Veličanstveni najnoviji film Wima Wendersa poželjet ćete odmah pogledati ponovo. 'Savršeni dani' u rangu su njegovih vrhunaca

U sedamdeset osmoj godini života, nakon nekoliko desetljeća u kojima je njegova reputacija preživljavala isključivo na izvrsnim dokumentarcima, Wim Wenders, prvak njemačkog novog filma i jedan od zapaženijih auteura zadnje trećine prošloga stoljeća, snimio je tu iznimku među pokretnim slikama, nešto što biste htjeli ponovno vidjeti već idućeg dana. To što na kraju, naravno, za to nisam pronašao vrijeme samo naglašava koliko je važna (po meni) temeljna poruka “Savršenih dana”.

Rutina kao inspiracija

Premijerno prikazan na prošlogodišnjem Cannesu, ima tomu sad već gotovo godinu dana, Wendersov film prati Hirayamu (maestralni Kōji Yakusho), samotnog sredovječnog muškarca koji za život zarađuje održavajući čistoću u pažljivo dizajniranim, besplatnim javnim toaletima u Tokiju. U osnovi, struktura “Savršenih dana” svodi se na praćenje Hirayamine dnevne rutine u periodu od možda desetak dana (čini mi se da nigdje nije precizirano), pozivajući na pažljivu opservaciju njegove izvanredne sposobnosti da u svakom od njih pronađe sitna zadovoljstva.

Svojevrsni hommage “Tokijskoj priči” (1953.) Yasujirōa Ozua, Wendersov bi film mnoge mogao asocirati na daleko recentniji “Paterson” Jima Jarmuscha, još jedan fenomenalan naslov relativno jednostavne fabule (i još jedan koji nisam stigao pogledati drugi put, evo već osmu godinu po izlasku).

Budeći se u svom trošnom ali urednom smještaju svakoga jutra u zoru, Hirayama pere zube i brije se, zalijeva svoje biljke i uzima kavu iz aparata, a potom sjeda u automobil, stavlja jednu od audio kazeta u radio (nešto iz panteona prošlostoljetne Americane kojom je Wenders oduvijek fasciniran, što čini i odlično pogođen soundtrack filma), te odlazi na posao uz dojmljive prizore izlazećeg sunca.

Izvanredno sugestivni glavni lik

Na trajnu zbunjenost njegova mlađeg kolege, protagonist temeljito i predano odrađuje svoj posao, naizgled bez kompleksa, s prigušenim ponosom čovjeka koji ne govori mnogo, gotovo uopće, ali čiji svaki odmjereni korak ostavlja dojam da je o svijetu shvatio nešto više od drugih ljudi. Jasno, kao čistač WC-a, pa i u pristojnom Japanu, za mnoge je jednostavno nevidljiv, od nekih i prezren, no njihove poglede i postupke umišljene superiornosti, kao i većinu situacija u svom životu, Hirayama će prihvatiti s rijetko viđenom dostojanstvenošću.

Izvanredno sugestivan, gotovo sav u pokretu, gestama i grimasama, i kao takav savršen partner meditativnoj formulaičnosti minimalističkog Wendersova scenarija, iskusni Japanac Yakusho ostvario je jednu od najboljih uloga u posljednje vrijeme (što je u Cannesu i adekvatno valorizirano nagradom za najboljeg glumca).

U pauzi od posla Hirayama će pojesti sendvič u omiljenom parku, gdje redovito, relativno nonšalantno, fotografira osunčane krošnje stabala, zasigurno s nekom idejom u pozadini, ali više ritualno nego iz umjetničke ambicije, o čemu svjedoči i kasniji proces selekcije, odnosno metoda kojom ih arhivira. Na simboličkoj razini očito važno, stvarno značenje ovog motiva – kao i mnogošto drugo u filmu – Wenders prepušta konkretizaciji gledatelja.

Vizualno perfekcionistički promišljen film

Iako je radnja smještena u 2023. godinu, protagonistov život osvježavajuće je oslobođen pritiska virtualnog svemrežja – nema pametni telefon, računalo ni TV. Ostatak dana posvećuje vožnji biciklom, posjetu javnom kupalištu i uobičajenoj večeri u kiosku s uličnom hranom, odnosno čitanju knjiga, opet uglavnom američkih, na jednostavno podnoj prostirci uz svijetlo lampe.

Kad Hirayama zaspi, njegovi snovi redovito su predočeni monokromnim, tek djelomično razlučivim, brzo izmjenjujućim kadrovima – uz motive krošnji stabala javljaju se možda fragmenti iz njegove prošlosti – a potom osvane novo tokijsko jutro. S određenim varijacijama, uz elipsu kao temeljni oblikovni postupak, “Savršeni dani” ponavljaju ovu formulu.

Prvo na što će se gledatelj uhvatiti izuzetna je fotografija snimatelja Franza Lustiga, najčešćeg Wendersova suradnika još tamo od vremena legendarnog Robbyja Müllera, s kojim je snimio većinu svojih najuspjelijih filmova. Otvarajući srednje dugim, mahom statičnim kadrovima snimljenih iz zanimljivih očišta, čas fokusiranih na Hirayamu, čas na detalje iz njegove okoline, s promišljenim, koloristički moćnim kompozicijama intenzivnih, često kontrastiranih plavičastih i crvenih tonova, Lustigova vizualna realizacija oduševljava od samog početka.

Poetika redukcije suvišnoga

Tek pažljivijim promatranjem da se naslutiti da je većina kadrova snimljena kamerom iz ruke (svojevrsni poetski dokumentarizam protagonistove rutine nadopunjen je dojmljivim tranzicijskim sekvencama silnog Tokija u pokretu, snimljenih mahom iz njegova automobila).

Samodostatan ali topao prema strancima, u svojoj povučenosti ipak pristupačan, svakako otvoren za mogućnost da nekog primi u svoj život, možda vlasnicu restorančića u koji zalazi, Hirayama definitivno nije imun na trenutke usamljenosti, nemira i tjeskobe (potonje će uglavnom uzrokovati drugi ljudi), no u usporedbi s većinom nas ostalih, a napose u odnosu prema protagonistima Wendersovih najpoznatijih filmova, riječ je o začuđujuće spokojnoj egzistenciji. On je čovjek koji ne traži ništa više od onoga što ima, i za kojeg se većinu vremena čini da ni od čega ne bježi.

Kratkotrajni posjet drage osobe iz prošlosti pokazat će da je situacija ipak nešto kompleksnija (Wenders nam ni ovdje ne daje ništa osim aluzija), no ne mijenja to temeljnu činjenicu da je njegov način života, obogaćen samim činom redukcije suvišnoga, itekako snažan poticaj da promislimo o posljedicama naših opterećujućih ambicija i metastaziranih “potreba”.

Kasni dragulj moćnog opusa

Kao takva, Hirayamina priča usputna je pljuska u lice mašineriji suvremenog kapitalizma, ali prije svega ona je poziv da usporimo i pogledamo što nam u tom mahnitom svakodnevnom jurišu promiče.

Potpuno lišeni ironije i cinizma, dijelom i romantizirani, “Savršeni dani” nenametljiva su i nježna proslava jednostavnosti, veličanstvena sugestija da pronađemo vrijeme za stvari koje su nam uistinu važne, da radimo, koliko je to moguće, samo ono što želimo raditi, da ne gomilamo i ne trčimo, da ne čekamo, jer život neće čekati nas.

Suptilan i slojevit, intelektualno pregnantan i emocionalno prodoran, posljednji Wendersov naslov kasni je dragulj moćnog, već odavno kanoniziranog opusa, film koji otvara oči, ako mu to dopustite.