Velika analiza: kako je streaming preuzeo 60 posto glazbenih prihoda i što to znači za izvođače

Usprkos prvim bojaznima koje su bile rezultat globalnog lockdowna, pa tako zatvaranja i onih rijetkih trgovina nosačima zvuka, zabrane rada barova, klubova i ostalih lokala koji donose diskografima inače sekundarna prava javnog izvođenja, ili direktno potiču prodaju nosača zvuka specijaliziranih žanrova poput plesne glazbe, konačne su brojke na kraju godine pokazale posve suprotne trendove.

Uspjeh podložan propitivanjima

Ipak valja primijetiti kako je taj rast nešto slabiji od onoga kojeg je svjetska diskografija ostvarila godinu ranije u odnosu na 2018. Tada je prihod bio viši za 2,1 milijardu dolara. No, otpornost industrije, efikasnost i sve veća prisutnost raznih streaming servisa po cijeloj planeti se diskografima evidentno isplati, pa i u jeku najveće, ne samo gospodarske krize ovoga tisućljeća.

Taj je uspjeh naravno podložan svim mogućim propitivanjima. I uvijek je pitanje referentne točke. U razdoblju samo prva tri mjeseca pandemije su se, prema podacima iz Business Insidera, zarade nekolicine najbogatijih tech magnata uvećale tako da je Jeff Bezos, osnivač Amazona, postao bogatiji 48 milijardi dolara. Eric Yuan, osnivač Zooma uvećao je bogatstvo za 2,5 milijardi dolara, a bivšem CEO (ali i dalje jednom od najvećih dioničara) Microsofta, Steveu Ballmeru bogatstvo je naraslo za 15,7 milijardi dolara.

Ako se diskografiju sagleda iz pozicije ostalih grana glazbene industrije, onda je posve jasno zašto diskografi, za razliku od promotora koncerata, organizatora festivala, vlasnika klubova i na koncu glazbenika izvođača koji su većinu svojih prihoda ostvarivali ne kroz sekundarna prava, već radom na terenu, svirajući uživo – mogu slaviti.

Dominatan izvor prihoda

Američki časopis Variety je 11. prosinca 2020 donio podatak da je samo američka koncertna industrija izgubila više od 30 milijardi dolara tijekom 2020. Ukupnim svjetskim brojkama tu treba pribrojiti od prilike sličan iznos za područje Europe. A činjenice da se bilo kakve ozbiljne svjetske turneje, kao i veliki festivali uopće ne planiraju još ove godine, govori da je glazbena event industrija na koljenima. Ili respiratoru.

No, što je najviše omogućilo povećanje zarade diskografiji? Odgovor je jednostavan – rast prometa na streaming servisima. U intervjuu za Večernji list, Lodovico Benvenuti, direktor Europskog ureda Svjetske diskografske organizacije IFPI-ja, izjavio je o dominantnoj ulozi prihoda koji dolaze streaming servisa za svjetsku diskografiju:

“Ukupni streaming, uključujući i plaćenu pretplatu i pretplatu uz oglašavanje, narastao je za 19,9% i dosegao 13,4 milijarde dolara. Odnosi, iznosi 62,1% od ukupnog globalnog prihoda od snimljene glazbe u 2020. godini.” Dakle, više od 60% prihoda diskografa dolazi naplatom korištenja streaming servisa.

Početak s Apple downloadima

O tom trendu govori i statistika. U dvadeset godina ovoga milenija, se struktura prihoda, kao i načina korištenja glazbe uvelike promijenila. I dok je još u prvim godinama 21 stoljeća, fizička prodaja nosača zvuka činila praktički 100% prihoda, sve se počelo pomalo mijenjati kako je Apple 2003. lansirao iTunes store – koji je omogućavao Apple korisnicima download glazbe.

Download je konstantno rastao, ali se fizički proizvod ipak još nije predavao. No, sveukupno je diskografija doživljavala svoj najveći pad prometa u povijesti. Zaokret krivulje desio se 2014 godine. Spotify je startao u nekim zemljama Europe još 2008., ali tek nakon njegova ulaska na teritorij SAD-a tri godine kasnije, i kako se pokazalo superiornim algoritmima koje korisnici više vole, nego li direktnih konkurenata, došli smo danas do pozicije da diskografi ostvaruju praktički isti promet kao i na početku stoljeća, od čega preko 60% dolazi od streaminga. Ili u usporedbi s klasičnom prodajom – prihod od streaming je dva i po puta veća nego li promet ostvaren prodajom CD-a ili vinila. A download polako nestaje.

Osim toga, 23. veljače Spotify je objavio, a brojni mediji poput Wall Street Journala su prenijeli, da će u prvim mjesecima ove godine otvoriti dodatnih 85 novih tržišta na 36 jezika. Krajem 2020., prema službenim podacima, Spotify je ordinirao na tržištu s čak 345 milijuna aktivnih korisnika od kojih su 155 milijuna pretplatnici, a samo je u prošloj godini povećao broj pretplatnika za novih 30 milijuna.

Diskografija se oporavila

Dakle, diskografija se oporavila, zarađuje kao nekada – uz puno manje troškova, jer prihode od streaminga ne opterećuju troškovi proizvodnje nosača zvuka, transporta, skladišta ili distribucije – pa taj ostvareni promet osigurava diskografima i puno veći profit. Da je svijet idealan, da su odnosi među dionicima zadovoljavajuće postavljeni, kompletna glazbena, a ne samo diskografska industrija bi mogla biti zadovoljna. Ali to nije tako. Nigdje.

Ne samo što je kompletna event industrija zamrla, nego se i različiti nositelji raznih prava međusobno prepiru o načinu raspodjele glavnog, a u budućnosti možda i jedinog izvora prihoda glazbene industrije, osim onih tzv. malih prava – koje svi nositelji odvojeno ostvaruju. Na glavnim tržištima, a ne samo na našem malom hrvatskom, odvijaju se veliki procesi sukobljenih strana kojima često mora presuđivati državni regulator.

Dapače, u SAD-u su upravu streaming kompanije tužile regulatora (Copyright Royalty Board) koji je još 2018. donio pravilo o postupnom povećanju postotka koji bi od ostvarenog prometa streaming servisi trebali plaćati nositeljima autorskih prava. Postotak je tada iznosio 11,4% da bi na koncu, 2021. trebao iznositi 14,2% a iduće godine 15,1%.

Spor oko naknada glazbenicima

Udruženi streaming servisi Spotify, Amazon Music i YouTube Music su, prema izvještaju Music Business Worldwide, pokrenuli spor kojim nastoje osporiti taj rast naknade. I taj spor još uvijek traje s neizvjesnim ishodom. Prema izvještaju New Music Expressa, glazbenici širom svijeta organizirali demonstracije ispred sjedišta ureda Spotifya zahtijevajući poboljšanje svoje pozicije. Radi se o organiziranim zahtjevima za povećanom transparentnosti poslovanja tog, ali i svih drugih streaming servisa, te povećanog udjela naknade samim umjetnicima.

Mark Regalado, glazbenik iz punk banda Downtown Boys, a ujedno i jedan od glavnih organizatora protesta je u svojoj izjavi istaknuo: “Spotify ima dugu povijest maltretiranja glazbenika, ali pandemija je tu vrst eksploatacije dodatno naglasila”. I kad se sve to sagleda u jednoj slici, diskografi zarađuju kao nekada, a možda i više, ali glazbenici, dakle oni koji stvaraju i sviraju na snimkama, ne sudjeluju u pravičnoj raspodjeli tih sredstava.

I tu treba pojasniti, odvija se nekoliko odvojenih sporova između raznih dionika industrije. Jedan je između streaming servisa i nositelja autorskih prava. Drugi je između glazbenih izvođača protiv diskografskih kuća. U Velikoj Britaniji posebna parlamentarna komisija obavila je saslušavanja svih uključenih strana i ono što je za sada jasno, da se ti odnosi, posebice u odnosu na trendove kojim streaming postaje glavni izvor prihoda diskografske industrije (a to nisu samo diskografi, već i ljudi – muzičari koji sudjeluju u stvaranju snimaka) moraju pažljivo sagledati i nanovo regulirati.

Problem s jazz sastavom iz Zagreba

Ovih dana uvaženi kolega, odvjetnik Vlaho Hrdalo, prozvao me da sam nedavno krivo protumačio sukobe između nositelja prava, ali je konstatirao da se slažemo da su glazbeni izvođači apsolutno najugroženiji dionik tih odnosa. Naime, za razliku od autora i diskografa, oni jedini ne naplaćuju samostalno svoja prava od streaming servisa.

Dao je i primjer s kojim se susreo zagrebački jazz sastav Oridano, da je njihovo autorsko djelo krivo potpisano na Tik Toku. I za to je optužio sustav kolektivne zaštite. I kako sam pročitao taj zanimljiv tekst, odmah sam se išao u jutro javiti gitaristi i šefu banda, inače meni dragom prijatelju Orjenu Riđanoviću s prijedlogom kako taj problem riješiti.

No, kad sam mu se javio – taj problem, koji je izvučen za šlagvort cijeloga teksta kolege Hrdala, je već bio riješen. Više nije postojao. Jer je i bio banalan. Trebalo je samo preko agregatora koji je uploadao tu snimku na streaming servis zatražiti ispravku. A to je već, i prije nego li sam se javio šefu banda – napravljeno.

Dakle, radilo se o tehničkoj grešci gdje je Tik Tokov algoritam krivo prepoznao stvar i time potpisao krivog autora. Prigovorom je to ispravljeno. I da još nešto napomenem. Ja nikada, nigdje nikome nisam skrivao da sam bio prvi direktor ZAMP-a u Hrvatskoj. Naprotiv, jako sam ponosan da sam bio dio pionirskog sustava uvođenja zaštite u novoj državi.

Kolega Hrdalo i ja se slažemo

Ali sam i prvi kritičar procesa za koje mislim da bi u novim uvjetima trebale bolje funkcionirati. No, taj sustav nekoliko puta godišnje redovno isplaćuje novac nositeljima autorskih prava. A brojim glazbenicima, danas, u doba pandemije je to postalo još samo važnije nego ikada ranije. Kolega Hrdalo i ja se slažemo u puno više stvari, nego li možda to kroz njegov tekst i izgleda.

Slažemo se da bi izvođači trebali unaprijediti svoju poziciju kada trebaju ostvariti novac koji im pripada, temeljem zakonom priznatog izvođačkog prava. Slažemo se i da nije problem između glazbenih izvođača i Googlea. Problem je što diskografi, a ne izvođači, od streaming servisa naplaćuju i izvođačka prava. Novinari imaju problem s Googleom. Glazbeni izvođači ne.

Kolega je rekao da je ono što ja zamišljam kao pravično rješenje pozicije glazbenih izvođača nemoguće i da je u suprotnosti s Direktivom EU, a to je da barem dio svoje naknade ostvaruju kroz sustav kolektivne zaštite. No, ja i dalje stojim pri svom stanovištu. U tom smislu imam dva argumenta. Prvo je realni ekosustav hrvatskog života.

Sustav za slabiju stranu

Hrvatsko pravosuđe je rak rana društva. Dovoljno je pogledati samo nekoliko tekstova objavljenih na Telegramu u zadnjih nekoliko tjedana. Od afere USB sticka Zdravka Mamića, preko apsolutne zastare u slučaju Karlovačke banke gdje će proteći i više od 20 godina od početka procesa a da se pravomoćna presuda nije donijela.

O slučaju sutkinje koja je optužena za kriminal težak 45 milijuna kuna, koja taji imovinu, dobiva većinu plaće i ne radi ništa, što je upravo kolegica Ana Raić Knežević detaljno izvijestila. A ljudi koji ne dobivaju svoj novac, ne mogu čekati 20 godina da bi se možda donijela pravomoćna presuda.

Dakle, samo tih nekoliko tema unazad par dana oslikava sustav u kojega slabija strana ne može imati povjerenja. Zato mislim da je nužno zakonom utvrditi prava koja će čvršće jamčiti i omogućiti njihovo ostvarivanje. A to nije pozicija samo hrvatskih izvođača, nego, eto i britanski parlament sluša prigovore britanskih glazbenika o nepoštenoj praksi britanskih diskografa.

Zadovoljavajuće rješenje stručnjaka

Dapače, na svoja saslušanja su pozvali i predstavnike stranih društava koji su uveli, i to u skladu s postojećom direktivom drugačiju praksu. Tako je pred britanskim parlamentom svoj iskaz dao i Jose Luis Sevillano, izvršni direktor španjolske kolektivne izvođačke organizacije AIE koja za španjolske izvođače već, i to prema zakonu i u skladu s Direktivom, prikuplja sredstva od streaming servisa.

Doista ne želim ovdje ići u previše tehničkih detalja vezanih u mogućnost budućih rješenja. Jer što god ja napisao, što god ja mislio, slično kao i kolega Hrdalo, nije odlučujuće. I neće presudno utjecati na ishod rasprava. Nekako više vidim našu ulogu u izvještavanju o složenosti i kontekstualizacije odnosa i pozicija.

Stručnjaci će valjda donijeti neko zadovoljavajuće rješenje i kod nas uzimajući u obzir činjenicu koju je istaknula na kraju i sama predlagateljica novog Zakona, Ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek: „U raspravi je istaknuta potreba pronalaska balansa između raznih nositelja prava, te pravičnih naknada gdje postoji generalan stav da ona za sada nije postignuta. Imamo dovoljno vremena da se uzmu u obzir i komentari zastupnika ali i komentari onih udruga koje su iskazivale svoje nezadovoljstvo i ambiciju da se neke stvari urede drugačije.“