našeg teatra, Žarkom Potočnjakom.

MESARIĆ: Žarko Potočnjak kao Iggy? Da, pravi ste mu „čvarak“ prišili. Došla je tada u Osijek sjajna grupa umjetnika, redatelji Radovan Marčić, Zoran Mužić, glumci Potočnjak, Dubravka Miletić, Vesna Tominac. Sjećam se jedne večeri, ne znam više koja je predstava bila, 15 minuta do početka, nigdje nikoga. Odjednom dolazi gomila ljudi, svi ono što bi se reklo, zrihtani, žene u bundama a muškarci u tamnim odijelima s kravatama. I baš krene predstava kad je sirena za uzbunu počela tuliti. Izašli smo intendant Zvonimir Ivković i ja pred publiku i rekli da će se predstava nastaviti, samo moramo u sklonište sačekati da opasnost prođe.

Odjeknuo je takav aplauz da smo se mi smrzli. I svi su sačekali nastavak predstave. Ja to nikada neću zaboraviti. To je bio istinski hommage osječkoj publici, građanima koji nisu htjeli odustajati. Teatar je nešto što nadživi sva moguća sranja i ludosti. I to mi uvijek vraća vjeru u teatar. Teatar ne treba učiti neke velike istine i davati odgovore, nego mora postavljati pitanja. Ja uvijek rado citiram Žorža Para, koji je govorio što trebamo publici poručiti našom predstavom: „Odite doma i budite bolji.“