Ugledna povjesničarka umjetnosti: 'Zatvaranjem Markova trga vlast nam poručuje da smo svi kriminalci'

No, kada zađete iza Crkve sv. Marka, vidite jedan od važnih razloga uzurpacije.

Gdje je nestala urbana svijest?

“Dok se u Zagrebu intenzivno reaktualiziraju pitanja pješačkih zona, upravo tamo, na najkolektivnijoj svojini, cinično su iscrtana mjesta za parkiranje; taj je trg postao povlašteno parkiralište. Zbog toga ne smijete proći mimo svoga Sabora i mimo svojih Banskih dvora”, kaže Čorak.

Ono što je zanimljivo, smatra, jest da su u takvu odnosu prema Markovu trgu “složni svi najviši predstavnici vlasti: jednako predsjednici Vlade, Republike i Sabora”. “Najzanimljivija je, međutim, pozicija zagrebačkog gradonačelnika. Jer gradska uprava s njim na čelu ima ingerencije nad javnim prostorima grada”.

Kako se to (s pravom) forsiraju pješačke zone po gradu, a zatvoren je njihov ogledni primjer?, pita se ova ugledna književna i likovna kritičarka. “Ili, još važnije pitanje: kamo je nestala ona količina urbane svijesti koja bi efikasno tražila povrat svoga prostora? Je li se izgubila u općem porastu ravnodušnosti prema zajedničkim vrijednostima? Što građanima Zagreba još uopće znači Markov trg? I zašto je tako?”

S.O.S za baštinu Zagreba

S gospođom Čorak čija je knjiga ‘Krhotine: prilog poznavanju hrvatske provincije u devetnaestom stoljeću’ osamdesetih rekonstruirala građanski identitet Hrvatske, razgovaramo u nedjeljno prijepodne na živahnom Britancu. Povod je tribina koju su organizirali Institut za povijest umjetnosti i Društvo arhitekata Zagreba a posvećena je nekadašnjoj Akciji S.O.S. za stari Zagreb.

“Zagreb kakav je danas, nije grad kakav želimo. Želimo Zagreb čist, prohodan, zelen, želimo grad čistoga zraka i prostranih pješačkih zona. Želimo grad obnovljenih fasada, suvremene trgovačke usluge i efikasnog javnog prometa” – ispisali su tada u letku Studentskog centra sudionici Akcije S.O.S. za baštinu grada Zagreba. Iste riječi, stare gotovo pola stoljeća, mogle bi se ponoviti danas. “Reagirali smo na mnogo manje povode nego što su ovi koje imamo danas”, kaže akademkinja Čorak.

Godina je 1975. Zagreb je zapušten, propale žbuke s pročelja svjedoče o agoniji grada, kvalitetnih arhitektonskih zahvata gotovo da i nema. Automobili su parkirani na glavnog trgu, središte grada zagušeno je automobilskim prometom koji je dopustio Generalni urbanistički plan iz 1971. Njime se planira izgradnja prometnice, ‘tangente’, od Degenove ulice, preko Tkalčićeve – tunelom ispod Griča – preko Tuškanca do Britanskog trga.

Doba ravnodušnosti

Takav destruktivan plan izaziva nezadovoljstvo stručne javnosti koja 1975. pokreće Akciju S.O.S. za baštinu grada Zagreba. Intelektualci okupljeni oko Instituta za povijest umjetnosti, Centra za kulturu i informacije, Trećeg programa tadašnjeg Radio Zagreba, te časopisa ‘Arhitektura’ publiciraju članke, produciraju emisije, javno nastupaju i potiču razvoj svijesti o identitetu Zagreba, njegovoj vrijednosti i neponovljivosti.

“To je bilo doba neravnodušnosti, nas je grad zanimao, nas je grad obvezivao, mi smo grad gledali i pratili. Sve ono što nam se činilo da ne odolijeva visokim standardima zatečenog gradskog teksta smetalo nas je i nastojali smo upozoravati posebno na odnos prema spomenicima i njihovom bespotrebnom rušenju.” Upozoravali su tada na prometne situacije, posebno na odnos sjevernog i južnog dijela grada. Na prijetnje probijanja tunela reagirali su i serijom šokantnih fotomontaža Krešimira Tadića.

“Najviše me danas nakon tolikih godina boli činjenica da je intenzitet te ravnodušnosti porastao. Stanovnici Zagreba su danas prema gradu znatno ravnodušniji. Možete raspoznati akcije pojedinih grupa, udruga ili pojedinaca, dok je u ono vrijeme pažnja usmjerena gradu prožimala široke slojeve”.

Slobodno lovište

“U medijima ste čitali tekstove kakvih danas zapravo više nema. Kritika arhitekture i urbanizma nakon utrnuća stručnih časopisa jedva da postoji, nađe se ponekad u člancima iznimno talentiranih pojedinaca koji reagiraju na društveni kontekst. Mogućnosti novih medija i društvenih mreža, dakako, goleme su, ali pitanje je dopiru li pravi problemi jednako daleko”, upozorava Čorak.

“Evo, danas gledamo i primjere nepotrebnih rušenja nakon potresa, gdje grad postaje slobodno lovište i slobodno gradilište za kontejnerizaciju gradskih područja. Mnogi su zahvati neskriveno određeni ne toliko karakterom mjesta, nego krupnim interesima kapitala”. Posebno smo zakasnili sa zaštitom spomeničkih konteksta, zaštitom ambijenata, i njihovih bitnih, usmjerujućih svojstava.

“Ima u tom smislu nekih divnih primjera obzirnosti moderne i suvremene arhitekture, koja zato ne mora biti nimalo manje suvremena; ali oni su daleko manje zarazni, zahtijevaju daleko viši stupanj stvaralačke civiliziranosti.”

Proročanski plakat

Kvaliteta gradskog života uključuje pojedinačni i zajednički interes, a “degradirajući prostor u kojem živimo, zagađujemo vrijeme svoga postojanja”, istaknula je 1997. Čorak, jedna od glavnih inicijatorica Akcije i autorica nekih od ponajboljih knjiga o Zagrebu.

Na plakatu za Akciju S.O.S. za baštinu Zagreba Borisa Bučana iz 1976. jedan se toranj zagrebačke katedrale svija. Proročanski plakat u smislu potresa, ali i stanja duha, kaže Čorak. “Mi se danas ponovo vraćamo na tu temu, renomirani arhitekti predlažu skidanje tornjeva, to u Parizu ne traži nitko za Viollet-le-Ducovu dionicu na Notre-Dame”.

Tamo je predsjednik države dosad četiri puta bio na gradilištu, demonstrirajući maksimalni nacionalni interes za obnovu katedrale. “Mi, nakon stoljeća samoće našeg historicizma i sto godina samoće naših prvorazrednih spomenika 19. stoljeća, mislimo da tom baštinom možemo valjda raspolagati prema zaostalim dogmama internacionalnog funkcionalizma”.

Provincijski uskličnik na centar

Ta katedrala je, nažalost, simbolično mjesto na kojemu se očituje “prevelika akumulirana količina širokog nepoznavanja, nepoštovanja i neljubavi prema vlastitom zatečenom prostoru i povijesti”, smatra Čorak. Referira se na neboder na Trgu bana Jelačića i na vrijeme u kojem je podignut.

“To je, ne u arhitektonskom nego u urbanističkom smislu, provincijalni spomenik neuvažavanja konteksta, to je provincijski uskličnik na zagrebački centar i spomenik zakašnjele želje za desakralizacijom tog centra. To je protuteža katedrali za koju se još tridesetih godina predlagalo skidanje tornjeva.”

Nabraja samo neke slučajeve koji su je u zadnje vrijeme pogodili. Preskačući velike primjere upravne zgrade Adris-grupe te Instituta za medicinska istraživanja na Ksaveru, zadržava se na tri mala zdanja u središtu grada.

Grijeh Opus Deija

“Prođete li samo Ribnjakom, naići ćete na tri slučaja. Vila Peroš, malo remek-djelo eklektičkog sklada, značajna i u smislu povijesti koja se u njoj odvijala i osoba koje su kroz nju prolazile. Tu je malu lijepu vilu vlasnik, Opus Dei, srušio, odnosno prethodno pustio da propadne, i taj se komad Ribnjaka sada tretira kao gradilište”. Drugi je primjer kuća na uglu Novakove i Langova trga, kuća ‘vlaškovuličanskog suca’.

“Porušena je jer će stambeni kvadrat zdanja koje će nastati na njezinu mjestu donijeti investitoru po devet tisuća eura. Obrazloženje iz jednog kulturnog pera bilo je da će moderna arhitektura bolje korespondirati s modernom arhitekturom u Novakovoj nego autentična barokna kuća za koju je rečeno da ih u Zagrebu ionako ima dosta. Molim vas, zaista ih ima dosta?

Naša baština je mala. U svijetu, od Ljubljane nadalje, ne bi se više moglo dogoditi da se sruši takav objekt, koji je mogao, uz svakako veću investiciju i ambiciozniji projekt, biti sačuvan i uklopljen u novo ostvarenje na tom mjestu, kad je ono za grad već tako neophodno.”

Mala žuta vila

Treći se spomenik zagrebačke arhitektonske uljudnosti upravo ruši kraj Schlosserovih stuba. “Jedna mala žuta vila koja još sjever vodi prema jugu, a ne jug prema sjeveru. Njezina oprema, niše na stubištu, njezina razina građanske civilizacije i kulture… Bože moj, sve to mi bacamo kroz prozor. A grad ima toliko neiskorištenih praznina gdje nije potrebno rušiti da bi se gradilo!”

Prvonagrađenom radu uređenja pješačke zone Stare Vlaške Čorak ne daje baš prolaznu ocjenu. Smatra da stvaranju i uređenju pješačkih zona mora prethoditi energetski plan. “Mora biti jasno što grad od toga prostora hoće, tko će se njime služiti i u koju svrhu. Poznato je da hortikultura spašava arhitekturu, ali ne uvijek i urbanizam.”

Ako nešto što je bilo ulica, prolaz, dobije po sredini travnjak, onda od prolaza ne nastaje trg, nego dvije ulice, kaže. “Ako je motivacija za takav niskozeleni zahvat čuvanje vizure (na katedralu?), onda treba uzeti u obzir da će u toj vizuri morati sudjelovati suncobrani. Kuću po kuću trebalo bi znati kojom će se energijom puniti pješački prostor.”

Neiskorišteni Dolac

Nije svrha proširenja pješačkog prostora samo uklanjanje automobilskog prometa, nego motivacija boravljenja. “To vrijedi ne samo za Staru Vlašku; ako ne znate u koju svrhu ljude želite zadržati, onda vam estetsko iscrtavanje ne jamči ništa.”

Priznaje niz otežavajućih okolnosti, poput skromnih sredstava, ali se pita zašto nemamo rješenja za koja nisu potrebni veliki novci. “Cijeli moj životni vijek gornji plato Dolca je neiskorišten svako poslijepodne. U kojem bi gradu takav prekrasan prostor u najatraktivnijoj zoni, s prekrasnim pogledima, cijeli vijek popodne i uvečer stajao prazan? Za aktiviranje gornjeg platoa ne trebaju veliki novci, samo kvalitetna misao.”

Briše se i nadgradnja. “Pogledajte što se događa s knjižarama ili primjerice s trgovinama antikvitetima. Takva je ostala još samo jedna.”

Misao na grad

Pita se kako je moguće da je na Trgu bana Jelačića tramvajska stanica na sjevernoj strani posve nezaštićena. “Kad je sunčeva žega, ljudi se guraju u sjenu onog jedinog tramvajskog displeja široku, valjda, dvadeset centimetara”.

“Kad lijeva kiša, trčite uzduž te goleme tramvajske stanice po kojoj, a propos, tramvajskim tračnicama ne voze samo tramvaji i kola hitne pomoći, nego zapravo tko se usudi i tko se sjeti. Od takvih malih stvari počinje misao na grad.” Naravno da su male stvari važne za svagdanji život, ali se njima problematika grada sigurno ne iscrpljuje, a pogotovo ne rješava.

I u vrijeme akcije ‘SOS za Zagreb’, s njezinim animirajućim karakterom i velikim odjekom, na Institutu za povijest umjetnosti, pod vodstvom profesora Milana Preloga i u suradnji s urbanističkim institucijama, izrađivali su se planski elaborati za velike razvojne gradske zone, tako primjerice za Trnje. Današnji pogled pokazao bi koliko su izdržali.

Profiterska samovolja i manjak ponosa

Ističe nedavni intervju s arhitektom Andrijom Mutnjakovićem koji je u Jutarnjem listu ustanovio da je preko puta Nacionalne i sveučilišne knjižnice, na drugoj strani onoga što je imao biti ‘produženi Zrinjevac’, narasla arhitektura zanemarive kvalitete, količinska kontejnerska arhitektura koja je pomogla potkopati ideju srednje reprezentativne gradske osi.

Ključnim uzrokom problema vidi rastavu arhitekture i urbanizma. “Urbanizam više ne postoji. Imate profitersku samovolju na sve strane, u kojoj kao da svatko može dobiti dozvolu za sve, u kojoj ne postoji vizija i obveza čuvanja, odnosno kreiranja ambijenta.”

Na pitanje kako bi mogao izgledati Zagreb za deset godina Čorak ne smatra da može odgovoriti. “Desetljećima je nedostajalo odgoja za grad, te neke vezanosti za vlastiti prostor. Trebalo bi se baviti edukacijom, posebno bi mediji velike moći morali razvijati vrstu afektivnog odnosa, čak ako hoćete da budem patetična, neku vrstu ponosa. Čim prijeđete granicu u smjeru Unije, vidite da se mijenja odnos prema prostoru. Taj ponos građana drugih država, kao krilate sjemenke koje lete po zraku, dočekuje vas na svakom koraku. Nas će manjak ponosa i samosvijesti pojesti.”