U Splitu je večeras premijera Lepurice, nastale prema Pigmalionu. Razgovarali smo s jednom od autorica

TELEGRAM: Vaš autorski palimpsest preko „Pigmaliona“ je rezultat narudžbe ili…?

Prolić: Poziv za rad na “Pigmalionu” stigao je od intendanta splitskog HNK, gospodina Srećka Šestana, koji je, kao prvi naslov u sezoni, želio postaviti poznatu romantičnu komediju velikog Georgea Bernarda Shawa, jezično transponiranu i lociranu u Split danas. Prihvatila sam rad na adaptaciji teksta koji je, dalje tekao u suradnji s redateljem Mariom Kovačem.

Znala sam koje mi mogućnosti aktualizacije i “rastvaranja” nudi sam tekst, pojedini likovi, situacije i odnosi, kao i motivske jedinice, ali, moram priznati, nisam ni slutila do kuda će me dovesti proces rada. Odnosno, što će naš suvremeni društveno-politički kontekst “rastvoriti” u samom tekstu. Pojedini odnosi likova u komadu, kao i situacije, opirali su se, odnosno tražili da prerastu u nešto drugo i drugačije. Tako je došlo do redukcije pojedinih likova i situacija, kao i kreiranja nekih novih. No, pri tome svemu u potpunosti je zadržana struktura Shawovog komada, te je dobila, kako se to običava reći, novo čitanje. Ili točnije, “Pigmalion” nam je ponudio novo čitanje nas samih.

TELEGRAM: Volite raditi po narudžbi? Osim što to raduje vaš žiro-račun, da li je onda u pitanju i posebno pogonsko gorivo?

Prolić: Volim raditi ovaj posao jer uživam u procesu kreacije, bez obzira je li riječ o autorskom tekstu, nevezanom za određenu kazališnu produkciju, o dramatizaciji ili o adaptaciji postojećeg teksta. Svaki od tih procesa je specifičan i iznimno dinamičan. Kroz ove godine rada, često mi se pokazalo da ono što se isprva postavlja kao zadatost pojedine produkcije, od broja likova, glumačkih habitusa, produkcijskih i inih propozicija, dakle, ono što se nadaje kao “ograničavajući faktor”, može postati upravo taj pokretač, “pogonsko gorivo” ili izazov koji može dovesti do točaka do kojih sama, u potpunoj “slobodi” nikada ne bih došla. Za mene termin rad po narudžbi nema pejorativno značenje…

TELEGRAM: Ne, nikako. To su baš divni običaji. I bilo bi dobro da im se teatri češće vraćaju.

PROLIĆ: Da, slažem se. Sve leži u tome koliko posvećeno, predano, odgovorno i slobodno autor ulazi u taj proces. I, na kraju, nemojmo se zavaravati, posao dramaturga, kao i svih nas u kazališnom kotaču, u velikoj je mjeri pitanje vještine i umijeća stvaranja iz zadanog ili postojećeg “materijala”.

TELEGRAM: Čini mi se da ste s “Lepuricom” otišli još dalje od Shawove cinične poruge. U vašem zamahu, u podtekstu se krije prilično elemenata apsurda.

PROLIĆ: Vjerujem da sam “otišla” dalje samo zbog toga što mi je sagledavanje “Pigmaliona” kroz prizmu naše suvremene, društveno–političke situacije, kroz prizmu uloge jezika, vrijednosnih kategorija i odnosa silnica u društvenim strukturama to omogućilo, odnosno – dovelo do apsurda. Dovelo je do toga da na premijere kazališnih predstava dolaze ljudi koji inače nikada ne idu u kazalište i koji, vrlo često, ne znaju što gledaju niti kako gledaju, ali postaju mjerilo viđenog. Dovelo je do toga da se kazališta iznajmljuju za razne “evente” kako bi zatvorila financijske konstrukcije ili dobila na viđenosti. Dovelo je do toga da je „kompenzacija istine“, kako kaže jedan od likova postao normativ. Dovelo je do toga da znanje, obrazovanost, sposobnost, osobne i profesionalne kvalitete nisu temelj za rast ili napredak, već svojevrsna prepreka. Dovelo je do toga da je nestao i napor da se taj apsurd prikrije.

TELEGRAM: “Ne varam, nego kompenziram istinu”, kaže Mate Bitanga u jednom prizoru. Ta “kompenzacija istine” postala je obrazac pravila ponašanja u ovom kaotičnom lažnom društvu?

PROLIĆ: Shawov gospodin Doolittle, otac protagonistice, pragmatični smetlar koji iz svake situacije besramno i bezočno izvlači vlastitu korist, u “Lepurici” je postao Mate Bitanga, prodavač domaćeg povrća na splitskom pazaru koji u nedostatku domaćih proizvoda “kompenzira” ekološki uzgojene glavice kupusa s onima iz trgovačkih lanaca. Mate, u svojoj iskrenosti i neposrednosti, te u jasnom sagledavanju društvenih okolnosti i prilika, postaje svojevrsna “moralna” vertikala. Pragmatični Mate naglašava kako lažni moral “građanske” klase postoji samo kako bi pojedinca, koji ne pripada istoj klasi te ga istinski živi, činio nesretnim. I profesor Tartaglia, ali i Lepurica, daju svojevrsnu pljusku društvu, postavljajući Matu na čelo Udruge za jezičnu i moralnu reformu Hrvata. Udrugu je, dakako, utemeljio čovjek iz dijaspore.

TELEGRAM: Jedna od nosećih tema “Lepurice” je i nasilno čistunstvo nad jezikom kojem smo izloženi?

PROLIĆ: Kao što znamo, preobrazba lika Elize Doolittle, škriputave, neartikulirane, neobrazovane, neuredne i u ophođenju grube ulične prodavačice cvijeća, u artikuliranu, profinjenu i samosvjesnu mladu damu kojoj se otvaraju nove životne –kako osobne, tako i profesionalne perspektive- utemeljena je na jezičnoj transformaciji. Kroz fonetičku edukaciju, kroz koju odbacuje jezik ulice, napukle suglasnike i prihvaća jezik višeg društvenog sloja, Eliza odbacuje i cijeli „paket“ koji je sa sobom donijela.

U društvo, kojem želi pripadati, unosi svoju osobnost, energičnost, odvažnost, nepatvorenost, ali prihvaća njegove uzuse koje ne osjeća kao nametnute ili lažne. Njezino razočaranje leži u odnosu s njezinim Pigmalionom koji je od svoje Galatee očekivao nešto drugo. U “Lepurici”, Kate Bitanga prolazi sličan proces. Njezina dijalektalna obojenost prelazi u jezični standard, njezine manire, stilski izričaj postaju sofisticirani. Ta njezina transformacija, kako ona i sama kaže, nije umjetna, izvanjska i nasilna. Ona je posljedica procesa koji je prošla s profesorom Tartagliom, kao i dinamike njihovog odnosa.

No, za razliku od Elize, društvo u koje Kate ulazi, lažno je. Društvo je to pojedinaca koji tek kozmetički opstoje u njemu. Njihov je jezik siromašniji od njezinog, njihova nesigurnost veća, prikrivena markiranim haljinama, nedostatkom samorefleksije i samokritike, a bezobzirnost potaknuta snažnom ambicijom. I što se nudi Kati u takvom društvu koje inzistira na jezičnom puritanizmu samo kako bi sakrilo svoj slomljeni jezik, a vlastitu nepristalost za obnašanje funkcija na kojima se nalaze, prikrilo osudom drugog ili drugačijeg?

Koja će se perspektiva, u našem društvu danas, otvoriti autentičnoj, samosvjesnoj i odvažnoj Kati? Po svemu sudeći, ostat će joj jedino spoznaja vlastite autentičnosti koja će ju dovesti do revalorizacije. A nas do toga da dijalekt kojeg se trudila zamijeniti jezičnim standardom, postaje vrednijim od lažnog jezika javnih osoba koje, tek naoko, čine društvenu elitu.

Upravo u toj spoznaji leži poveznica i razumijevanje između Kate i profesora Tartaglije koji, već od prvog prizora, pokazuje otvoren prezir spram akademske zajednice, te društvene “elite”, a pokazuje sklonost prema autentičnom Mati Bitangi. Ostaje pitanje, čemu onda taj trud, napor, težnja za znanjem, istinom, boljom verzijom sebe? Odgovor daje Kate: zbog nje same. Zbog nas samih.

TELEGRAM: Pisanje vam je profesija. Kako gledate na uškopljavanje živog jezika?

PROLIĆ: To uškopljavanje jezika doživljavam kao pokušaj oduzimanja vlastite slobode. Možda to ovako, na prvu, djeluje kao radikalna postavka, ali za mene je jezik više od sredstva za komunikaciju. On je za mene medij kroz koji doživljavam i proživljavam svijet i sredstvo vlastitog izražaja. Prostor slobode u kojem opstoji „nemoguće“. I tu slobodu ne dam.

TELEGRAM: Kate je lumpenproletera i teško da će se uspeti na ljestvici pomahnitalih skorojevića kakvima obiluje današnja Hrvatska. U tom smislu “Lepurica” je posve otvorenog epiloga?

PROLIĆ: Da, kraj “Lepurice”, uostalom, kao i kraj “Pigmaliona” ostaje otvoren. Shaw je napisao dugi pogovor komadu u kojem iscrpno objašnjava zašto je sretan kraj, u kojem Eliza završava u zagrljaju profesora Higginsa, te s cvjećarnicom u bogatom dijelu grada, neutemeljen u zbilji. U tom pogovoru Shaw izražava neslaganje s inscenacijama koje su krenule u tom smjeru, podilazeći očekivanjima publike. Prateći izvornik, ali i nastavljajući se na ono što proizlazi iz samog tkiva teksta predstave, “Lepurica” završava otvorenog kraja. Ono što je izvjesno, je prepoznavanje Kate i profesora Tartaglije kao dvoje snažnih i autentičnih jedinki.

TELEGRAM: Niste slučajno posegnuli za monologom Shakespeareove Katherine i dali ga Kati?

PROLIĆ: Monolog Katherine iz “Goropadnice” predložio je Mario Kovač. Taj nam se monolog činio iznimno pogodan za paralelizam koji postoji između Katherine i Kate, ali i kao jedna pikantna metateatralnost: naime Katu glumi Katarina Romac koja u splitskoj „Goropadnici“ glumi Katherinu. Naša je Kate, kao i Katherina odlučna u otporu i nepristajanju.

TELEGRAM: Uskoro ćete predstaviti još jednu splitsku Kate. Režirate svoj tekst „Katin tajni začin“ u Gradskom kazalištu lutaka. I ta je Kate fajterica?

PROLIĆ: Tako je. U Gradskom kazalištu lutaka režiram „Katin tajni začin“ čiji je glavni lik isto Kate, djevojčica od šest i tri kvarta. Situacija u kojoj se nađe, dovest će ju pred izbor: pasivno promatranje i prihvaćanje ili pak djelatna, aktivna i poduzetna pozicija, jedina iz koje je moguće mijenjati stvari. Kate će pronaći odlučnost, hrabrost i odvažnost, preuzeti odgovornost te postati djelatna. Kroz to će osvijestiti vlastite sposobnosti i izgraditi vjeru u sebe te poslužiti drugima kao primjer. A njezin tajni začin ležat će u onome što joj je bilo potrebno za uspjeh: upornost, ustrajanost, ljubav, posvećenost, ali i dišpet.

TELEGRAM: Osjećaj beznađa i nemoći nikada ne bi smio okupirati nježne dječje duše. No, surova praksa neprestano ih izlaže takvim emocijama. Kako da se tome suprotstavimo, kako da ih zaštitimo?

PROLIĆ: Imam kćer od trinaest godina i promatram što tom mladom, kreativnom i živom biću prijeti od školskog sustava, kao i okoline u kojoj živi. Najviše što joj mogu dati je pokazati joj da se može drugačije; da se može i mora ne pristati na nemoć. Mogu je i moram hrabriti i poticati da “bude svoja”, autentična, hrabra i odvažna, da ne čeka potvrdu od okoline, ocjenu za svoje znanje ili sposobnosti. No pitanje je koliko dugo ćemo moći ulagati energiju u plivanju u suprotnom smjeru.