Suradnici Danijela Dragojevića opraštaju se od pjesnika: 'Bio je jedinstven. Naša književnost bez njega je pustija i tužnija'

Na odlazak – po mnogima – najvećeg hrvatskog suvremenog pjesnika reakcije ne jenjavaju, a pjesnikovu je smrt možda najbolje opisao pjesnik, stilističar i književni kritičar Krešimir Bagić koji nam je rekao da je s jučerašnjim danom formalno stavljena točka na “iznimno poglavlje hrvatske književnosti”.

Najvažniji lirski opus

“Fizički nas je napustio Danijel Dragojević, autor jedinstvenoga opusa koji na različite načine obogaćuje hrvatsku književnost, autor koji je u tekstu i izvan njega neprestano tražio i oblikovao prostore slobode. On je otpočetka, od zbirke ‘Kornjača i drugi predjeli’ gradio svoj lirski svijet. U tom svijetu ima mjesta za filozofičnu parabolu i dosjetku, za sliku i pojam, za velike teme i naoko neznatne pojedinosti. Jednako je intrigantno pisao o Bogu i slavuju s kovanice, o praznini i svakodnevnim stvarima.

U njegovoj praksi surađuju, međusobno se dopunjuju i snaže stih i rečenica, poetski i prozni diskurz. Usuđujem se reći da je, barem za mene i generaciju kojoj pripadam, riječ o najvažnijem lirskom opusu hrvatske poezije 20. i početka 21. st.

Taj nam opus ostaje poput svjetionika. Prema njegovu svjetlu već desetljećima ravna se svaki ozbiljan hrvatski autor bilo da mu se nastoji približiti, bilo da želi nastaviti svojim putem. Izvjesno je da će i u desetljećima koja dolaze Dragojevićevo pjesništvo biti dragocjen orijentir svima koji pišu i čitaju stihove”, kazao je Bagić.

Osobnost po svemu jedinstvena

Dragojević je dugo godina proveo radeći kao urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija. Od tamo ga pamti i umirovljena, dugogodišnja HRT-ova urednica kulture Lina Kežić koja se za Telegram prisjetila susreta s Dragojevićem.

“Reći nešto o Dragojeviću… Što?! On bi sigurno bio najzadovoljniji šutnjom. Njome se najčešće branio, njoj se utjecao. U nju bježao, osvajao svoj prostor slobode. Što možemo reći o njemu velikom?! O njegovoj osobnosti, po svemu jedinstvenoj.

Sretala sam ga davnih dana po radijsko-televizijskim hodnicima, u našem kafiću, okruženog glumcima i radijskim urednicima emisija o pjesništvu. Pokušavala sam ga snimiti, ponekad i uspjela, ali govoriti nikad nije htio. Promocije svojih knjiga nije želio, katkad bi se pojavio na tuđima, uvijek se pomalo krijući. Ali svaki je takav trenutak bio pomalo svečan. Jedini zapis Dragojevićeva glasa i lika u arhivu HTV-a bio je govor održan prigodom dodjele Goranova vijenca.

Nazorovu nagradu za životno djelo je odbio pa ga, dakako, nismo mogli vidjeti i čuti u izravnom televizijskom prijenosu. No ljubitelji njegove poezije svaku su novu zbirku dočekivali s velikim uzbuđenjem, pa i ja. Čitati Dragojevićeve prozne tekstove, esejističke zapise i pjesme, posebice one u posljednjoj zbirci, ‘Kasno ljeto’ – meni najdražoj, čisti je užitak”.

Apsolutno pjesništvo

“U vrijeme pandemije sretala sam ga u šetnji našim kvartom. Samo bismo se pozdravili, činilo mi se nepristojnim pitati ga kako je, kamoli li piše li… Nije bilo lako pratiti književna zbivanja i pisati o njima, a ne pisati o knjigama Danijela Dragojevića. No, na to smo morali pristati, morali smo poštovati pjesnikovu želju da govori samo stihovima, svojim apsolutnim pjesništvom. Da se mene pita, dan odlaska velikog, jedinstvenog Dane Dragojevića proglasila bih danom nacionalne žalosti”, zaključuje Kežić.

Poznato je da je Dragojević gotovo svaku knjigu objavljivao kod drugog izdavača. Posljednju – “Kasno ljeto” – objavio je u Frakturi Seida Serdarevića.

“Umro je najveći i najvažniji suvremeni hrvatski pjesnik. Korčulanin rodom, građanin svijeta duhom, Pjesnik čije pjesme najbolje govore o njemu, ali i o vremenu u kojem je stvarao.

Danijel Dragojević bio je jedinstvena pojava, beskrajno duhovit, nasmijan, ciničan, okrutan i nježan, intelektualac staroga kova. Bez njega ne bi bilo mnogih emisija Trećeg programa Hrvatskoga radija, a napisao je neke od najvažnijih pjesama koje su utjecale na generacije pjesnika i pisaca. Bez njega je naš književni krajolik pustiji i tužniji, ali njegova poezija je s nama da nas sačuva od nas samih”, rekao je Serdarević.

Poezija pokretnih dobara

Dragojevića je objavljivao i književnik Branko Čegec.

“Susretali smo se, ispijali kave u Potepuhu, hodali gradom, ‘hodali uz prugu’, našli se u žamoru, napraviti ‘Žamor’, mimoišli se u žamoru. Poslao me na ‘tamno mjesto’ (njegov naslov) dok je odšetao ‘negdje’, zastao u ‘kasnom ljetu’, nastavio u tišinu… Bilo je zanimljivo, nepredvidivo, zahtjevno… nikad lako. Lakoći je mjesto u nepodnošljivosti. Kao i odlascima…”, posvjedočio je Čegec.

Pjesnik i književnik Miroslav Mićanović, koji se s Dragojevićem svakodnevno viđao, njegovo je pjesništvo nazvao “poezijom pokretnih dobara”.

“Poezija Danijela Dragojevića odupire se unaprijed zacrtanim i očekivanim opisima, katalogizacijama i vrednovanjima. U jednostavnoj složenosti, heterogenosti i stvaranju ‘uvećanih dobara koja kidaju granicu’ poziv je na pustolovinu čitanja, čitanja koja će biti različita, prepuna čvorova, mjestimičnih zamki poduprtih mišlju ‘da smo odveć nemoćni i smrtni’.

Paradoksalno, njegov pjesnički glas, koji je uvijek Drugi, svojom je ustrajnošću u odustajanju od institucionaliziranja, svođenja na jedan zemljovid, interesom za višeslojnost i višeznačnost različitih kartografija, postao standard, znak za prisutnost na onim mjestima poezije koja se kriju u zagradama, obnavljaju u ozbiljnosti i radosti, fluidnosti i lebdenju, opsesijama i predmetima koji stječu pred našim očima svoje stvarno tijelo”, tvrdi Mićanović.

Biografija glasa

“Skriveno u zagradi često je predmet pjesnikova interesa: možda je to Bog, disanje i korak pri ulasku u grad, stupanje u šutljivi anorganski svijet, dospijeće u jeziku, u svijet. Zagrada je, tom pismu rizomskog značaja, promjenjivo područje i oblik osjetljivosti kojim se čuva važnost i složenost teksta, kojem se pridodaje i oduzima, ugađa, u koji se uključuju znanje i neznanje, manjak i višak, razlika i zamjena.

Dragojevićeva poezija nerijetko živi između jednog ‘i’: svjetiljke i spavača, nevremena i drugog, ali je istodobno dnevnik pisanja i upisivanja, biografija glasa kojeg nije bilo, glasa koji se oblikuje i stvara u mraku svjetova i radosti ljetnoga dana. Glasa koji nastaje u ‘talionici razlika’, kao tkanje onoga što se stječe u fenomenološkoj redukciji, egzistencijalnoj zbrinutosti i nezbrinutosti, u igri dopunjavanja onog što smo mislili da je završeno i potpuno.

Metafora i metonimija na djelu.

Dragojević nadomješta i zamjenjuje, riječ i prizor, dječju bolest i siromaštvo fiks-idejom, zvuk klompe i predvečerja, bijesa i bolesti, neba i zemlje. Gore i dolje, buduće i prošlo, lebdenje i gravitacija, misao i nemisao, fabulacija i priča, igra i broj, ptice i stabla, pitanje i odgovor, imena i sveci: o svašta, o nešto, o ništa – sve je podložno promjeni, kretanju, vodoravnoj i vertikalnoj mobilnosti. I nije sve nabrojano sve, i nije rečeno sve!”

Dijalog sa sobom

Mićanović nastavlja: “Ali, onda brzo treba reći: sve se u njegovu pisanju odvija daleko opreznije u govoru nego li je to sada u jeziku koji opisuje čitanje ‘prirodopisa’, dnevnika komentara ‘razdoblja karbona’: ‘govoriti glasno nije manja mana od slaba vida ili stupnja gluhoće jer su posljedice iste: ne vidimo i ne čujemo.’

Dragojevićeva poezija ne traži svoje nasljednike, ona je mjesto živih jezika unutar svojih granica, ona živi kao otok okružen morem, otok sa svojim govorima, biljem i znacima, živi od osjećaja i želja i gledanja mjesta pred nama ‘u koja nikad nećemo stići’.

Ona se ne smješta na jednom odredištu, ona u dijalogu sa sobom živi od odupiranja svemoći teorije (znanja), ali je i prisvaja, uključuje: je li to mudrost, je li to ključ za drukčije čitanje svijeta. Odgovor je, naravno, samo djelomičan, kao zen: i jest i nije. Razlika, odustajanje, prisutnost, zamjenične igre, glas, vidljivo i nevidljivo – mogli bi u svojoj nosivosti davati samo neke od neuhvatljivih koordinata poezije Danijela Dragojevića, poezije pokretnih dobara.

Razgovarajući o paradoksu prisutne neprisutnosti, drugačijem i Drugom, o polilogu i nesvodivosti, ispomažemo se u opisima tekstova koji nas obuhvaćaju, iz kojih istupamo i vraćamo im se kao na sasvim druga mjesta, kao što i ta poezija uvire i izvire, pojavljuje se i nestaje, drukčija i druga, različita i po nečemu ista: kao pamćenje i zaborav, kao vrijeme i tijelo, kao pismo i glas.

Na otoku ili brodu, putovanje i plovidba su neminovnost, ona sretna nesigurnost koja govori o tome da si živ: dok promiču gradovi i mjesta, dok se spaja more i pogled, dok u potpalublju rade motori i spaja se ništa s ničim, dok riječi gubitak i praznina, odsutnost i smrt, miruju i šute. Mjestimično. Privremeno. Drugdje”, zaključuje Mićanović.

Zbogom, pjesniče.

Četvrtak, Danijel Dragojević

Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviellea, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kada uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kada mene više ne bude, tebe će biti kao i
do sada, to smo se dogovorili.