Žarko Dragojević uoči proznog prvijenca 'Prolaz na jugoistok': Suočavanje je postalo endemska vrsta

DRAGOJEVIĆ: Definitivno je to bila 2017. godina. U tom čudnom periodu iznova sam se podsjetio ljubavi i potrebe za pisanjem, za stavljanjem nakupljenih osjećaja i stanja na papir. Ulaskom u tridesete godine ljudi valjda imaju iskrenu potrebu preispitivati sebe i vraćati se mislima pomalo unazad, o čemu inače prosječan dvadesetogodišnjak ne razmišlja, bar ne svjesno ili trezveno. Dobar sam dio srednjoškolskih i studentskih dana piskarao i započinjao razne tekstove koji se nikada nisu iskristalizirali kao predložak za potencijalni roman, a onda je s punoljetnošću nastupila apsolutna zanesenost prema glazbi i odvukla me skroz dalje od papira. Srećom, u posljednjih sam se šest godina vratio svakodnevnoj disciplini pisanja i roman je nastajao spontano i prirodno. Valjda je baš u ovoj dobi bilo vrijeme za njega, kada više nemam ona silno velika mladalačka očekivanja ili nadanja da ću promijeniti svijet. Sada samo ostavljam skromne tragove i darove tamo gdje stignem, pa tko ih pronađe, učini mi život ljepšim.

TELEGRAM: ‘I sam sam bio blizu granica. Cijeli život. Baš cijeli život’, jedan je od lajtmotiva koje izgovara beskompromisni istraživački novinar Filip, glavni junak romana. Taj sindrom resetiranih feudalnih razgraničenja posebno u današnje vrijeme djeluje klaustrofobično?

DRAGOJEVIĆ: Cijeli je roman zabilješka lokacija koje sam vidio i posjetio, valjda devedeset devet posto opisanih staza koje je pregazio Filip sam utabao ja osobno. Naravno, situacije su podebljane kriminalističkom pričom, ali granice su moja realnost kao, naravno, i svih drugih ljudi na krajnjem jugu. Dubrovnik je tek nedavno pripojen državi Pelješkim mostom, pa nakon trideset pet godina života konačno ne moramo razmišljati o fizičkoj granici, bar s te sjeverozapadne strane. Često znam istaknuti kako je ovo područje jedna vrsta Bermudskog trokuta, svima zanimljivo i na prvi pogled čarobno i bogato, ali tko se zadrži na dulje vrijeme, osjeti tu težinu koja se nadvija poviše mora i Srđa. Kada spominjemo feudalizam, osjećam da smo mu bliže nego ikad. Srednja klasa kao da sustavno izumire, nesrazmjer je onih koji imaju previše i premalo. Klaustrofobija je možda najbolja riječ, jer društvo kao takvo pati od niza sindroma i prestrašeno srlja iz dana u dan, s nizom kolektivnih i privatnih problema koji se samo guraju pod tepih a na vanjštini se stvari uljepšavaju. Suočavanje je postalo endemska vrsta.

TELEGRAM: Zanimljivo je da i u takvoj prostornoj skučenosti vaš roman dobrim dijelom funkcionira i kao žanr ceste, ili kako kaže Filip ‘balkanski Route 66’. Volite taj žanr?

DRAGOJEVIĆ: Cesta kao žanr ili stvarnost meni je oduvijek bliska. Valjda je svaki novčić koji sam uštedio u životu bio predodređen za putovanja, koncerte ili glazbene instrumente. Očito jedno bez drugoga ne može, jedan “pinklec” i kofer s gitarom pod ruku, pa je sve jednostavnije (smijeh)… Šalu na stranu, roman je prepun referenci i motiva koji su direktna poveznica na generaciju koja je odrastala “na cesti”, bilo kroz riječi koje su ostavili pisci, ili glazbu i stihove koje smo dobili u nasljeđe od mnogobrojnih pjesnika i glazbenika. Svi oni ušli su u popularnu kulturu, a na mene su još u ranoj mladosti prenijeli žar i utjecaj kojemu se ne mogu oteti sve do danas.

TELEGRAM: Sjajno je i normalno da govorite o Balkanu kao našoj prostornoj i duhovnoj sudbini. Zašto se ta istina kod nas uporno pokušava podvrći amneziji? Klistiranti bježe od Balkana kao od kuge…

DRAGOJEVIĆ: Kod djece u tinejdžerskoj fazi postoji dobro poznata vrsta otpora. Sva ona nježnost i ljubav koju rado zaprimaju od roditelja i daju nazad u ranoj dobi, kasnije postane “glupa ili dosadna”. Pa onda s vremenom ipak nauče cijeniti i razumijevati zašto je ipak cool voljeti roditelje! Ovaj naš dio Balkana trenutno je u najgoroj tinejdžerskoj fazi, barem u glavama ljudi. S raspadom Jugoslavije i izdizanjem nacionalizma došlo je do silne ljubavi prema državi, kako u Hrvatskoj, tako i drugdje. Nemojmo se zavaravati, nije ona uvijek bila iz iskrenih pobuda. Kako godine odmiču, tako smo sada u fazi kada je lakše poistovjetiti se s nekim drugim dijelom svijeta, a zapravo ne vidimo da je taj naš kutak svemira u mnogome vrjedniji. Ali doći će do zrele faze, većina kad tad dobije mlađeg brata ili sestru, a kasnije i svoju djecu, pa se uvidi važnost i snaga onog tko te je othranio i dao ti mjesto za život na zemlji. Balkan je snažan baš zato jer nas trpi.

TELEGRAM: Filip je rasni primjer noirovskog luzera. Njegov privatni happy end i ostvarivanje pravde ipak imaju gorku pozadinu na kojoj se odvija nova runda beskonačne političke borbe za vlast. Namjerno ste išli u tu dvostrukost?

DRAGOJEVIĆ: Život je gorko-sladak, svaki novi dan. Ja sam se s time pomirio još u djetinjstvu i valjda prenosim svjesno tu energiju u svemu što radim ili stvaram, pa tako i na glavni lik, kojemu sam dodijelio pregršt svojih mana i vrlina. Često se ljudi iznenade kako iza nasmijanog lika prepunog pozitivnih pogleda na budućnost zapravo negdje duboko skrivam bezbroj nekih tužnih priča, koje sam ispričao ili ću tek ispričati. Meni je ta dvostrukost, privatno ili u romanu, zapravo stanje u kojemu ostajem normalan, ako je danas više itko “normalan” u društvu koje nas okružuje. Ipak, svaka težina ili mrak krije barem malu rupicu ili pukotinu iz koje se može pronaći izlaz i spas. To je ta beskonačna borba, u slučaju ove priče politička – ali zapravo ljudska, i nadasve potrebna. Kada nema prostora za novo poglavlje i potencijalne daljnje izazove, onda i happy end gubi smisao.

TELEGRAM: Osim napete priče, prihvatili ste se odgovornog društvenog posla da na površinu izbacite najgore društveno smeće, ono koje koristi nacionalizam i ksenofobiju kao dimne bombe za kriminal i politički teror, i seže sve do premijerskih visina.

DRAGOJEVIĆ: Društvo oko nas takvo je kakvo je. Ne možemo ga promijeniti ili zauzdati nekim čarobnim štapićem, ali možemo barem utjecati na vlastite postupke i pristupiti čista srca i nazvati stvari u društvu pravim imenom. Studirao sam prvo na preddiplomskom odjelu komunikologije Sveučilišta u Dubrovniku, a potom magistrirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ono što sam s fakulteta ponio dalje je analitičko promatranje fenomena koji se zbivaju, počevši od politike, medija, kriminala i potencijalnog terora koji se krije iza svega. U romanu su svi likovi fiktivni ali se dotičem osoba, pojmova i situacija iz povijesti, onih koji su na ovaj ili onaj način utjecale na prostore gdje živimo.

TELEGRAM: Kakve reakcije očekujete?

DRAGOJEVIĆ: Reakcije nisu nešto na što mogu utjecati, niti želim o tome razmišljati. Na meni je, kao i dosad, da u životu hrabro progovaram o temama koje me prožimaju i daju mi misliti, pa ako će još nekoga potaknuti da se uhvati u koštac s istima ili potakne raspravu – već smo pošli korak naprijed.

TELEGRAM: Niste štedjeli ni vlastitu sredinu. Govorite o depresiji unutar blještavila Grada, posebice u okolnostima mutantskog turizma. Gubi li to Dubrovnik identitet ili još nije sve izgubljeno?

DRAGOJEVIĆ: Priča oko Dubrovnika se ponavlja uvijek iznova, bar tako nekako nas povijest uči. Onda kada i izgleda da je Grad pred potpunim kolapsom ili će potonuti u more, on sve iznenadi i izdigne se iznad situacije, ako to možemo tako nazvati. Ljudi koji su tu rođeni imaju dvije opcije, ostati “unutar zidina”, ili ih nadići kako najbolje znaju. Često sam o tome govorio javno, i pred kolegama u kulturi kao jako mlad čovjek, pa sam naišao na poglede neodobravanja, ali s druge strane i na podršku onih koji razmišljaju jednako. Identitet će u svakom slučaju ostati barem kroz vizuru Grada, dok je u duhu ljudi teško projicirati što nosi budućnost u vidu novih generacija građana. Već sada gubimo bitku s javnim prostorima, precijenjenim kvadratima i slično, to je itekako vidljivo. U velikom smo zaostatku, ali na to ne mogu preko noći utjecati ni politika ni pojedinci. Pristali smo na demokraciju i kapitalizam, a realnost je da odlučuje onaj tko ima novac. Privatni kapital nekolicini materijalno raste, ali na ulicama ga u kolektivnom duhu ljudi ima nažalost sve manje. Ja sam ipak vječiti pozitivac i optimist, reklo bi se “svak’ dobije onoliko koliko može podnijet”, a Dubrovnik je kroz stoljeća izdržao i teže bitke od ove sadašnje kojoj svjedočim. S druge, poticajne strane, Grad Dubrovnik za kulturu izdvaja velika proračunska sredstva, postoji zbilja niz potpora za umjetnike i autore, pa je tako i ovaj roman u izdanju Art radionice Lazareti i Audiovizualnog centra Dubrovnik dijelom podržan sredstvima s javnog poziva Upravnog odjela za kulturu i baštinu.

TELEGRAM: U bogatom soundtracku romana, od New Ordera i Gaslight Anthema do Cavea i Springsteena (…) odražava se i vaš rokerski habitus. Važan vam je taj sadržaj življenja?

DRAGOJEVIĆ: Da, tako je. Koliko se roman može poistovjetiti sa žanrom ceste, toliko duguje i glazbenim žanrovima – od americane pa sve do bluesa i prljavog garažnog rocka koji je izrastao u svjetsku atrakciju iz nezavisnih krugova osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Glazba je u centru mene kao osobe, mislim da je vješto provlačim na sve segmente života i projekata koje radim. Pjesme i glazbenici koje spominjem iz poglavlja u poglavlje nisu nužno moji “najdraži” glazbenici, ali je riječ o ciljano odabranim skladbama koje su mi djelovale kao savršen soundtrack za lokaciju ili situaciju u kojoj se likovi nalaze na pojedinoj stranici knjige. Ja sam na pozornicama kao autor i izvođač aktivan još od 2004. godine, tako dolazim do okrugle obljetnice upravo u 2024. Kako na početku srednje škole, pa tako do danas – zvuk je nešto bez čega, uz kisik, ne mogu. Makar to bio samo šum u pozadini.

TELEGRAM: Da li vas boli činjenica što rock ‘n’ roll globalno nema više prevratničku snagu? Što ga klinci mehanički nižu po svojim playlistama zajedno s turbofolkom ili estradnim fast foodom?

DRAGOJEVIĆ: Svaka generacija ima svoje boljke i pluseve, možda su neki novi žanrovi koji se slušaju u milijunskim klikovima neka vrsta otpora tih klinaca prema svojim roditeljima i nama starijima. Možda to slušaju samo da bi naživcirali oca ili majku u sobi do sebe. Na taj fenomen i urnebesne playliste nemam pametan odgovor, ali ga je nemoguće ne primijetiti i zapitati se kako je do njega došlo? Vjerojatno odgovor leži u algoritmima na internetu koji nude sve i svašta, pa se tako zalomi folder s metalom, cajkama, rockom, trapom i tko zna s čim sve još ne. Da bi rock ‘n’ roll opet postao snažan, trebaju se prvo izgraditi snažni pojedinci koji se ne boje uzeti teret na svoja leđa i hrabro stati na pozornicu, iza svojih riječi i stavova. Nažalost, uniformiranost je danas prisutnija nego ikad, a mnoštvo novih pripadnika generacija mlađih od moje u strahu su od javnih istupanja i prava na pobjedu ili časnu pogrešku. Puno je lakše sakriti se iza memeova, lažnih troll profila i drugih postupaka na društvenim mrežama. Tada ne postoji opasnost od osude. Bojim se ipak da će onima što dolaze biti puno teže nego nama, zato ih ne osuđujem u niti jednom segmentu, čak duboko suosjećam s njima. Biti nemoćan i u strahu najgora je vrsta tereta. Loša glazba koja se sluša zapravo je najmanji problem ako ćemo sagledati širu psihološku sliku.

TELEGRAM: Meni vaš bend Embassy 516 ima onu začudnu mješavinu sirove pržione i simfoničnosti koja je krasila Joy Division ili Smithse. Čime se napajate, na koga se od prethodnika referirate?

DRAGOJEVIĆ: Moj je diplomski rad za temu imao britansku popularnu kulturu od 1980. do 2000. Svi događaji koji su bili prekretnica za Veliku Britaniju, a tako i za ostatak svijeta, uz punk i novi val – počeli su jednim događajem: bilo je to 4. lipnja 1976. godine, u dvorani Lesser Free Trade Hall, u Manchesteru, a svirali su Sex Pistolsi. Legenda kaže da je u publici bilo svega nekoliko desetaka ljudi, među njima Pete Shelley i Howard DeVoto, koji su organizirali taj koncert a dan nakon istog započeli svoj band The Buzzcocks. Bili su u publici i Ian Curtis, Bernard Sumner i Peter Hook, koji vrlo brzo osnivaju Stiff Kittens, koji postaju Warsaw i potom Joy Division. Mark E. Smith iz The Falla je isto nazočio tom događanju, a bome i Morrissey iz The Smithsa, Mick Hucknall iz Simply Reda i Tony Wilson – bitno lice kultnog Factory Recordsa. Kako je vidljivo iz ovih povijesnih detalja, svime sam se time napajao i još se napajam, kao i moji kolege iz benda. Pored britanskih sastava iz te ere, pa potom post-rocka i trip-hopa devedesetih, presudan utjecaj na našu bendovsku žestoku energiju i velike dinamičke oscilacije imala je i alternativna scena u SAD-u koja se odvijala istodobno. Preklapanja više žanrova u jedno oblikovalo je naše djetinje uši, a koliko smo utkali rokerske i metalske žestine, toliko smo ostavili prostora melodiji i ljepoti bogatih aranžmana, pa čak i malih zaigranih orkestracija.

TELEGRAM: Najnoviji, treći album ‘Trans’ kao da je za nijansu još mračniji, reflektira neku tranziciju poraženosti. Jesam li u pravu?

DRAGOJEVIĆ: Zvučno i tekstualno je zbilja mračan, i dalo bi ga se na prvu iščitati kao poraz. Ali zapravo je on izlaz prema svjetlu, onaj moment kada čovjek potone u morsku dubinu i misli da mu neće ostati zraka do povratka na površinu – ali pluća ga iznenade, i zadnjim atomima snage izbori se za život. Ovaj je album naš “pokret otpora” kao benda, a ujedno moje tekstualno i dramaturško suočavanje sa samim sobom, društvom i svime što me je obilježilo dosad kao osobu. Ima tu opisanih trenutnih situacija, ali ima i puno prošlosti, bliskosti sa smrću, tihog ili glasnog rata koji je uvijek negdje prisutan, mraka koji pokušava zatirati svjetlost… Moj prijatelj i suradnik benda Igor Jurilj/Yellow Yuri svojim ilustracijama predivno ocrtava ta stanja i oscilacije na našim naslovnicama, i uvijek ostavlja kolorističku perspektivu koja vodi dalje u bolje sutra. On radi i na naslovnici romana “Prolaz na jugoistok”. Tomislav Kličan, Ivica Glunčić, Maro Zajec i ja, kao članovi Embassy 516, sušta smo suprotnost zvuku koji nosimo. Mi smo sretni ljudi koji se raduju i onda kad je zbilja teško, drugačije ne bi valjalo, često se ljudi iznenade tome.

TELEGRAM: Puno i komponirate za teatarske predstave. Što vam donosi taj specifični stvaralački ventil?

DRAGOJEVIĆ: Kazališni svijet dao mi je jako puno. S druge strane, puno mi je i oduzeo. Ali fenomen kazališta i nas kazališnih ljudi je takav da se uvijek iznova vraćamo scenskom radu. To je vrsta droge koju je nemoguće opisati nekome tko nije radio barem na jednoj predstavi i dao se srcem, dušom i tijelom u to. Duboko sam siguran da svi patimo od jednog blagog “štokholmskog sindroma”, i u njemu svjesno uživamo – makar na mikro razini. Raditi s kolegama u timu posebna je vrsta poštovanja i predanosti istom cilju, baš kao u bendu, samo što u teatru imam rasterećenje jer netko drugi ima prvotnu viziju i krajnju sliku. Nemam problem s kompromisom i prilagodbom, tako da svi procesi za mene najčešće prođu ugodno i lako dođemo do glazbenog odgovora. Naravno, uvijek prije svega u službi predstave, glumaca, i prema zamisli redatelja. Radio sam u proteklim godinama glazbu za predstave Paola Tišljarića, Hrvoja Korbara, Livije Pandur i Tibora Hrsa Pandura, Darija Harjačeka, Aleksandra Švabića i Vedrane Klepica, Jasne Jukić, te za internacionalne projekte Seana Aite i Filipa Krenusa i dramaturginje Mile Pavićević.

TELEGRAM: Imate u tijelo upisan i staž vaterpolista. Na koji način vas je to iskustvo oblikovalo?

DRAGOJEVIĆ: Vaterpolo je bio prva faza i zanesenost u mome životu, dvanaest godina sam trenirao u vaterpolo klubu Jug, koji je na vječiti ponos Dubrovnika. Stekao sam mnoštvo prijatelja za čitav život, ali bitnije od toga, stekao sam disciplinu, odgovornost i stabilnost u donošenju odluka. Timski sportovi od malena uče kako biti dio kolektiva i kako predvoditi taj kolektiv. Da nije bilo te skoro vojne stege i neumoljivih svakodnevnih treninga, ne bi bilo ni moga današnjeg karaktera. Taj staž u najranijoj dobi naučio me da je bitno iskustvo i ono što proživljavaš dok to iskustvo traje – pobjeda u utakmici ili na turniru samo je dodatna vrijednost uloženome. Nekad je taj napor bolan i neugodan za mišiće, ali je itekako bitan za mentalni razvoj pojedinca.