Telegram komentar: Zašto je šibenski festival FALIŠ jedan od najvrijednijih kulturnih događaja
Dragan Markovina piše o novom kulturnom festivalu u Šibeniku
Kad se posljednjih godina u medijima pisalo o Šibeniku i njegovom turističkom i kulturnom preporodu, obično se spominjao sad već ugašeni Terraneo, uređenje tvrđave sv. Mihovila i odlična ljetna pozornica, uređenje dužobalne šetnice, nasipanje gradske plaže, pa čak i Bašićev projekt na Mandalini.
Neovisno o tome što svaka od ovih stvari zaslužuje medijsku pažnju i svakako predstavlja značajan iskorak u životu grada, zabrinjavajuće je da vodeći mediji nisu uočili činjenicu kako se u Šibeniku, već treću godinu zaredom, praktično stvara nova Korčulanska ljetna škola.
Vizualni identitet
Riječ je, naravno, o festivalu ‘FALIŠ’ (festival alternative i ljevice), čije je ovogodišnje izdanje definitivno uspjelo istovremeno komunicirati s modernim problemima europskog prostora i biti ukorijenjeno u konkretan lokalni prostor i njegove teme. Počevši od samog dizajnerskog rješenja vizualnog identiteta ovogodišnjeg izdanja festivala, autora Ante Filipovića Grčića, kojim je na petokraci ispisan broj od 1316 Šibenčana koji su sudjelovali u Bitci na Sutjeski, te ispod njega broj od 535 njih koji su tamo poginuli, festival je u središte pozornosti postavio sam grad u kojem se održava.
Imamo li pritom u vidu činjenicu kako se ukazivanje na takve razmjere tragedije šibenske mladosti iskazalo gotovo kao prijeka potreba u kontekstu društva koje sve snažnije negira antifašističku baštinu, jasna je aktualnost naslovne teme antifašizma.
S obzirom na tako postavljeni diskurs, kao najveći dobitak ovogodišnjeg FALIŠ-a izdvaja se značajna posjećenost od strane domicilne, šibenske publike, s jedne strane, kao i činjenica da tijekom čitavog festivala nije zabilježen nikakav incident ili negodovanje s druge strane.
Provincija je odraz stanja svijesti
Ove dvije činjenice ukazuju na nekoliko stvari. Prije svega, ovakav posjet i program koji je obilovao otvaranjem teških tema, prošavši bez ikakvih ozbiljnijih prijepora u izravnoj je konfrontaciji s mitom o tome kako je tako nešto moguće organizirati samo u Zagrebu, Istri ili Rijeci. To također svjedoči i o tome kako je provincija odraz stanja svijesti, a ne veličine određene sredine.
Nije teško za pretpostaviti kako su i u samom Šibeniku mnogi sa sumnjičavošću gledali na pokretače ovog festivala, ali je sasvim izvjesno da ih je njegov razvoj demantirao. Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da se na jednom mjestu okupio čitav niz značajnih autora, poput Zlatka Dizdarevića, Jurice Pavičića, Andreja Nikolaidisa, Emira Imamovića Pirkea, Srećka Horvata, Igora Štiksa, Drage Bojića i mnogih drugih, kao i to da je u gradu stvorena atmosfera prisnosti između autora, gostiju i same publike, ovogodišnji festival napravio je tri bitne stvari.
Važnost dijaloga
S jedne strane stavio je antifašizam u središte svog interesa, s posebnim naglaskom na sudjelovanje Šibenčana u toj borbi. S druge strane festival je otvoren izložbom sjajnih ilustracija Alema Ćurina, čovjeka čija je mala prisutnost u javnosti obrnuto proporcionalna njegovom autorskom talentu i čije su izložbe toliko rijetke da ih se može smatrati istinskim raritetima.
U konačnici, na festivalu je održana i tribina na kojoj su zajednički nastupili marginalizirani bosanski franjevac i vrhunski intelektualac, fra Drago Bojić i iguman pravoslavnog manastira Krka Nikodim Kosović. Važnost ovakve vrste dijaloga izlišno je naglašavati, posebno imajući u vidu traumatično iskustvo rata i ratnih godina koje je Šibenik iskusio, a o čemu je nedavno govorio Igor Mandić, prouzročivši reakciju šibenskog novinara Ive Mikuličina.
Publika se odgaja
Drugim riječima, činjenica da su na ljevičarskom festivalu zajednički nastupili predstavnici Katoličke crkve i SPC-a, avangarda je poželjna već i u samoj ideji, a kamoli u izvedbi. Sve navedeno smješta Šibenik i ovaj festival u avangardnu poziciju kakvu je šezdesetih godina imala Korčula sa svojom Korčulanskom ljetnom školom. Pri čemu je vrijednost šibenskih događanja značajnija u onoj mjeri u kojoj funkcionira u znatno težem kontekstu, barem kad je riječ o javnom iskazivanju lijevih ideja, kao i u kontekstu primjetne simbioze s domicilnom publikom.
Možda i najvažnija pouka koju iz te vrste podrške publike možemo iščitati odnosi se na činjenicu da se publika stvara i odgaja. Preciznije govoreći, svijest o tome da s ljudima treba raditi su na šibenskoj ljevici odavno shvatili. Što nikako ne bismo mogli reći za, primjerice, splitsku ljevicu. Ono što na koncu ostaje je poruka kako se jedino u atmosferi dijaloga društvo može razvijati i kretati naprijed, daleko od bilo kakve isključivosti i konačnih sudova.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. rujna 2015.