Završio je Queer New York festival, producirao ga je i Hrvat. Zvonimir Dobrović za Telegram: 'Kod nas je i samohrana majka queer'

TELEGRAM: Pretpostavljam da je ovaj prekooceanski trip, jedinstven na našoj sceni, vaš dosad najkompleksniji produkcijski i organizacijski pothvat?

DOBROVIĆ: Na organizaciji ovog festivala radim nešto više od godinu dana. No, s obzirom da naprosto po prirodi svog posla kontinuirano pratim rad mnogih umjetnika – gledam 200 do 300 predstava godišnje, što uživo, što preko videa – samo slaganje programa nije ono što mi oduzima najviše vremena u mom poslu, što možda zvuči pomalo čudno jer je program ono najbitnije.

Međutim, budući da sam zaista tu terensku pripremu prilično temeljito obavio i kontinuirano se njome bavim, onaj baš čisto produkcijski, logistički i, naravno, financijski dio organizacije festivala zahtijeva duži period rada i drugu vrstu koncentracije. Naravno, organizirati festival s osam izvedbi, izložbom, brojnim razgovorima, predavanjima za studente, bio bi i u Zagrebu, gdje smo doma, produkcijski pothvat, a u New Yorku svaki segment organizacije dobiva dodatnu razinu izazova.

TELEGRAM: Je li bilo kakvih prepreka?

DOBROVIĆ: Prepreke s kojima se mi susrećemo, barem što se hrvatske kulturne politike tiče, a onda i neke ideje kulturne diplomacije, svode se uglavnom na onaj prefiks queer ispred festivala. Naprosto, posao ovakvih međunarodnih suradnji isključivo zbog queera ne nailazi na veću otvorenost Ministarstva kulture i naše diplomacije u smislu neke podrške. Ekipa koja se bavi međunarodnim suradnjama, rekao bih, naprosto i ne poznaje dovoljno zemlje za koje je zadužena, jer bi inače znala koliku vidljivost i podršku hrvatskim umjetnicima predstavlja igrati u teatru u kakvom smo bili u New Yorku.

To da naš konzulat tamo nije objavio ni jednu informaciju o gostovanjima brojnih domaćih umjetnika, također dovoljno govori. S druge strane, bio sam u mogućnosti tamo dovesti i s njima raditi umjetnike iz Francuske, Njemačke, Švedske, Švicarske, Velike Britanije, Irske i Nizozemske, jer sve te zemlje svoje umjetnike spremno šalju u New York sa svim pokrivenim troškovima. Jer jednostavno znaju da igranje u centru New Yorka, u NYU Skirball Center for the Performing Arts, ima svoju vrijednost. I ovo ne govorim napamet. Direktori kulturnih instituta i kulturni atašei raznih zemalja javljaju mi se i daju mi otvorene ruke da zovem bilo koga iz njihovih zemalja i stavim ih u program.

TELEGRAM: Jedna od intencija festival Queer New York je propitivanje tradicionalne definicije i razumijevanje queera kroz umjetničke prizme. Što to konkretno znači? Što je u kompleksnosti queera danas potrebno redefinirati?

DOBROVIĆ: Od samog početka rada s ovom temom, bilo mi je jasno da je potrebno u neku ruku odmaknuti queer od klasičnog i tradicionalnog čitanja isključivo kroz prizmu seksualnosti i roda. To prvenstveno znači da, ukoliko se želimo baviti queerom kroz umjetničku razinu, potrebno ga je razumijevati pomalo šire. Odnosno, da queer ovisi o geografiji, i da queer izričaj ovisi o društvenom, ekonomskom, kulturološkom i bilo kojem drugom naslijeđu određenog područja.

Konkretno, recimo u Hrvatskoj, koja je i dalje opterećena patrijarhatom, tradicionalnim vrijednostima, religijom… i samohrana majka je queer. Dakle, nije potrebno biti lezbijka da bi se bilo queer u Hrvatskoj. Kao što nije potrebno biti gay u Brazilu, već je dovoljno biti osoba tamnije ili crne boje kože. U velikoj većini zemalja dovoljno je, recimo, baviti se seksualnim radom, bez obzira bio on straight ili non straight, pa da se bavimo odnosima na margini društva. Takvim razumijevanjem okvira stvaraju se one neuralgične točke kojih se art dotiče, i koje nadograđuju i konceptualno čine queer umjetničkim projektom koji može biti i društveno relevantan i rezonirati s vrlo širokom publikom.

TELEGRAM: Važna je misija festivala odgovor na retradicionalizaciju umjetnosti i društva koja nam se se posljednjih godina progresivno zahuktala. Je li društvo otupjelo na te retrogradne procese koji se doslovce dešavaju svakodnevno?

DOBROVIĆ: Ponekad mi se čini da su ti društveni procesi nalik na sindrom kuhane žabe. Situacija se polako zahuktava i ne osjećamo svakodnevne promjene u koje se polako ugrađuju sve suženije ideje o ljudskim pravima i slobodama. Ne bih rekao da smo na to otupjeli, ali sigurno kao društvo trebamo osnaživati građanski odgoj i vlastitu osjetljivost na te procese.

Zato mislim da je građanski odgoj važan, ali i da su organizacije civilnog društva itekako važne, jer u neku ruku i jesu preuzele uloge koje bi trebale biti javno dostupne, a jedna od velikih je upravo osvještavanje i osnaživanje građana u vezi njihovih prava, praćenje i upozoravanje na anomalije koje se očituju zakidanjem prava raznim skupinama građana.

TELEGRAM: Festival je otvorila Arijana Lekić-Fridrih video instalacijom “Od 5 do 95”. Uoči polaska u New York, Arijaninoj vunenoj crvenoj niti, koja simbolizira krv tisuća izgaženih i ubijenih žena, brutalno je u Splitu na notornom performansu “klečavaca” onemogućeno da se odmota… Je li ovakva drastična aktualizacija još više pojačala festivalski ulog njezinog rada?

DOBROVIĆ: Apsolutno nam je neprihvatljiv razvoj događaja u Splitu, gdje na video snimkama koje imamo i koje smo objavili svima postaje jasno da je splitska policija djelovala u dosluhu s organizatorima klečanja. Organizatori otvoreno govore policiji da će netko od njih možda reagirati i da ne znaju kako će reagirati. Na te prijetnje policija postupa tako da ograničava Arijanu i njen performans, ali ne udaljava muškarce koji mole i koji joj prijete – pa čak i kad je oni fizički ometaju. Policija kasnije daje izjave da može postupati kako želi u interesu javnog reda i mira i svojih sigurnosnih procjena.

Zanimaju me te procjene kojima, ispred desetina muškaraca koji otvoreno prijete policiji da ne mogu garantirati sigurnost jedne žene, procjenjuju upravo Arijanu kao faktor koji ugrožava javni red i sigurnost, a tim muškarcima govore: samo vi izmolite svoje. Nećemo stati tek na javnim istupima oko ovog očitog primjera policijskog nemara i ugrožavanja ženama pristupa javnim površinama, u ovom slučaju Peristilu svake prve subote u mjesecu. Opet taj sindrom kuhane žabe, hoće li polako biti svaka subota u mjesecu, pa cijeli vikend i tako dalje?

TELEGRAM: Predstava “Yira, yira”, koju su Nataša Rajković i Bruno Isaković istraživali i gradili u Argentini s argentinskim seksualnim radnicima i radnicama premijerno je izvedena 2022. godine, na 20. Queer Zagrebu. Koliko se newyorška izvedba, kojom je također otvoren festival, razlikuje? Da li su se unutar nje u protekle dvije godine pojavile neke nove refleksije?

DOBROVIĆ: To je predstava napravljena dugotrajnim radom sa seksualnim radnicima i radnicama, i ona je postavljena i funkcionira kao svaka druga predstava. Razlika je u tome da je tekst nastao prema njihovim vlastitim pričama, a proteklih nekoliko godina od premijere dogodila se pandemija, promijenile su im se neke životne okolnosti, i ta su nova iskustva utkana u predstavu i izvedbe u New Yorku. Tema seksualnog rada je jako aktualna u SAD-u i ljudi su odlično reagirali, i zato što je predstava autentična i jer se dotiče klasnog pitanja, američkom društvu uvijek jednog od najintrigantnijih pitanja uopće.

TELEGRAM: Koji su sve izazovi performerskog plesnog ‘upada’ Mije Zalukar i Brune Isakovića u Tarantinov kult superžene osvetnice?

DOBROVIĆ: “Kill B.” mi je jedna od najdražih predstava koje sam producirao, ne samo zato jer se bavi temom osobne emancipacije koja mi je intimno vrlo značajna, već i jer se radi o predstavi koja je tehnički zahtjevna, dramaturški odlično postavljena i izvedbeno ujednačena. Uostalom, predstava je sad dobila i dobru recenziju u The New York Timesu, Bruni Isakoviću već treću u tom svjetskom mediju, na što sam posebno ponosan. Nadam se da će predstava nastaviti svoj život i igranje na domaćim scenama i na festivalima i kazalištima po svijetu.

Izazovi stvaranja u Hrvatskoj svode se na kapacitete i radne procese. Prostora za probe i rad u kazalištima, barem što se nezavisne scene tiče, naprosto nema dovoljno. Nerijetko se dogodi da se predstava iz nekog studija “seli” na scenu na dan premijere ili dan ranije. To su ne-uvjeti koji onda negativno utječu na kvalitetu iole složenijih predstava, kojima onda treba više izvedbi da se uigraju, što je potrebno svim predstavama, a pogotovo ovima koje su kazališne uvjete vidjele tek na dan svoje premijere. To je također pitanje kulturnih politika i pronalaženja boljih radnih uvjeta za ljude koji djeluju “izvan” sustava javnih kazališta.

TELEGRAM: Možete li povući neku osnovnu crtu između ovih autorskih otisaka umjetnika iz Argentine, Hrvatske, Kanade, Njemačke i Brazila, predstavljenih u New Yorku? Dakle, pojednostavljeno rečeno, koju ste zajedničku dramaturgiju u izabranim predstavama željeli ohrabriti?

DOBROVIĆ: Ovogodišnji festival predstavljao je mnoge teme za koje mislim da je važno da se pojavljuju u umjetničkim radovima, pogotovo u današnjem svijetu, kao što su osnaživanje desnih politika na globalnoj razini, položaj domorodačkog stanovništva u Južnoj Americi, stereotipizacija temeljena na etnicitetu… Uglavnom, htio sam programom pokazati ono što nas čini tako predivno različitima, ali nažalost istovremeno i nejednakima.

Nemoguće je, naravno, jednim festivalskim programom obuhvatiti sve niše takvog jednog koncepta, ali baš sam zato htio pokazati neke krajnosti i naizgled nespojive teme, da bi se u totalu mogla provući jedna nit: da je crta koja razdvaja margine pomična, ali da je zajednički svakoj margini onaj jedan impuls da se bude priznat, viđen, prihvaćen. To su osnove svake emancipacije – artikulacija vlastitog identiteta.

TELEGRAM: Koliko vam je kaljenje zanata na Eurokazu krajem 90-ih pomoglo za ovo čime se bavite danas?

DOBROVIĆ: Eurokaz je bio jedinstven festival u Hrvatskoj, i još ranije u Jugoslaviji, upravo zbog svog programa. Mislim da do danas nismo nadišli takve uvjete i mogućnost promišljanja programa na kakve nas je on navikao. Naravno, mnogo se od tada promijenilo i u svijetu izvedbenih umjetnosti i u načinu na koji se na festivale gleda. No, ono što mi je na Eurokazu postalo jasno jest da festival može imati fenomenalne vizualne identitete, tulume, buzz ili štogod želimo…, ali program je ono što ga gradi.

Na tim osnovama radim sve svoje festivale i mislim da je to ono što nam je omogućilo da trajemo svih ovih godina i da su oni i dalje prepoznatljivi, a posebno mi je to važno kad se govori o prepoznatljivosti na međunarodnoj sceni među kolegama i stručnjacima. Neki financijski mnogo potkovaniji festivali u Hrvatskoj, a i po svijetu, bilo da su mainstream ili specifični po nekim temama ili formama kojima se bave, zaboravljaju ovu najjednostavniju premisu: festival je program, sve ostalo je sporedno. Nema tih marketinških metoda i trikova kojima dugoročno možete zakamuflirati izostanak programske koncepcije, vizije ili sadržaja.

TELEGRAM:U vrijeme održavanja 20. Queer Zagreba Bruno Isaković je na svom Facebook profilu emotivno opisao kako su mu u Importanne pothodniku neke barabe dovikivale da je pederčina i da će ga izgaziti, a najgore od svega je što su mu se sve traume koje je kao gay u životu prošao opet vratile. Borba za ravnopravnost nije gotova?

DOBROVIĆ: Borba za ravnopravnost nije statična, ona je ciklična. Svaka se generacija mora naučiti boriti za svoja prava i naučiti zadržati stečena prava. Nažalost, nema garancija da se političke klime neće mijenjati i da se otpor neće morati iskazivati prema promjenama koje ugrožavaju i najtemeljnija ljudska prava. Upravo zbog toga je važno da je građansko društvo što razvijenije i osjetljivije na nepravde.

Nije bez razloga da društva kojima vladaju diktatori ili wannabe diktatori udaraju na medijske slobode, na civilno društvo i obrazovni sustav opterećujući ga tradicijom, religijom i vrijednostima koje nimalo ne potiču kritičko mišljenje. Lakše je vladati uspavanim ljudima u strahu od promjene, od drugačijeg, od drugih. Politike straha jesu možda stara metoda, ali one funkcioniraju, i jedina efektna borba protiv toga je znanje i obrazovanje i razvijanje kreativnosti i sposobnosti kritičkog mišljenja.

TELEGRAM: Iskreno, da li se ikada umorite od aktivizma i snažne “estetike etike” koju sa svojim ljudima pronosite?

DOBROVIĆ: Ne. Najjednostavnije rečeno, angažiranost mi daje snagu i adrenalin i, na koncu, volim ovaj posao. Osjećam se nevjerojatno privilegiranim što imam prilike surađivati s kreativnim ljudima, pomagati razvoj projekata koji su mnogim ljudima prilično osobni, što imamo neku snažnu povezanost u tom povjerenju da to radimo s istim žarom i ciljem. Komotnost u poslu nije nešto što cijenim, ali tu uvijek polazim od sebe i stoga nisam uvijek najbolji izbor suradnje onima koji ne bi talasali ili bi održavali status quo pod bilo koju cijenu – a ta cijena je uvijek previsoka.

No, ja i dalje mislim da ljudi trebaju ulaziti u institucije da bi ih mijenjali, da bi ih otvarali, da bi u njima simbolički “poginuli”, a ne dočekali mirnu starost i penziju. Previše je toga bilo u proteklih 30 godina u Hrvatskoj, otupili smo oštricu umjetnosti upravo tupim ljudima na čelu mnogih institucija. O Ministarstvu kulture da i ne govorim.

TELEGRAM: Upravo dok ste boravili u Americi, u Hrvatskoj je eskalirao jedan od najbesramnijih političko-pravosudnih poniženja ovog društva. Kakvom bi se umjetničkom akcijom moglo reagirati? Imate li što na umu?

DOBROVIĆ: Izlazak na izbore, a to mislim da je posebno važno mladima, trenutno mi se čini najboljom umjetničkom, aktivističkom, građanskom akcijom. I dužni smo ju napraviti prema samima sebi.