Hrvatska je prije svega zemlja gradova i potpuno različitih regija, s bitno drukčijim povijesnim nasljeđem i iskustvima, i to je jedna od njezinih velikih prednosti. Dakle, Hrvatska je sve ono što centralisti i nacionalisti ne mogu smisliti.
Zbog čega je i svojevrsno prokletstvo zemlje njezina pretjerana centralizacija, koja postoji unatoč velikom broju, mahom neprirodnih županija. Zbog te centralizacije, prečesto su izvan fokusa šire javnosti ljudi koji u vlastitim gradovima rade važan posao za struku i kulturu u cjelini.
Jedan od tih ljudi bio je i povjesničar Miroslav Bertoša koji je jučer preminuo. Ne bi uopće bilo pretjerano kad bismo rekli kako smo izgubili jednog od najvećih povjesničara kojeg smo uopće imali. Bertoša je, prije svega, temeljito ispisao povijest Istre u ranom novom vijeku, karakter mletačke vlasti, uskočki rat, odnose između Habsburgovaca i Venecije te između unutrašnjosti i obale.
Fantastičan teoretičar historiografije
Bio je i jedan od pionira socijalne historiografije i netko tko je ispisivao priče o razbojnicima i ljudima s margine. Iz niza knjiga reprezentativnih za ove teme iz njegovog nasljeđa, vrijedi izdvojiti kapitalnu studiju ‘Istra: doba Venecije (XVI.-XVIII. stoljeće)’, ‘Doba nasilja, doba straha’, ‘Jedna zemlja, jedan rat: Istra, 1615.-1618.’ i ‘Istra, Jadran, Sredozemlje’.
Pisao je vrlo upućeno i o identitetima i imaginarijima Istre, ali je bio i fantastičan teoretičar historiografije, što je najbolje izrazio u knjizi ‘Izazovi povijesnog zanata: lokalna povijest i sveopći modeli’. No, ono što će zauvijek ostati i pored znanstvene historiografije i spomenutih knjiga koje će pročitati uski krug povjesničara i studenata, jeste njegova kapitalna i osobna knjiga ‘Kruh, mašta i mast: prizori i memorabilije o staroj Puli (1947.-1957.)’.
Priča je to o jednom izgubljenom djetinjstvu i gradu koji je nestao i čije je nestajanje gledao iz prve ruke, da bi na kraju ostao gotovo posve usamljen u vlastitom gradu iz kojeg su otišli skoro svi Talijani i u kojem više uopće nije imao s kim razgovarati na gradskom dijalektu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o egzodusu Hrvata iz Pule
I bez obzira na to što Bertošina knjiga iznosi hrvatsku stranu priče o traumama tog drevnog, predivnog i tragičnog grada i priča o prvom egzodusu Hrvata iz Pule, o malim zgradama u Selskoj u koje su se doselili i vlastitom iskustvu Zagreba za vrijeme izbjeglištva, ona ipak stoji kao spomenik tome do čega su nas ideološke i nacionalne isključivosti dovele.
Bilo tko koga zanima što se dogodi ljudima i društvu kad ih zahvati kolektivna psihoza i kad se nađu u središtu političkih događaja koji su daleko iznad njihovih ingerencija, morao bi pročitati ovu knjigu. Koja ujedno objašnjava i to kako se putem lokalnih modela može odlično razumjeti opća kretanja.
U Bertošinoj knjizi vidimo masovne demonstracije, kolektivizam koji je zahvatio skoro sve i kojem se skoro nemoguće oduprijeti, utjecaj geopolitike na podijeljene i pogranične sredine, ali vidimo i to kako je bilo moguće da se devedesetih ponove iste stvari i da ljudi budu kolektivno kažnjavani, a sredine i gradovi temeljito opustošeni i prepušteni tome da traju negdje posve izvan vremena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Praznina u hrvatskoj historiografiji
Nekome tko, npr. nije čitao ovu knjigu i tko malo zna o tegobnom nasljeđu Pule u 20. stoljeća, svejedno se svako lutanje tim gradom lako pretvara u osjećaj praznine, odsutnosti i privremenosti svega, što je energija koju je nemoguće ne osjetiti i koja je zavodljiva i trajno melankolična. No, tek s čitanjem Bertošine knjige postane mu jasno kako se i zašto sve to skupa dogodilo.
Ako postoje dva grada u Hrvatskoj, s dvije ogromne demografske i povijesne traume, to su Pula i Zadar, pri čemu je Pula imala barem toliko sreće da je Miroslav Bertoša bio do te mjere posvećen vlastitom gradu i njegovoj prošlosti, da je barem ostavio bitnu knjigu koju se može koristiti i kao osobna iskaznica najvećeg istarskog središta.
Jasno je iz svega što sam napisao da će nakon Bertošine smrti ostati velika praznina u hrvatskoj historiografiji, ali ako za nekoga možemo reći da je napravio maksimum, možemo za njega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tužno je što šira javnost tako malo zna o Miroslavu Bertoši, jednom od najvećih povjesničara koje smo imali
Jasno je da će nakon njegove smrti ostati velika praznina u hrvatskoj historiografiji
Bilo tko koga zanima što se dogodi ljudima i društvu kad ih zahvati kolektivna psihoza i kad se nađu u središtu političkih događaja koji su daleko iznad njihovih ingerencija, morao bi pročitati ovu knjigu
Hrvatska je prije svega zemlja gradova i potpuno različitih regija, s bitno drukčijim povijesnim nasljeđem i iskustvima, i to je jedna od njezinih velikih prednosti. Dakle, Hrvatska je sve ono što centralisti i nacionalisti ne mogu smisliti.
Zbog čega je i svojevrsno prokletstvo zemlje njezina pretjerana centralizacija, koja postoji unatoč velikom broju, mahom neprirodnih županija. Zbog te centralizacije, prečesto su izvan fokusa šire javnosti ljudi koji u vlastitim gradovima rade važan posao za struku i kulturu u cjelini.
Jedan od tih ljudi bio je i povjesničar Miroslav Bertoša koji je jučer preminuo. Ne bi uopće bilo pretjerano kad bismo rekli kako smo izgubili jednog od najvećih povjesničara kojeg smo uopće imali. Bertoša je, prije svega, temeljito ispisao povijest Istre u ranom novom vijeku, karakter mletačke vlasti, uskočki rat, odnose između Habsburgovaca i Venecije te između unutrašnjosti i obale.
Fantastičan teoretičar historiografije
Bio je i jedan od pionira socijalne historiografije i netko tko je ispisivao priče o razbojnicima i ljudima s margine. Iz niza knjiga reprezentativnih za ove teme iz njegovog nasljeđa, vrijedi izdvojiti kapitalnu studiju ‘Istra: doba Venecije (XVI.-XVIII. stoljeće)’, ‘Doba nasilja, doba straha’, ‘Jedna zemlja, jedan rat: Istra, 1615.-1618.’ i ‘Istra, Jadran, Sredozemlje’.
Pisao je vrlo upućeno i o identitetima i imaginarijima Istre, ali je bio i fantastičan teoretičar historiografije, što je najbolje izrazio u knjizi ‘Izazovi povijesnog zanata: lokalna povijest i sveopći modeli’. No, ono što će zauvijek ostati i pored znanstvene historiografije i spomenutih knjiga koje će pročitati uski krug povjesničara i studenata, jeste njegova kapitalna i osobna knjiga ‘Kruh, mašta i mast: prizori i memorabilije o staroj Puli (1947.-1957.)’.
Priča je to o jednom izgubljenom djetinjstvu i gradu koji je nestao i čije je nestajanje gledao iz prve ruke, da bi na kraju ostao gotovo posve usamljen u vlastitom gradu iz kojeg su otišli skoro svi Talijani i u kojem više uopće nije imao s kim razgovarati na gradskom dijalektu.
Priča o egzodusu Hrvata iz Pule
I bez obzira na to što Bertošina knjiga iznosi hrvatsku stranu priče o traumama tog drevnog, predivnog i tragičnog grada i priča o prvom egzodusu Hrvata iz Pule, o malim zgradama u Selskoj u koje su se doselili i vlastitom iskustvu Zagreba za vrijeme izbjeglištva, ona ipak stoji kao spomenik tome do čega su nas ideološke i nacionalne isključivosti dovele.
Bilo tko koga zanima što se dogodi ljudima i društvu kad ih zahvati kolektivna psihoza i kad se nađu u središtu političkih događaja koji su daleko iznad njihovih ingerencija, morao bi pročitati ovu knjigu. Koja ujedno objašnjava i to kako se putem lokalnih modela može odlično razumjeti opća kretanja.
U Bertošinoj knjizi vidimo masovne demonstracije, kolektivizam koji je zahvatio skoro sve i kojem se skoro nemoguće oduprijeti, utjecaj geopolitike na podijeljene i pogranične sredine, ali vidimo i to kako je bilo moguće da se devedesetih ponove iste stvari i da ljudi budu kolektivno kažnjavani, a sredine i gradovi temeljito opustošeni i prepušteni tome da traju negdje posve izvan vremena.
Praznina u hrvatskoj historiografiji
Nekome tko, npr. nije čitao ovu knjigu i tko malo zna o tegobnom nasljeđu Pule u 20. stoljeća, svejedno se svako lutanje tim gradom lako pretvara u osjećaj praznine, odsutnosti i privremenosti svega, što je energija koju je nemoguće ne osjetiti i koja je zavodljiva i trajno melankolična. No, tek s čitanjem Bertošine knjige postane mu jasno kako se i zašto sve to skupa dogodilo.
Ako postoje dva grada u Hrvatskoj, s dvije ogromne demografske i povijesne traume, to su Pula i Zadar, pri čemu je Pula imala barem toliko sreće da je Miroslav Bertoša bio do te mjere posvećen vlastitom gradu i njegovoj prošlosti, da je barem ostavio bitnu knjigu koju se može koristiti i kao osobna iskaznica najvećeg istarskog središta.
Jasno je iz svega što sam napisao da će nakon Bertošine smrti ostati velika praznina u hrvatskoj historiografiji, ali ako za nekoga možemo reći da je napravio maksimum, možemo za njega.