Jedna od njih je i da socijalno-tehnološki razvoj treba biti organiziran tako da ne uništava regenerativne cikluse prirode. Istovremeno – ističe Maja Göpel, njemačka ekonomistica i autorica netom prevedene publicističke knjige Poziv na novo promišljanje svijeta, objavljene u Nakladi Ljevak – svjetske su elite krčile i alternativne pristupe budućnosti. Robert Solow, dobitnik Nobela za ekonomiju iste te 1987. godine, stajao je iza jedne od tih ideja.
Njegova koncepcija rasta sadrži posebnu dijaboličnu komponentu. Tako je Solow propagirao koncept zamjenjivosti prirodnog kapitala umjetnim. Solow, koji je nedavno napunio devedeset osam godina, nije se vodio uobičajenim moralnim kompasom. Tako je u sklopu njegovih koncepcija moguće pronaći i sljedeću rečenicu: “Svijet praktički može funkcionirati bez prirodnih resursa, stoga je iscrpljivanje samo događaj, ali ne i katastrofa.”
Nažalost, tako smo i djelovali posljednjih desetljeća – manji dio svjesno, a većina iz nezainteresiranosti ili puke ignorancije.
Globalno srljanje prema neograničenom rastu
Solow je nadu polagao u tehnologiju, kao što do određene mjere trebamo i svi mi, ali koliko god se njegova pretpostavka o zamjenjivosti prirodnog artificijelnim istog trenutka nameće kao apsolutno pogrešna, ostaje činjenica da smo u proteklih trideset pet godina najvećim dijelom nastavili živjeti kao da je Zemlja isključivo zamjenjivi resurs. Naš planet bio je sredstvo prema cilju koji se uglavnom nalazio u jednog drugoj sintagmi – neograničeni rast.
Brundtlandino izvješće (a ne Brundtlandovo, kako u knjizi piše prevoditelj Tvrtko Klarić misleći da se radi o muškarcu) postalo je zgodni snop papira kojim će se mahati u prigodnim situacijama, ali prevladavajući smjer svjetskih ekonomija ostao je stabilno pogrešan: na prvoj i očitoj razini, to se manifestira u njezinoj nestabilnosti, na posljednjoj, a vjerojatno i krucijalnoj, to se odražava u destrukciji ekološke stabilnosti i održivosti planeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odnos između političke ekonomije i klimatskih promjena (izazvanih čovjekovim djelovanjem – da ne bude zabune) upravo je ono čime se u ovoj knjizi na veoma pristupačan način bavi Maja Göpel. U deset precizno napisanih poglavlja, namijenjenih najširoj publici, autorica izvodi važne principe koji su uvjetovali razvoj ekonomije u posljednjih dvjestotinjak godina, označavajući sve one momente koji, po njezinom mišljenju, čitavo vrijeme sugeriraju da nešto radimo krivo. A nije da ih je nedostajalo.
Autorica odrasla u mini-komuni u Zapadnoj Njemačkoj
Göpel ovdje nije suhoparni ekonomist: ne bježi od moralnih vrijednosnih sudova i ne libi se prozvati stvari pravim imenom, raščlaniti ispravno od neispravnog; ona to radi i po cijenu toga da ju se prozove banalnom, naivnom ili običnim moralizatorom, za što bi se u nekom zlonamjernom čitanju moglo naći argumenata.
Stvar je u tom da se takvima ona svakako ne obraća, i teško je vjerovati da bi joj do njihova mišljenja i bilo stalo, jer Poziv na novo promišljanje svijeta ponajprije je poziv svima koji nisu uhvaćeni u tragičnu mentalitetsku stupicu lišenu imaginacije o nekom drugom, boljem svijetu. Promjene paradigme isprva su često zamislive samo šačici zanesenih ljudi, kako pokazuju primjeri Isusa Krista i Karla Marxa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Maja Göpel, da ne bude zabune, nema njihove ambicije ni revolucionarni potencijal, no radi se o prilično zanimljivoj osobi. Rođena 1976. godine, odrastala je u posljednja dva desetljeća podijeljene Njemačke, u mini-komuni nedaleko od Bielefelda. S njezinim roditeljima, medicinskim djelatnicima, u prostranoj su kući živjeli i njihovi prijatelji. Djeca su pohađala novoformiranu osnovnu školu u kojoj su umjesto ocjena vođena samo “izvješća o nastavnom procesu”.
U skupini znanstvenika koji su podržali štrajkove nastave
Poslije je imala tu sreću da studira i putuje diljem svijeta; doktorat iz političke ekonomije obranila je u Kasselu, manjem gradu u središnjoj Njemačkoj koji je posljednjih desetljeća živnuo upravo zbog novog sveučilišta, osnovanog 1971. godine. Do danas, držala je niz predavačkih i istraživačkih položaja na područjima kojima se bavi i u ovoj knjizi. Od kraja prošle godine predaje u belgijskom gradu Brugesu.
Ova knjiga nije njezin prvi veći istup u javnosti. U ožujku 2019. s većom skupinom istomišljenika pokrenula je inicijativu Scientists for Future (S4F), gdje su javno podržali tada masovne prosvjede učenika diljem Europe – iste one koje najsnažnije reprezentira švedska tinejdžerka Greta Thunberg. Podršku inicijativi u samo tri tjedna dalo je gotovo 27 000 znanstvenika s područja Njemačke, Austrije i Švicarske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svako poglavlje u Pozivu na novo promišljanje svijeta Göpel organizira oko nekoliko ključnih činjenica na koje želi skrenuti pažnju. Primjerice, u početnom poglavlju to je činjenica da je zemlja u nešto više od pedeset godina više nego udvostručila svoju populaciju od 3,6 milijarde – koliko je imala kad je čovjek svoj dom prvi put pogledao s Mjeseca – do 8 milijardi koliko broji u ovom trenutku.
U međuvremenu, izuzetno su porasle i naše potrebe. Ta golema ekspanzija onemogućila je, ili je barem trebala onemogućiti, ono poimanje našeg planeta kao mjesta neograničenih resursa.
Naše ponašanje i dalje nije prilagođenoj novoj realnosti
Par godine kasnije, 1972. godine, znanstvenici na bostonskom MIT-u razvili su poznati računalni simulacijski model World3. Ideja je bila simulirati budućnost zemlje ako se sve nastavi raditi kako se radilo dotad. Prognoza nije predviđala normalnu 2072. godinu. U međuvremenu su uslijedile i brojne druge, naprednije simulacije na temelju kojih se može preciznije planirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Došli smo do realnih pretpostavki “granice rasta”, potpisivane su konvencije, protokoli i sporazumi; Kyoto (1997) i Pariz (2015) samo su najpoznatiji. No naše ponašanje i dalje nije prilagođeno našoj novoj realnosti, navodi Göpel, jer i dalje se orijentiramo primarno monetarnim interesima.
Homo oeconomicus nije nimalo recentna pojava, ali njegova filistarska logika u recentnoj je epohi uz pomoć strojeva mogla do kraja razviti svoj eksploatatorski potencijal. U takvoj svijesti, da izdvojimo samo jedan primjer, posve je normalno i prihvatljivo spaljivati milijune tona odjeće, rabljene ili nove, kako bi se otvorio prostor za proizvodnju i distribuciju novih kolekcija i održavanje visokih cijena dizajnerskih proizvoda.
Autorica podsjeća na alternativne pristupe rastu
Dobar dio naših promišljanja o ekonomiji proizlazi iz ideja ranijih ekonomista poput Adama Smitha i Davida Ricarda, ističe Göpel, no sustavno podbacujemo u uvažavanju činjenice da su se okolnosti svijeta u kojem živimo posljednjih stoljeća radikalno promijenile u odnosu na njihovo vrijeme. Nasuprot ekonomiji usmjerenoj na rast po svaku cijenu, nasuprot radnim odnosima koji tolike vode u burn-out, autorica podsjeća na alternativne pristupe, kakav je primjerice ponudio nekadašnji Keynesov štićenik, ekonomist E. F. Schumacher.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U knjizi eseja, Small is Beautiful: A Study of Economics as if People Mattered, oksfordski je profesor razvijao ideje održive ekonomije u kojoj će zajednice ljudi i okoliš biti važniji od interesa najmoćnijih pojedinaca i korporacija. I njegova je knjiga sedamdesetih bila bestseler, pronalazeći kasnije i svoje mjesto na listama najutjecajnijih radova druge polovice 20. stoljeća – no koliki je bio njezin stvarni utjecaj? Odgovor je ponovno razočaravajući.
U poglavlju “Rast i razvoj”, Göpel se obara na rastuću nejednakosti i neuspjehe tako snažno propagiranog trickle-down efekta. Između 1981. i 2019. godine, navodi autorica, globalni bruto domaći proizvod skočio je s 28,4 na 82,6 bilijuna dolara. Koliko je od tog novca došlo do donjih šezdeset posto svjetskog stanovništva? Pet posto. Toliko o “plimi koja će podići sve čamce”, zaključuje.
Većina svjetskog stanovništva i dalje živi u siromaštvu
Nema sumnje, ekstremno siromaštvo tijekom proteklih desetljeća definitivno se smanjivalo – s 1,9 milijardi koliko je brojka iznosila 1990., na 650 milijuna koliko je procijenjeno 2018. – ali granica koja označava to ekstremno siromaštvo smještena je na punih 2 dolara i 15 centi (Göpel navodi raniju koja je bila 1, 90 $). Većina ljudi koji su u proteklih četrdeset godina prešli tu granicu “ekstremnog siromaštva” živi u Kini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim toga, znanstvena platforma Our World in Data, bazirana na istraživačkom radu tima iz Oxforda, veoma izravno deklarira da većina svjetskog stanovništva danas živi u siromaštvu.
Göpel je ovu knjigu završila netom prije izbijanja pandemije koronavirusa, a u međuvremenu su uslijedili rat u Ukrajini, inflacija i snažniji udari klimatskih promjena. Svjetska banka ne skriva da će učinci sadašnje krize biti vidljive barem do 2030. godine, do kad je po ranijim planovima „ekstremno siromaštvo“ trebalo biti ružna epizoda iz prošlosti. I na tom planu sad slijedi period stagnacije, ako ne i nazadovanja.
Dakle, unazad trideset godina drastično smo umanjili “ekstremno siromaštvo”, ali što je s onima između? Sa siromašnima koji žive s više od tih petnaestak kuna dnevno, a čiji se životni standard ni po čemu ne može smatrati zadovoljavajućim. Isti izvor donosi podatak da dvije trećine svjetskog stanovništva živi s manje od 10 dolara na dana.
Preobilje jednih postaje preobilje smeća kod drugih
Zato je izuzetno bogatima išlo sve bolje i bolje, a kad bi ih špekulacije dovele u nevolju – kako se dogodilo 2008. godine – vadile su ih države i ostali porezni obveznici. Osim tržišnih gospodara à la Bezos, brutalno su profitirali menadžeri i upravitelji, navodi autorica. Kako pokazuje istraživanje iz 2020. godine, u SAD-u su u posljednjih četrdeset godina povećali primanja za 1000 posto! Istovremeno, ostali zaposlenici u tim tvrtkama ostvarili su rast od mizernih 12 posto.
Sljedeći aspekt o kojem govori Göpel odnosi se na atavizme kolonijalnih tendencija među moćnim zemljama Zapada. Autorica ovdje izdvaja primjer svoje zemlje, Njemačke, i njezine politike odvajanja otpada, koju se nerijetko hvali. Na razini Europe, Nijemci proizvode ponajviše smeća po glavi stanovnika – više smeća po stanovniku stvaraju samo višestruko manje zemlje, Danska, Luksemburg i Cipar – međutim, dobar dio tog smeća potom se izvozi u zemlje Trećeg svijeta.
Po jednom istraživanju, Njemačka je 2018. godine izvezla više tona smeća nego strojeva. Tamo se to smeće, reciklirano ili ne, naknadno probire, a potom završava na deponijima ili u rijekama i morima. Preobilje jednih postaje preobilja smeća kod drugih.
“Konzumiraj tako da možeš poželjeti da to tako čine svi”
Iako već dugo postoje rezultati koji ukazuje na to da izražena materijalistička orijentacija ide ruku pod ruku s povećanim razinama napetosti, nesigurnosti i tjeskobe, odnosno da novac korelira s razinom osobnog zadovoljstva tek do određene razine (Easterlinov paradoks) nakon čega realno ne poboljšava kvalitetu života, većina će ljudi prirodno uvijek težiti za većim materijalnim blagostanjem.
Lijek bi možda mogao biti u svojevrsnom “kategoričkom imperativu u doba klimatskih promjena“, kako to naziva ekonomist Armin Falk: “Konzumiraj tako da možeš poželjeti da to tako čine svi.” Göpel svoje rješenja za ekonomiju s “ljudskim licem” eksplicitnije izlaže u kasnijim poglavljima. Središnju ulogu tu namjenjuje državi, odnosno, na višoj razini, nadnacionalnim tijelima koja bi djelovala u smjeru očuvanja klime, smanjivanja nejednakosti i pravednije raspodjele odgovornosti.
Njezino povjerenje prema državi proizlazi, dakako, iz činjenice da živi u zemlji kakva je Njemačka, da je u dobroj mjeri sljedbenica Johna Maynarda Keynesa, kojega u više navrata citira, ali ponajviše iz nepovjerenja prema svjetskom tržištu kakvo je osobito prevladalo u posljednjih tridesetak godina, gdje primjerice u trgovini poljoprivrednim sirovinama pet najvećih poduzeća kontrolira sedamdeset pet posto tržišta.
Država treba donositi odluke koje nitko drugi neće
Najopširnije o tom piše u poglavlju “Tržište, država i opće dobro”, gdje odbacuje pretpostavke da državna regulacija nužno koči inovacije, da tržište uvijek zna bolje i da ne smije biti ograničeno, i konačno, da svaka tržišna restrikcija ograničava slobodu sudionika, posebno potrošača. Poziva se tu ponajprije na radove poznate ekonomistice Mariane Mazzucato, koja je u svojim radovima pokazala u koliko je mjeri država tijekom vremena intervenirala u neke od ključnih tehnologija moderne ere.
U knjizi The Enterpreneurial State, ukazala je da su neke od najvažnijih stavki iPhonea bazirane na tehnologiji financiranoj javnim sredstvima. Golemi pothvati poput željeznice, svemirskih letova, nuklearnih elektrana ili interneta najznačajnije početne investicije dobili su od države, koliko god stoji činjenica da su ta istraživanja nerijetko financirana iz vojnih interesa.
Po Maji Göpel država je nužnost, ona je tu da održava ravnotežu; ili kako je rekao Keynes: “Najvažnije zadaće države ne odnose se na djelatnosti što ih već obavljaju privatne osobe, nego na one funkcije i odluke koje ne donosi nitko ako ih ne donese država.” U klasičnim teorijama postojao je jasan komplementaran odnos države i tržišta, podsjeća autorica; država je tu da postavi uvjete za “ravnopravnu utakmicu” i spriječi monopole.
Tržište ne smije biti prostor bez etičke komponente
Tržište nije prostor bez pravila, ali tržište ne bi smjelo biti ni prostor bez etičke komponente, tvrdi Göpel. Primjerice, tako država mora nametnuti ograničenja prekomjerne devastacije prirodnih resursa, jer teško se pouzdati da će to učiniti poduzeća koja na tom zarađuju milijarde. Konačno, možemo se zapitati što bi bez državne intervencije bilo s robovlasništvom, dječjim radom, ograničenjem radnog vremena i pravom na odmor, da se o nekim od tih stvari pitalo Bezose ovog svijeta?
Dolazimo sada i do progresivnih poreza, sljedeće ključne stavke koju autorica snažno i sustavno zagovara, napose za one najbogatije. Posebno inzistira na strožoj kontroli poreznih eskapada najvećih gospodarskih igrača koji svoje milijarde vješto prebacuju po računima u poreznim oazama, čime prave budale od svih koji porezne namete itekako osjete na svojim prihodima.
Posebno tu ističe primjer “velike šestorke” Silicijske doline – Applea, Amazona, Facebooka, Googlea, Microsofta i Netflixa – koja je između 2010. i 2019. godine vješto zaobišla plaćanje poreza u iznosu od stotinjak milijardi dolara. Kako je pisao Forbes, u poreznim oazama vrlo lako bi se mogla skrivati i desetina svjetskog BDP-a, nekih 8,2 bilijuna dolara, što je iznos koji bi autorica vrlo rado jednokratno proslijedila u izgradnju zdravstvenih sustava, obrazovnih ustanova, otporne poljoprivrede i obnovljive energije za siromašne.
To je otimanje tuđih novaca, rekli bi tržišni fundamentalisti. Göpel bi uzvratila da je ta količina novca u rukama tako malo ljudi rezultat inherentno nepravednog sustava koji su financijski hegemoni prilagodili svojim potrebama. U takvom sustavu, vrijednost i profiti nekog poduzeća ne odgovaraju njihovoj stvarnoj vrijednosti za čovječanstvo, nego su rezultat manipulacije.
Tehnologija možda može spasiti svijet
Nadalje, dok je u ranijem poglavlju kritizirala svijet u kojem bi tehnologija zamijenila prirodu, Göpel je svjesna da upravo tehnologija, pravilnom primjenom, možda može spasiti svijet. No dok je ranije tehnološki napredak bio usko povezan s idejom ekspanzije, sada treba težiti učinkovitosti. Jer globalne ekološke probleme ne treba rješavati političkim (državnim) restrikcijama i zabranama – barem ne primarno – nego se treba uzdati u tehnološke iskorake.
Tako danas mnoge projekcije nošenja s klimatskim promjenama računaju s nekom vrstom geoinženjeringa, od elementarnih poput masovnog pošumljavanja do nekih koji nalikuju projektima iz James Bond franšize. Istovremeno, pojedinci poput Elona Muska sami se upuštaju u takve avanture.
Na puno nižoj razini, mnogima tehnologija također postaje sredstvo distinkcije i statusni simbol; ponovno, tehnološki napredak tu je odijeljen od društvenog. U konačnici ipak, nemoguće je pobjeći od toga da je tehnologija ključan sastojak budućnosti; tehnološki napredak varirao je od penicilina do atomske bombe, i o nama ovisi što ćemo s njim u budućnosti napraviti.
Nepretenciozni putokaz najboljih namjera
Istina je da je ova knjiga ponegdje tek skup lijepih želja, no mnogo se toga u povijesti činilo nezamislivim, sve dok se nije pokazalo da nije tako. Ideje imaju čudnu životnu pitanju. Poziv na novo promišljanje svijeta nepretenciozni je putokaz koji nastoji pomiriti ekonomiju, ekologiju i moral; puno toga ostaje zaobiđeno ili samo nagoviješteno, puno toga dobiva tek prilično pojednostavljena rješenja, a etička komponenta nerijetko je snažnija od složenosti argumenata.
Nadahnuta, između ostaloga, radovima Rachel Carson, Josepha Stiglitza i J. M. Keynesa, ovo je knjiga koja vjerojatno neće otkriti previše novoga upućenijima u područje društvenih znanosti – ovisno o svojoj političko-ekonomskoj orijentaciji, oni će je čitati na ovaj ili onaj način – ali ova bi knjiga možda mogla promijeniti perspektivu pojedinaca koji se dosad nisu posebno bavili razmišljanjem o načinu funkcioniranja svijeta oko sebe.
Za razliku od mnogočega drugog što se može pronaći na policama publicistike, knjiga Maje Göpel uistinu je napisana s najboljim namjerama. A to uopće nije loša ishodišna pozicija.
Veliki apel sve popularnije njemačke ekonomistice: treba nam obračun s milijarderima i financijskim hegemonima
Nedavno prevedena knjiga njemačke ekonomistice Maje Göpel pokušaj je vraćanja morala u političku ekonomiju
Po Maji Göpel država je nužnost, ona je tu da održava ravnotežu; ili kako je rekao Keynes: "Najvažnije zadaće države ne odnose se na djelatnosti što ih već obavljaju privatne osobe, nego na one funkcije i odluke koje ne donosi nitko ako ih ne donese država." U klasičnim teorijama postojao je jasan komplementaran odnos države i tržišta, podsjeća autorica; država je tu da postavi uvjete za "ravnopravnu utakmicu" i spriječi monopole
Gro Harlem Brundtland, prva žena na mjestu norveškog premijera, i dotad najmlađa osoba na toj poziciji, od 1983. godine predsjedala je Svjetskom komisijom za okoliš i razvoj. Četiri godine kasnije pod njezinim je vodstvom izašlo izvješće Naša zajednička budućnost, gdje je izvorno koncipirana sintagma “održivi razvoj”. Izvještaj je postulirao neke od točaka koje treba imati na umu kako bi i buduće generacije imale relativno normalan planet na raspolaganju.
Jedna od njih je i da socijalno-tehnološki razvoj treba biti organiziran tako da ne uništava regenerativne cikluse prirode. Istovremeno – ističe Maja Göpel, njemačka ekonomistica i autorica netom prevedene publicističke knjige Poziv na novo promišljanje svijeta, objavljene u Nakladi Ljevak – svjetske su elite krčile i alternativne pristupe budućnosti. Robert Solow, dobitnik Nobela za ekonomiju iste te 1987. godine, stajao je iza jedne od tih ideja.
Njegova koncepcija rasta sadrži posebnu dijaboličnu komponentu. Tako je Solow propagirao koncept zamjenjivosti prirodnog kapitala umjetnim. Solow, koji je nedavno napunio devedeset osam godina, nije se vodio uobičajenim moralnim kompasom. Tako je u sklopu njegovih koncepcija moguće pronaći i sljedeću rečenicu: “Svijet praktički može funkcionirati bez prirodnih resursa, stoga je iscrpljivanje samo događaj, ali ne i katastrofa.”
Nažalost, tako smo i djelovali posljednjih desetljeća – manji dio svjesno, a većina iz nezainteresiranosti ili puke ignorancije.
Globalno srljanje prema neograničenom rastu
Solow je nadu polagao u tehnologiju, kao što do određene mjere trebamo i svi mi, ali koliko god se njegova pretpostavka o zamjenjivosti prirodnog artificijelnim istog trenutka nameće kao apsolutno pogrešna, ostaje činjenica da smo u proteklih trideset pet godina najvećim dijelom nastavili živjeti kao da je Zemlja isključivo zamjenjivi resurs. Naš planet bio je sredstvo prema cilju koji se uglavnom nalazio u jednog drugoj sintagmi – neograničeni rast.
Brundtlandino izvješće (a ne Brundtlandovo, kako u knjizi piše prevoditelj Tvrtko Klarić misleći da se radi o muškarcu) postalo je zgodni snop papira kojim će se mahati u prigodnim situacijama, ali prevladavajući smjer svjetskih ekonomija ostao je stabilno pogrešan: na prvoj i očitoj razini, to se manifestira u njezinoj nestabilnosti, na posljednjoj, a vjerojatno i krucijalnoj, to se odražava u destrukciji ekološke stabilnosti i održivosti planeta.
Odnos između političke ekonomije i klimatskih promjena (izazvanih čovjekovim djelovanjem – da ne bude zabune) upravo je ono čime se u ovoj knjizi na veoma pristupačan način bavi Maja Göpel. U deset precizno napisanih poglavlja, namijenjenih najširoj publici, autorica izvodi važne principe koji su uvjetovali razvoj ekonomije u posljednjih dvjestotinjak godina, označavajući sve one momente koji, po njezinom mišljenju, čitavo vrijeme sugeriraju da nešto radimo krivo. A nije da ih je nedostajalo.
Autorica odrasla u mini-komuni u Zapadnoj Njemačkoj
Göpel ovdje nije suhoparni ekonomist: ne bježi od moralnih vrijednosnih sudova i ne libi se prozvati stvari pravim imenom, raščlaniti ispravno od neispravnog; ona to radi i po cijenu toga da ju se prozove banalnom, naivnom ili običnim moralizatorom, za što bi se u nekom zlonamjernom čitanju moglo naći argumenata.
Stvar je u tom da se takvima ona svakako ne obraća, i teško je vjerovati da bi joj do njihova mišljenja i bilo stalo, jer Poziv na novo promišljanje svijeta ponajprije je poziv svima koji nisu uhvaćeni u tragičnu mentalitetsku stupicu lišenu imaginacije o nekom drugom, boljem svijetu. Promjene paradigme isprva su često zamislive samo šačici zanesenih ljudi, kako pokazuju primjeri Isusa Krista i Karla Marxa.
Maja Göpel, da ne bude zabune, nema njihove ambicije ni revolucionarni potencijal, no radi se o prilično zanimljivoj osobi. Rođena 1976. godine, odrastala je u posljednja dva desetljeća podijeljene Njemačke, u mini-komuni nedaleko od Bielefelda. S njezinim roditeljima, medicinskim djelatnicima, u prostranoj su kući živjeli i njihovi prijatelji. Djeca su pohađala novoformiranu osnovnu školu u kojoj su umjesto ocjena vođena samo “izvješća o nastavnom procesu”.
U skupini znanstvenika koji su podržali štrajkove nastave
Poslije je imala tu sreću da studira i putuje diljem svijeta; doktorat iz političke ekonomije obranila je u Kasselu, manjem gradu u središnjoj Njemačkoj koji je posljednjih desetljeća živnuo upravo zbog novog sveučilišta, osnovanog 1971. godine. Do danas, držala je niz predavačkih i istraživačkih položaja na područjima kojima se bavi i u ovoj knjizi. Od kraja prošle godine predaje u belgijskom gradu Brugesu.
Ova knjiga nije njezin prvi veći istup u javnosti. U ožujku 2019. s većom skupinom istomišljenika pokrenula je inicijativu Scientists for Future (S4F), gdje su javno podržali tada masovne prosvjede učenika diljem Europe – iste one koje najsnažnije reprezentira švedska tinejdžerka Greta Thunberg. Podršku inicijativi u samo tri tjedna dalo je gotovo 27 000 znanstvenika s područja Njemačke, Austrije i Švicarske.
Svako poglavlje u Pozivu na novo promišljanje svijeta Göpel organizira oko nekoliko ključnih činjenica na koje želi skrenuti pažnju. Primjerice, u početnom poglavlju to je činjenica da je zemlja u nešto više od pedeset godina više nego udvostručila svoju populaciju od 3,6 milijarde – koliko je imala kad je čovjek svoj dom prvi put pogledao s Mjeseca – do 8 milijardi koliko broji u ovom trenutku.
U međuvremenu, izuzetno su porasle i naše potrebe. Ta golema ekspanzija onemogućila je, ili je barem trebala onemogućiti, ono poimanje našeg planeta kao mjesta neograničenih resursa.
Naše ponašanje i dalje nije prilagođenoj novoj realnosti
Par godine kasnije, 1972. godine, znanstvenici na bostonskom MIT-u razvili su poznati računalni simulacijski model World3. Ideja je bila simulirati budućnost zemlje ako se sve nastavi raditi kako se radilo dotad. Prognoza nije predviđala normalnu 2072. godinu. U međuvremenu su uslijedile i brojne druge, naprednije simulacije na temelju kojih se može preciznije planirati.
Došli smo do realnih pretpostavki “granice rasta”, potpisivane su konvencije, protokoli i sporazumi; Kyoto (1997) i Pariz (2015) samo su najpoznatiji. No naše ponašanje i dalje nije prilagođeno našoj novoj realnosti, navodi Göpel, jer i dalje se orijentiramo primarno monetarnim interesima.
Homo oeconomicus nije nimalo recentna pojava, ali njegova filistarska logika u recentnoj je epohi uz pomoć strojeva mogla do kraja razviti svoj eksploatatorski potencijal. U takvoj svijesti, da izdvojimo samo jedan primjer, posve je normalno i prihvatljivo spaljivati milijune tona odjeće, rabljene ili nove, kako bi se otvorio prostor za proizvodnju i distribuciju novih kolekcija i održavanje visokih cijena dizajnerskih proizvoda.
Autorica podsjeća na alternativne pristupe rastu
Dobar dio naših promišljanja o ekonomiji proizlazi iz ideja ranijih ekonomista poput Adama Smitha i Davida Ricarda, ističe Göpel, no sustavno podbacujemo u uvažavanju činjenice da su se okolnosti svijeta u kojem živimo posljednjih stoljeća radikalno promijenile u odnosu na njihovo vrijeme. Nasuprot ekonomiji usmjerenoj na rast po svaku cijenu, nasuprot radnim odnosima koji tolike vode u burn-out, autorica podsjeća na alternativne pristupe, kakav je primjerice ponudio nekadašnji Keynesov štićenik, ekonomist E. F. Schumacher.
U knjizi eseja, Small is Beautiful: A Study of Economics as if People Mattered, oksfordski je profesor razvijao ideje održive ekonomije u kojoj će zajednice ljudi i okoliš biti važniji od interesa najmoćnijih pojedinaca i korporacija. I njegova je knjiga sedamdesetih bila bestseler, pronalazeći kasnije i svoje mjesto na listama najutjecajnijih radova druge polovice 20. stoljeća – no koliki je bio njezin stvarni utjecaj? Odgovor je ponovno razočaravajući.
U poglavlju “Rast i razvoj”, Göpel se obara na rastuću nejednakosti i neuspjehe tako snažno propagiranog trickle-down efekta. Između 1981. i 2019. godine, navodi autorica, globalni bruto domaći proizvod skočio je s 28,4 na 82,6 bilijuna dolara. Koliko je od tog novca došlo do donjih šezdeset posto svjetskog stanovništva? Pet posto. Toliko o “plimi koja će podići sve čamce”, zaključuje.
Većina svjetskog stanovništva i dalje živi u siromaštvu
Nema sumnje, ekstremno siromaštvo tijekom proteklih desetljeća definitivno se smanjivalo – s 1,9 milijardi koliko je brojka iznosila 1990., na 650 milijuna koliko je procijenjeno 2018. – ali granica koja označava to ekstremno siromaštvo smještena je na punih 2 dolara i 15 centi (Göpel navodi raniju koja je bila 1, 90 $). Većina ljudi koji su u proteklih četrdeset godina prešli tu granicu “ekstremnog siromaštva” živi u Kini.
Osim toga, znanstvena platforma Our World in Data, bazirana na istraživačkom radu tima iz Oxforda, veoma izravno deklarira da većina svjetskog stanovništva danas živi u siromaštvu.
Göpel je ovu knjigu završila netom prije izbijanja pandemije koronavirusa, a u međuvremenu su uslijedili rat u Ukrajini, inflacija i snažniji udari klimatskih promjena. Svjetska banka ne skriva da će učinci sadašnje krize biti vidljive barem do 2030. godine, do kad je po ranijim planovima „ekstremno siromaštvo“ trebalo biti ružna epizoda iz prošlosti. I na tom planu sad slijedi period stagnacije, ako ne i nazadovanja.
Dakle, unazad trideset godina drastično smo umanjili “ekstremno siromaštvo”, ali što je s onima između? Sa siromašnima koji žive s više od tih petnaestak kuna dnevno, a čiji se životni standard ni po čemu ne može smatrati zadovoljavajućim. Isti izvor donosi podatak da dvije trećine svjetskog stanovništva živi s manje od 10 dolara na dana.
Preobilje jednih postaje preobilje smeća kod drugih
Zato je izuzetno bogatima išlo sve bolje i bolje, a kad bi ih špekulacije dovele u nevolju – kako se dogodilo 2008. godine – vadile su ih države i ostali porezni obveznici. Osim tržišnih gospodara à la Bezos, brutalno su profitirali menadžeri i upravitelji, navodi autorica. Kako pokazuje istraživanje iz 2020. godine, u SAD-u su u posljednjih četrdeset godina povećali primanja za 1000 posto! Istovremeno, ostali zaposlenici u tim tvrtkama ostvarili su rast od mizernih 12 posto.
Sljedeći aspekt o kojem govori Göpel odnosi se na atavizme kolonijalnih tendencija među moćnim zemljama Zapada. Autorica ovdje izdvaja primjer svoje zemlje, Njemačke, i njezine politike odvajanja otpada, koju se nerijetko hvali. Na razini Europe, Nijemci proizvode ponajviše smeća po glavi stanovnika – više smeća po stanovniku stvaraju samo višestruko manje zemlje, Danska, Luksemburg i Cipar – međutim, dobar dio tog smeća potom se izvozi u zemlje Trećeg svijeta.
Po jednom istraživanju, Njemačka je 2018. godine izvezla više tona smeća nego strojeva. Tamo se to smeće, reciklirano ili ne, naknadno probire, a potom završava na deponijima ili u rijekama i morima. Preobilje jednih postaje preobilja smeća kod drugih.
“Konzumiraj tako da možeš poželjeti da to tako čine svi”
Iako već dugo postoje rezultati koji ukazuje na to da izražena materijalistička orijentacija ide ruku pod ruku s povećanim razinama napetosti, nesigurnosti i tjeskobe, odnosno da novac korelira s razinom osobnog zadovoljstva tek do određene razine (Easterlinov paradoks) nakon čega realno ne poboljšava kvalitetu života, većina će ljudi prirodno uvijek težiti za većim materijalnim blagostanjem.
Lijek bi možda mogao biti u svojevrsnom “kategoričkom imperativu u doba klimatskih promjena“, kako to naziva ekonomist Armin Falk: “Konzumiraj tako da možeš poželjeti da to tako čine svi.” Göpel svoje rješenja za ekonomiju s “ljudskim licem” eksplicitnije izlaže u kasnijim poglavljima. Središnju ulogu tu namjenjuje državi, odnosno, na višoj razini, nadnacionalnim tijelima koja bi djelovala u smjeru očuvanja klime, smanjivanja nejednakosti i pravednije raspodjele odgovornosti.
Njezino povjerenje prema državi proizlazi, dakako, iz činjenice da živi u zemlji kakva je Njemačka, da je u dobroj mjeri sljedbenica Johna Maynarda Keynesa, kojega u više navrata citira, ali ponajviše iz nepovjerenja prema svjetskom tržištu kakvo je osobito prevladalo u posljednjih tridesetak godina, gdje primjerice u trgovini poljoprivrednim sirovinama pet najvećih poduzeća kontrolira sedamdeset pet posto tržišta.
Država treba donositi odluke koje nitko drugi neće
Najopširnije o tom piše u poglavlju “Tržište, država i opće dobro”, gdje odbacuje pretpostavke da državna regulacija nužno koči inovacije, da tržište uvijek zna bolje i da ne smije biti ograničeno, i konačno, da svaka tržišna restrikcija ograničava slobodu sudionika, posebno potrošača. Poziva se tu ponajprije na radove poznate ekonomistice Mariane Mazzucato, koja je u svojim radovima pokazala u koliko je mjeri država tijekom vremena intervenirala u neke od ključnih tehnologija moderne ere.
U knjizi The Enterpreneurial State, ukazala je da su neke od najvažnijih stavki iPhonea bazirane na tehnologiji financiranoj javnim sredstvima. Golemi pothvati poput željeznice, svemirskih letova, nuklearnih elektrana ili interneta najznačajnije početne investicije dobili su od države, koliko god stoji činjenica da su ta istraživanja nerijetko financirana iz vojnih interesa.
Po Maji Göpel država je nužnost, ona je tu da održava ravnotežu; ili kako je rekao Keynes: “Najvažnije zadaće države ne odnose se na djelatnosti što ih već obavljaju privatne osobe, nego na one funkcije i odluke koje ne donosi nitko ako ih ne donese država.” U klasičnim teorijama postojao je jasan komplementaran odnos države i tržišta, podsjeća autorica; država je tu da postavi uvjete za “ravnopravnu utakmicu” i spriječi monopole.
Tržište ne smije biti prostor bez etičke komponente
Tržište nije prostor bez pravila, ali tržište ne bi smjelo biti ni prostor bez etičke komponente, tvrdi Göpel. Primjerice, tako država mora nametnuti ograničenja prekomjerne devastacije prirodnih resursa, jer teško se pouzdati da će to učiniti poduzeća koja na tom zarađuju milijarde. Konačno, možemo se zapitati što bi bez državne intervencije bilo s robovlasništvom, dječjim radom, ograničenjem radnog vremena i pravom na odmor, da se o nekim od tih stvari pitalo Bezose ovog svijeta?
Dolazimo sada i do progresivnih poreza, sljedeće ključne stavke koju autorica snažno i sustavno zagovara, napose za one najbogatije. Posebno inzistira na strožoj kontroli poreznih eskapada najvećih gospodarskih igrača koji svoje milijarde vješto prebacuju po računima u poreznim oazama, čime prave budale od svih koji porezne namete itekako osjete na svojim prihodima.
Posebno tu ističe primjer “velike šestorke” Silicijske doline – Applea, Amazona, Facebooka, Googlea, Microsofta i Netflixa – koja je između 2010. i 2019. godine vješto zaobišla plaćanje poreza u iznosu od stotinjak milijardi dolara. Kako je pisao Forbes, u poreznim oazama vrlo lako bi se mogla skrivati i desetina svjetskog BDP-a, nekih 8,2 bilijuna dolara, što je iznos koji bi autorica vrlo rado jednokratno proslijedila u izgradnju zdravstvenih sustava, obrazovnih ustanova, otporne poljoprivrede i obnovljive energije za siromašne.
To je otimanje tuđih novaca, rekli bi tržišni fundamentalisti. Göpel bi uzvratila da je ta količina novca u rukama tako malo ljudi rezultat inherentno nepravednog sustava koji su financijski hegemoni prilagodili svojim potrebama. U takvom sustavu, vrijednost i profiti nekog poduzeća ne odgovaraju njihovoj stvarnoj vrijednosti za čovječanstvo, nego su rezultat manipulacije.
Tehnologija možda može spasiti svijet
Nadalje, dok je u ranijem poglavlju kritizirala svijet u kojem bi tehnologija zamijenila prirodu, Göpel je svjesna da upravo tehnologija, pravilnom primjenom, možda može spasiti svijet. No dok je ranije tehnološki napredak bio usko povezan s idejom ekspanzije, sada treba težiti učinkovitosti. Jer globalne ekološke probleme ne treba rješavati političkim (državnim) restrikcijama i zabranama – barem ne primarno – nego se treba uzdati u tehnološke iskorake.
Tako danas mnoge projekcije nošenja s klimatskim promjenama računaju s nekom vrstom geoinženjeringa, od elementarnih poput masovnog pošumljavanja do nekih koji nalikuju projektima iz James Bond franšize. Istovremeno, pojedinci poput Elona Muska sami se upuštaju u takve avanture.
Na puno nižoj razini, mnogima tehnologija također postaje sredstvo distinkcije i statusni simbol; ponovno, tehnološki napredak tu je odijeljen od društvenog. U konačnici ipak, nemoguće je pobjeći od toga da je tehnologija ključan sastojak budućnosti; tehnološki napredak varirao je od penicilina do atomske bombe, i o nama ovisi što ćemo s njim u budućnosti napraviti.
Nepretenciozni putokaz najboljih namjera
Istina je da je ova knjiga ponegdje tek skup lijepih želja, no mnogo se toga u povijesti činilo nezamislivim, sve dok se nije pokazalo da nije tako. Ideje imaju čudnu životnu pitanju. Poziv na novo promišljanje svijeta nepretenciozni je putokaz koji nastoji pomiriti ekonomiju, ekologiju i moral; puno toga ostaje zaobiđeno ili samo nagoviješteno, puno toga dobiva tek prilično pojednostavljena rješenja, a etička komponenta nerijetko je snažnija od složenosti argumenata.
Nadahnuta, između ostaloga, radovima Rachel Carson, Josepha Stiglitza i J. M. Keynesa, ovo je knjiga koja vjerojatno neće otkriti previše novoga upućenijima u područje društvenih znanosti – ovisno o svojoj političko-ekonomskoj orijentaciji, oni će je čitati na ovaj ili onaj način – ali ova bi knjiga možda mogla promijeniti perspektivu pojedinaca koji se dosad nisu posebno bavili razmišljanjem o načinu funkcioniranja svijeta oko sebe.
Za razliku od mnogočega drugog što se može pronaći na policama publicistike, knjiga Maje Göpel uistinu je napisana s najboljim namjerama. A to uopće nije loša ishodišna pozicija.