Vlatka Vorkapić o novom filmu 'Sveta obitelj': Što je naličje gore, trudimo se pokazati ljepše lice

TELEGRAM: Intrigira li vas sraz patrijarhalnog i kolektivističkog s drukčijim, samosvojnim, individualnim? U cijelom vašem opusu možemo pratiti taj trag.

VORKAPIĆ: Kako sam ja za HRT dosta radila dokumentarne projekte pučke i narodne kulture, izravno sam se susretala s manifestiranjem tradicije. Tradicija je, naravno, nešto jako lijepo, što moramo očuvati, ali s druge strane postoji taj tradicionalizam. Bilo mi je zanimljivo na koji način tradicija, koja uvijek stvara ljepšu sliku neke zajednice, članove te zajednice ograničava, usmjerava. Počevši od najbanalnijih stvari, kao što je recimo odjeća. Narodna nošnja je nešto što je zapravo antimoda. Narodnom nošnjom vi govorite da pripadate nekoj zajednici i svaki iskorak iz te nošnje je iskorak iz zajednice. Uvijek su me zanimale te neke zatvorenije zajednice.

TELEGRAM: Kao u kršu Zagore u vašem prethodnom filmu “Sonja i bik”.

VORKAPIĆ: Da, opet je bilo pitanje nekog zatvorenog običaja. Tamo su bile borbe bikova… Naravno, kad radite romantičnu komediju imate neke obrasce s kojima se poigravate ili ih pratite. Ovo sad nije komedija, jer život nije samo jedan žanr. Priča “Svete obitelji” počela je od toga da mi je Slavica Šnur – koja je inače sjajna majstorica maske a ovdje u ulozi scenaristice, zajedno smo pisale scenarij – ispričala početnu ideju temeljenu na stvarnoj tragediji jedne obitelji. I od toga smo počele razvijati priču o licu i naličju jedne obitelji. Pogledate li povijest čovječanstva, svi mi, neki više, neki manje, uvijek pokušavamo drugima odaslati ljepšu priču o sebi. Naravno, što je to naličje gore, to se ljudi vjerojatno više trude pokazati ljepše lice. U krajnjoj liniji, sve te društvene mreže su priča o ljepšim licima ispod kojih ne znamo što se doista krije. Tako je i s ovom pričom o Slavoniji šezdesetih godina prošloga stoljeća.

TELEGRAM: Zašto ste se odlučili za taj period? Iskomplicirali ste si život epohom. Producentski razlozi sigurno nisu…

VORKAPIĆ: Ne, producentski nisu (smijeh)… Priča se događa tada jer taj neki istiniti događaj ipak danas ne bi mogao funkcionirati kao tih ranijih godina.

TELEGRAM: Mislite li da smo se puno promijenili u tom smislu? Pa nismo baš, inače ne biste radili ovaj film.

VORKAPIĆ: Ne, nismo se puno promijenili, ali neke su se stvari ipak mogle dogoditi samo tada. Ona se ne može ponoviti na taj način ali neke varijacije te priče, nažalost, događaju nam se i dan-danas. S druge strane, ja sam si nekako zadala da u svom životu barem jednom napravim neki period piece, da napravim film koji je iz nekog drugog vremena, da li je to prošlost ili SF nije važno, ali da to nije vrijeme u kojem trenutno živimo. Tako da je to meni bio režijski izazov. Osim toga, Slavonija je strašno filmična, baš te ponese ta ravnica… Koliko god nam to otežalo realizaciju filma, bilo je jako zanimljivo.

TELEGRAM: Rekao bih da u backgroundu ima referenci na Kosorov “Požar strasti”, Šovagovićevog “Sokola”…

VORKAPIĆ: Ima toga sigurno, ali meni je najdirektnija referenca Rudlof Sremec, s obzirom na glavnu junakinju Janju koja je nadničarka. Kad sam s kostimografkinjom Ivanom Zozoli razgovarala o tome kako da ih obučemo, gledala sam dokumentarne snimke iz tog vremena i ponovo sam naletjela na Sremecov dokumentarac “Sezonci”; taj mi je film bio velika inspiracija. Kad vidite te nadničare i usporedite ih s današnjim nadničarima – ili sezoncima koji idu za poslom iz jednog kraja Hrvatske u drugi, ili dolaze iz drugih zemalja – shvatite da se stalno ponavlja ista priča, iste ljudske sudbine… To je dio glavne teme ovog filma, da naprosto postoje ljudi koji nemaju onoliko izbora koliko ga imaju drugi. Jako me smeta kad netko kaže da izbora uvijek imate. Jer zaista postoje ljudi koji imaju stvarno sužen izbor. Janja, glavna junakinja, naprosto ima sužen izbor i tako postaje idealnom žrtvom. Ne zove se ona bez veze Janja. Ona je idealno žrtveno janje gazdi Marku, za njegove planove. Marko je manipulator koji zna prepoznati idealnu žrtvu. Ako je nešto svevremensko u ovoj priči to je to da uvijek, nažalost, postoje manipulatori koji znaju prepoznati idealnu žrtvu. I da bi zajednica, od one mikrozajednice, obitelji, do neke šire kao što je selo ili grad, pa sve do države, morala štititi one najranjivije među nama. Ali prvenstveno mi je bilo važno ispričati napetu obiteljsku priču. Htjela sam gledateljima prvo pustiti tu neku pastoralu – znate ono, dobra stara vremena, naizgled je kao sve u redu – a onda ih polagano uvodim u nešto što se krije unutar četiri zida. Naprosto, stalno smo okruženi takvim pričama, čitamo o njima ili okrećemo glave od njih. Nažalost, bojim se da će takve priče uvijek postojati. Bez veze mi je reći koja je poruka filma.

TELEGRAM: Ono što kaže John Ford, “Ja ne šaljem poruke, ja radim vesterne”.

VORKAPIĆ: Tako je! Da hoću, poslala bih danas sms (smijeh). Nije poanta u porukama, poanta je da ispričam priču, probudim emocije, isprovociram razmišljanja, a ne sad da drvim po jednoj noti.

TELEGRAM: Lavovski dio sugestivnosti filma pripada kameri Filipa Tota. Spoljašnost tog mraka sva je blještavo užarena kao nabrijani latino kič. Priču lako mogu zamisliti i u zajednici narko kartela.

VORKAPIĆ: Je, drago mi je da ste to primijetili. Kao kad sam radila “Sonju i bika”, rekla sam snimatelju, ajmo da to bude kao u vesternu… Ovdje sam baš htjela da postignemo neki magični realizam. Ako ste primijetili u tome Latinsku Ameriku onda mi je to baš okej… Na kraju krajeva, ta njihova kuća stvarno djeluje…

TELEGRAM: Kao hacijenda?

VORKAPIĆ: Da, baš. Ova priča bi se mogla dogoditi i u Latinskoj Americi, samo tako.

TELEGRAM: Već samim naslovom šaljete ironijske signale na račun lažne a rigidne katolicizirane svetosti?

VORKAPIĆ: Dosta smo Slavica i ja razmišljale o naslovu. I onda sam, tražeći lokacije, bila negdje u Slavoniji i u jednoj kući naišla sam na svetu sliku koja svira, ovu istu koja se pojavljuje u filmu. Dakle, ona prikazuje svetu obitelj a melodija se navija; išla je s koljena na koljeno u mirazu po ženskoj liniji. Točno znate kad ste našli zrno dobre metafore – jer to što Ana stalno radi, osim što okreće glavu od onoga što radi njen muž, gazda Marko, jest da pokušava stalno naviti mehanizam koji ne štima, mehanizam Svete obitelji… Znači uporno pokušava fingirati savršenu obitelj.

TELEGRAM: Dotaknuli ste i jednu jako važnu tabu-temu koja je aktualna i danas, šezdeset godina od vremena u kojem se događa priča, a to je pitanje spolne nemoći muškaraca. Kad je muškost ugrožena, zajednica ga odbacuje kao robu s greškom, ili gura pod tepih.

VORKAPIĆ: Tako je. To je bio pravi dokumentaristički motiv koji smo mi iskoristili. I prenosi se, evo, s generacije na generaciju. Govorimo o tome kako ljudi na posve krivi način rješavaju neke traume.

TELEGRAM: U izvrsnom castu i suptilnom radu s glumcima ima i brojnih iznenađenja, recimo sjajnog Nikolu Đurička prvi put gledamo kao nasilničko đubre. Volite takve obrate?

VORKAPIĆ: Što se Marka tiče, bilo je jako važno da vam na prvi pogled, kad ga prvi put vidite, uopće ne padne na pamet što je u stanju učiniti. Da je on netko za koga nikad ne biste rekli da je to u stanju. O tome se radi.

TELEGRAM: Da sve krene s tim njegovim šeretlukom?

VORKAPIĆ: Da! Dugo sam tražila glumca za Marka, pa sam se nekako Nikole sjetila… Jako volim njegovu ulogu u seriji “Vratiće se rode” i onda skužim: to je to! Poslala sam mu scenarij…

TELEGRAM: Znači Švaba je postao bad guy?

VORKAPIĆ: Da (smijeh)… Nikola je rekao, “Pa otkud sam ti ja pao na pamet, nisam ti ja baš podjela za to…” Odgovorila sam mu – baš zato (smijeh). Jako mi je drago da je pristao. Dok sam još nagovarala Đurička, primijetila sam Ivana Čuića i zapazila njihovu sličnost. Za ovaj je film jako važno da, kad njih dvojicu vidite u kadru, odmah pomislite da su otac i sin. Ili kad sam na probnim snimanjima vidjela Lunu Pilić, odmah me privuklo to što ima neku krhkost, nešto što Janja apsolutno mora imati.

TELEGRAM: Iako, ima ona i čvrstinu, nismo sigurni gdje će otići njena povrijeđenost, hoće li završiti u krvavoj osveti.

VORKAPIĆ: Naravno da ima. Zato i jest zanimljivo. Ne zna se kud će to krenuti. Ali ova početna krhkost, da bi gazda Marko mogao primijetiti nekoga tko je dobro žrtveno janje, mora isijavati ovo o čemu govorimo.

TELEGRAM: Kao i Janica iz Kolarove “Breze”?

VORKAPIĆ: Tako je. A sve dalje što se razvija – poanta je da žrtva na razne načine pokušava ne biti žrtvom.

TELEGRAM: Nećemo spojlat, ali ipak pitam, zašto ste skoro potpuno zatvorili nadu?

VORKAPIĆ: Zapravo, ja nemam taj osjećaj da sam skroz zatvorila…

TELEGRAM: Mislite da je nada sadržana u Janjinoj snazi?

VORKAPIĆ: Mislim da je naprosto to nešto što se njoj dogodilo ono čemu smo svi svjedoci, a to je da postoje žrtve koje ne samo da uspiju sebi pomoći nego kasnije na osnovu iskustva svojih trauma pomažu i drugima. Snimala sam jedan dokumentarac o zlostavljanim ženama, i žena koja je radila s njima bila je žrtva ratnog silovanja. Fascinirala me ta snaga koju je netko u sebi pronašao da nekome pomaže, a i sam je bio žrtva.

TELEGRAM: Imate i antički background priče, nekog fatuma, pogotovo u posljednjoj trećini filma.

VORKAPIĆ: Da, to nosi neku sudbinu… Kad sam s Nikolom pričala, rekla sam mu: “Znaš, ja to vidim kao neku kombinaciju ‘Petrijinog venca’ i ‘Rosemaryne bebe’, a to ti je i antička drama na slavonski način” (smijeh). Da, mogu zamisliti od ove inicijalne priče antičku dramu. Ono što bih još spomenula oko kamere je da, kad radite priču o licu i naličju, stalo vam je da to lice baš bude period piece. I sa scenografijom i kostimima, da naprosto samo sebe jako prezentira, e da bismo onda mogli ljuštiti sve te slojeve i doći do nečega ogoljenog na kraju. Tako je nekako i sa zvukovima koje smo radili.

TELEGRAM: Ako govorimo o dramaturgiji zvuka, krik Janjinog porođaja kao da se pretvara u ćurlikanje purana.

VORKAPIĆ: Da, stvarno smo se trudili da to kako priča teče ogolimo do nekog elementarnog zvuka. Ima dakle puno tih sitnica, na primjer, svi muškarci imaju brkove, naprosto da stvorimo onako licitarski nacifrani ugođaj, a ispod ide mrak.

TELEGRAM: Jesu li u neku ruku vaše sve junakinje Judith French, imaju neke arhetipove stripovskih heroina?

VORKAPIĆ: Zapravo jesu, imaju tu neku krhkost i naivnost. Privatno sam strašno nepovjerljiva, a moje junakinje imaju neku životnu naivnost. I onda im se iz te naivnosti počne nešto loše događati. Ali i Judith i Janja kroz taj mrak ipak nekako prođu i žive. Treba za njih navijati. Žrtve imaju pravo biti žrtve, nažalost, ali imaju i pravo prestati biti žrtve kad one to odluče. Jako je bitno da detektiramo te šarmantne manipulatore zla. Zlo može biti strašno zavodljivo, često je banalano, ali ja ovdje ne pričam o banalnosti zla. Pričam o perfidnosti i zavodljivosti zla. To ima Marko.

TELEGRAM: Kad spominjemo “Judith French”, komad za koji ste nagrađeni i Držićem, niste dugo pisali za scenu. Hoćete li se vraćati teatru?

VORKAPIĆ: Radila sam i jednu predstavu, “Titon”, ali nismo je puno igrali jer je Žarko Potočnjak umro. Da, s vremena na vrijeme poželim se vratiti u kazalište. I da, imam nekih ideja.

TELEGRAM: Zašto imate razmjerno velike pauze između igranih filmova? To je radi naših divljih financijskih uvjeta ili je riječ o autorskoj odluci?

VORKAPIĆ: Imala sam scenarij za jedan drugi film koji sam predala na natječaj, i nije prošao. U nekom mom idealnom svijetu, snimlia bih igrani film svakih četiri do pet godina; ne bih imala ovako duge pauze. Ali ne bih sad od toga radila neku dramu, jer sam u međuvremenu radila i u kazalištu, snimala razne dokumentarce, radila sam ono što volim. Naravno da bih voljela da mi je učestaliji rad na igranom filmu, naljutim se kad dobijem odbijenicu (smijeh), ali evo, srećom, ovaj film je došao do toga da igra u kinima. I veselim se tome, a ne sad da razmišljam zašto nisam prije dobila šansu. Ha, bože moj (smijeh).