U jeku rata u Ukrajini – koji je, smatra, rezultat američkog provociranja Rusije proširenjem NATO-a, zbog čega se Rusija ima svako pravo osjećati ugroženom, te u Gazi – koji naziva genocidnim ratom Izraela usmjerenim na pretvaranje Palestine u spaljenu zemlju, na hrvatskome je objavljena Hedgesova knjiga “Rat je najveće zlo” (Sandorf, prijevod Karmela Cindrić), kompilacija njegovih reporterskih analiza i uvida stečenih tijekom bogate karijere ratnoga izvjestitelja, čija je središnja poruka: rat je odvratna klaonica u kojoj se ljudska bića nemilosrdno ubijaju, a iza svega stoje interesi velikih sila, ponajprije SAD-a.

Izuzetno zanimljiv sugovornik – družio se s Benjaminom Netanyahuom, poznavao je Yitzaka Rabina, večerao s utemeljiteljem Hamasa Abdulom Azizom al-Rantisijem, prijateljuje s Julianom Assangeom – Hedges je povodom hrvatskog izdanja svoje nove knjige našao vremena i za ovaj razgovor, koji vodimo Zoomom između njegova povratka iz Gaze i putovanja u London na Assangeovo saslušanje.

TELEGRAM: Napisali ste knjigu o ratu u kojoj ste ustvrdili da je rat najveće zlo. Kako ste uopće počeli kao novinar pratiti ratove?

HEDGES: Puno je razloga zašto netko odluči otići u rat. Ponekad je razlog čisti voajerizam. Neki su ljudi wanna be vojnici, ili bivši vojnici, koji se na taj način vraćaju ratu. Moj je motiv bio borba protiv fašizma. U to vrijeme, ranih 1980-ih, u Latinskoj ste Americi imali vojnu huntu u Argentini, (Augusta) Pinocheta u Čileu, vojne vlade u Gvatemali i El Salvadoru.

Želio sam svoje pisanje koristiti kao oružje u razotkrivanju zločina i nepravdi nad, u prvome redu, bezglasnim i nemoćnim civilima. Ali jednom kad odete u rat, on vas impregnira svojim otrovom, i na kraju uopće nije bitno što vas je tamo dovelo. Pet godina izvještavao sam iz rata u El Salvadoru i postao sam junkie. Svidjela mi se ta neka vrsta flerta, plesa sa smrću, neprestano koketiranje s plamenom. To vas izobličuje, kvari. To je ovisnost. Rat je neka vrsta droge; jako je lako toliko se navući da uskoro više uopće niste u stanju funkcionirati u svijetu koji nije u ratu.

Ali, isto tako, tamo su i svi vaši drugovi. Ratni izvjestitelji i ratni fotografi život provode idući od jednog ratnog sukoba do drugog. Posljednji rat koji sam pokrivao bio je onaj na Kosovu, gdje sam bio s dvojicom kolega s kojima sam dvadeset godina ranije bio u El Salvadoru. Tako da, naposljetku, motiv uopće nije bitan. Uostalom, neki će ljudi čim dođu u ratom zahvaćeno područje jako brzo vrlo razumno zaključiti da je to jedno jako nezdravo i opasno mjesto, dok će se drugi – a ja sam među njima – zaljubiti u njega, i za to platiti strašnu cijenu.

TELEGRAM: Godinama ste pratili i sukobe na Bliskom istoku, gdje se upravo ponovno ratuje, ovaj puta, čini se, ozbiljnije nego ikad. Iznenadni Hamasov masovni napad na izraelske civile i brutalna odmazda izraelske vojske u Pojasu Gaze čine se događajima bez presedana. Koji su razlozi da je Hamas pokrenuo svoju akciju baš sada?

HEDGES: Nije to događaj bez presedana, iako jest u smislu broja izraelskih žrtava, u tome ste u pravu. Ali, naravno, palestinske su žrtve puno veće. Od kad je počela odmazda, Izrael je barem pet puta koristio borbene avione i artiljeriju u napadima, u kojima su u najvećem broju stradavali civili. E sad, zašto? Zato što je Gaza najveći koncentracijski kamp na svijetu, i sad su se zatočenici probili na slobodu i napravili ono što ljudi rade kad se dokopaju slobode, a to je isto ono što su radili otkad je svijeta i vijeka: krenuli su u krvavu odmazdu.

To, naravno, nije nikakva izlika, ali bitno je razumjeti, što ne znači i oprostiti. Ti ljudi nikada nisu napustili područje Gaze, bili su zatočeni tamo, ljudi bez države, bez ikakvih putnih dokumenata, ljudi koji su čitave svoje živote proveli u tom logoru na otvorenom i, kad su se napokon oslobodili, krenuli su u pokolj. I poubijali jako puno vojnika, ali i civila, u skladu s prljavom prirodom svake pobune pogonjene žudnjom za osvetom. To ih, jasno, ne abolira, ali to je ono što se događa kada ljude desetljećima ponižavate, omalovažavate, držite u zamci i ubijate poput životinja. Naprosto su se napokon oslobodili čizme i postalo je ružno. Ali bilo je ružno i prije.

TELEGRAM: Odgovor Izraela – bombardiranje i kopneni napad na malu, gusto naseljenu enklavu – čini se potpuno neproporcionalan. Kako biste ga vi opisali?

HEDGES: To je genocid. Ovo sad dalo je ekstremno desničarskoj izraelskoj vladi povod da napravi ono što je oduvijek planirala: da Gazu napokon pretvori u spaljenu zemlju. Jer to je upravo ono što se sada događa. Prema UN-u, tamo trenutno pola milijuna Palestinaca doslovce gladuje. Nema sanitarnih uvjeta, sasvim će sigurno doći do izbijanja epidemije zaraznih bolesti kao što je kolera – zato je Izrael i dopustio ulazak cjepiva, jer zarazna bolest ne poznaje etničku pripadnost, a tamo su i izraelski vojnici.

Ali cilj je jasan, Netanyahuova vlada to otvoreno govori: cilj je istjerati sve Palestince, etnički ih počistiti izazivanjem humanitarne krize takvih razmjera da međunarodna zajednica, pod jedan, bude prisiljena reagirati i, pod dva, da sami Palestinci konačno shvate da imaju samo dva izbora – ili smrt od izloženosti zaraznim bolestima i nasilju, ili otići. To je ono što Izrael radi, i nitko ga ni ne pokušava spriječiti, osobito ne Sjedinjene Američke Države.

TELEGRAM: Izrael je najavio da želi uništiti Hamas. Je li to uopće moguće?

HEDGES: Ne, ali to nije ni cilj, cilj je uništiti Palestinu, Gazu. Ovo je rat protiv Palestinaca, ne rat protiv Hamasa. Uostalom, ne samo da Izrael time Hamas nije ni načeo – dapače, događa se upravo suprotno. Hamas je pokret otpora, i trenutno je jako ljut i regrutira diljem Bliskog istoka, u zemljama poput Libanona. Nitko drugi nije stao u obranu Palestinaca. Da, hutisti ispaljuju nešto na brodove, ali ostatak svijeta samo promatra sa strane. Naravno da Izraelci žele smaknuti kompletno vodstvo Hamasa, što će se prije ili kasnije i dogoditi, ali to nije ništa novo, to je njihov cilj još od kad je Hamas osnovan. Osobno sam poznavao jednog od utemeljitelja, Abdula Aziza al-Rantisija, jednom sam čak i večerao s njim u njegovoj kući.

Bio je izuzetno pametan čovjek, diplomirao je medicinu u Aleksandriji kao najbolji u svojoj klasi. Nikako nije odgovarao klišeju kojim se Hamasovce uobičajeno opisuje. Ubili su ga Izraelci 2004., zajedno s jednim od njegovih sinova i šeikom Ahmedom Jasinom, također utemeljiteljem Hamasa. Izraelci neprestano ubijaju vođe Hamasa, ali to se ne odražava na samu organizaciju. I sad su navodno posmicali priličan broj visokih zapovjednika. Hamas je ideja, u smislu da predstavlja težnju Palestinaca za slobodom. Da vam iskreno kažem, većina Palestinaca koje poznajem uopće nije osobito sklona Hamasu. Ali Hamas je poput mača duboko zarivena u tlo Bliskog istoka, i ovo što se sad događa dugoročno je prilično kontraproduktivno.

TELEGRAM: Kako bi trebali izgledati Pojas Gaze i Zapadna obala nakon rata? Može li ovaj najnoviji sukob dovesti do uspostave dviju država, rješenja koje zagovara gotovo čitava međunarodna zajednica?

HEDGES: Rješenje dviju država je odavno mrtvo. Ubio ga je Izrael, koji kontrolira 60 posto Zapadne obale – tamo je, mislim, nekih 750.000 židovskih doseljenika – tako da je rješenje dviju država bilo odavno osuđeno na propast. To je fikcija i neće se vratiti. Ovdje govorimo o tipičnom projektu kolonijalnog naseljavanja, a oni jedino funkcioniraju kad ste u stanju izbrisati kompletno domorodačko stanovništvo, kao što je to na primjer učinio SAD izbrisavši s lica zemlje 90 posto američkih Indijanaca. Hrvatska je etnički očistila svoje Srbe, i o tome sam pisao. Ali u slučaju Palestinaca to neće biti tako lako: oko 5,5 milijuna Palestinaca živi pod okupacijom i još njih devet milijuna u dijaspori. Izrael ih nikada neće moći sve poubijati. Tako da taj problem neće nestati.

U najnovijim sukobima protjerano je oko 1,9 milijuna Palestinaca. Što to znači? To su čitave traumatizirane generacije, a te generacije neće zaboraviti. Ubijeni su njihovi roditelji, braća i sestre, školski kolege. To je totalna katastrofa, ne samo za Palestince, već u konačnici i za Izrael. Ali to je oduvijek Netanyahuova politika. Poznavao sam Yitzahka Rabina, on je shvaćao da produljena okupacija uništava sam Izrael, da je nužno pronaći sporazumno rješenje. Ali ubili su ga. Netanyahu je tvorevina desničarskih američkih židovskih lobija, koji su ga financirali i pomogli mu da se domogne vlasti, jer im se nije sviđao mirovni proces. Oni su mrzili Rabina: bio sam prisutan na Netanyahuovim mitinzima na kojima su njegovi pristaše spaljivali Rabinove lutke odjevene u nacističke uniforme, uzvikujući “Smrt Rabinu!”, a sam Netanyahu predvodio je igrokaz Rabinova sprovoda.

I potom je Rabin ubijen. Ubio ga je židovski ekstremist. Njegova udovica Leah za to je do smrti, s pravom, krivila Netanyahua. Taj je ekstremizam izravni odgovor na Rabinov pokušaj da se postigne sporazum s Palestincima – sve ovo danas rezultat je toga. A sjetite se da Palestinci u Gazi nemaju mornaricu, nemaju zračne snage, vojnu mehanizaciju ili artiljeriju, pa ni vojnu komandu, tako da ovo i nije rat u standardnom smislu rata. Ovo je klasični slučaj represivnog kolonijalističkog doseljeničkog projekta protiv domorodačkog stanovništva koje se odbija pokoriti. I koji, naravno, ne funkcionira.

TELEGRAM: Izraelski dužnosnici nedavno su najavili da će rat trajati cijelu godinu. Hoće li on prerasti u širi regionalni vojni sukob u tom razdoblju?

HEDGES: Mogao bi, budući da ratovi imaju lošu naviku otvaranja Pandorine kutije ratovanja. Rat ne možeš kontrolirati – on kontrolira tebe. Lako je uklizati u rat. Ne vjerujem da Iran želi rat – pa eto, nedavno je u velikoj eksploziji na godišnjicu Sulejmanijeve smrti tamo ubijeno stotinjak ljudi; Hamasov vođa ubijen je u Bejrutu. Sve su to provokacije, provokacije, provokacije. To je upravo isto ono što je SAD napravio (Vladimiru) Putinu i, naravno, on je odgovorio. Ponavljam, ne branim invaziju na Ukrajinu, to je ratni zločin, ali zločin koji su izazvale provokacije.

Mi ovdje igramo jednu vrlo opasnu igru. Netanyahu odavno poziva na rat s Iranom, tako da ova situacija jako odgovara onome što on i izraelska desnica žele, baš kao što im je odgovaralo da Amerika odradi njihov prljavi posao u Iraku: a ono što oni žele je uvući Ameriku u sukob s Iranom. Što je jako opasna želja. Tako da je moj odgovor na vaše pitanje, da, ovaj bi rat mogao prerasti u širi regionalni sukob i toga se mnogi pribojavaju. Po mojem mišljenju, Hezbolah je do sada, kao i Iran, demonstrirao relativnu suzdržanost, ali to možda neće potrajati.

TELEGRAM: Postoji li neka crvena crta preko koje SAD neće prijeći u podršci Izraelu? Je li podrška Washingtona Tel Avivu bezuvjetna?

HEDGES: Jest. Američki je Kongres potplaćen od strane izraelskog lobija i nema crvene crte. Jer jasno je da SAD ima moć djelovanja. Mogao bi, recimo, obustaviti isporuke oružja – Izrael je u potpunosti ovisan o američkom oružju. Mogao je ne staviti veto na rezoluciju o primirju. Ne, Amerika ima moć, ali Biden nije spreman platiti političku cijenu takve odluke. Iako, s obzirom da je prema ispitivanjima javnog mnijenja – osobito među demokratima – vrlo slaba podrška izraelskom genocidnom napadu na Palestince, Biden bi mogao tu visoku političku cijenu platiti na izborima. Ali Netanyahu ionako preferira Trumpa na čelu SAD-a. A Trump je puno popustljiviji od Bidena.

Netanyahu je doista premazan svim mastima. Osobno poznajem Bibija Netanyahua, živio sam u Izraelu, sedam sam godina pratio sukobe u Gazi. U to vrijeme, bio je zamjenik ministra vanjskih poslova i družio se sa stranim novinarima, proveli smo puno vremena zajedno. Ostavljao je dojam ljigavca punog sebe, što on i jest. Praktički je Amerikanac, iz prilično moćne obitelji – otac mu je bio jedan od utemeljitelja revizionističkog cionizma koji je pozivao na potpuno protjerivanje Palestinaca iz povijesne Palestine i etničko pročišćavanje židovske države. U New York Timesu je objavljeno pismo vodećih židovskih intelektualaca – među potpisnicima su bili Albert Einstein i Sidney Hook – u kojemu denunciraju taj pokret kao fašistoidan. Današnja izraelska desnica proizašla je izravno od Vladimira Žabotinskog, jednog od radikalnih utemeljitelja cionizma kojega je Benito Mussolini jednom prilikom nazvao “dobrim fašistom”.

Dakle, lanac židovskog fašizma oduvijek je postojao unutar cionističkog pokreta, a svoje je moderno utjelovljenje dobio u liku rabina Meira Kahanea (kojega sam također poznavao i o kojemu sam pisao). Umjerena struja unutar cionističkog pokreta uspjela je taj fašizam suzbiti: kad sam ja bio tamo, Kahaneova stranka Kach zabranjena je; on je poslije ubijen. Ali današnju Netanyahuovu vladu čine njegovi nasljednici. Tako da, ono čemu mi danas svjedočimo je trijumf židovskog fašizma, koji je ugrađen u temelje Netanyahuove vlade. Neki istaknuti židovski pisci to su predvidjeli, (Yeshayahu) Leibowitz je o tome pisao prije 30 godina u svojoj knjizi “Judaizam, ljudske vrijednosti i židovska država”; u potpunosti je predvidio tu opasnost. Nažalost, takvi su glasovi uglavnom utišani i diskreditirani unutar izraelskog društva, manje-više kao što je i Noam Chomsky utišan i diskreditiran u SAD-u.

TELEGRAM: Već godinama upozoravate da Sjedinjene Države hrle ka nekoj vrsti samouništenja. Zašto? Je li američko društvo dosegnulo terminalnu fazu?

HEDGES: Da. SAD pokazuje jasne simptome umirućeg carstva. Povjesničar Arnold Toynbee, koji je pisao o smrti civilizacije, kazao je da je jedan od temeljnih aspekata umirućeg carstva vojska koja je izmakla kontroli, koju je nazvao unutarnjim neprijateljem. U prirodi je carstva neprestana težnja za ekspanzijom, što je ono što mi upravo činimo u Južnom kineskom moru i svugdje drugdje; to je ono što smo činili i sa širenjem NATO-a sve do samih granica Rusije. Pratio sam revolucije u Istočnoj Europi i svima je bilo jasno da je to ne samo glupo u smislu da provocira Rusiju, već i da je potpuno nepotrebno, jer i (Mihail) Gorbačov i (Boris) Jeljcin, pa čak i Putin u početku, svi su oni željeli vojne i gospodarske veze sa Zapadom i SAD-om.

Ali presudila je arogancija, arogancija izazvana osjećajem nadmoći nakon kolapsa sovjetskoga carstva. S oslabljenom Rusijom, SAD je počeo koristiti izraz “unipolarni svijet”, što u osnovi znači – mi smo ti koji vladamo svijetom i ne postoji niti jedna druga sila koja bi nam se mogla suprotstaviti. Dakle, arogancija i, naravno, novac, jer ako želite da neka zemlja istočne ili srednje Europe postane kompatibilna za članicu NATO-a, to pretpostavlja na milijarde dolara za vojnu industriju, što je isto tako i razlog zašto se perpetuiraju ratovi u Ukrajini i Gazi.

No, time istodobno sami sebe potkopavamo iznutra – gradovi nam propadaju, infrastruktura se raspada, ekonomska situacija za radničku klasu je prekarijatna, 60 posto Amerikanaca nema praktički nikakvu ušteđevinu. Preuzimanje vlasti od strane sitnog klana ultrabogatih oligarha koji se predatorno ponašaju prema ostatku populacije, korištenje grubih oblika kontrole usavršenih na vanjskim granicama carstva, kao što je militarizirana policija, nadzor, dokidanje osnovnih građanskih sloboda – mi pokazujemo sve te simptome umirućeg carstva, a ono što se događa s umirućim carstvima je da im u konačnici vlastito oružje dođe glave.

TELEGRAM: Kako bi trebao izgledati budući multipolarni svijet? Ima li UN više ikakvog smisla?

HEDGES: Ima smisla. Dakako, UN nije mogao nametnuti odluku o primirju u Gazi jer joj se protivilo deset zemalja, uključujući SAD i Izrael, ali iz njega proizlazi niz drugih organizacija, poput UNRA-e – u ratu u Bosni to je bio UNHCR – koje imaju bitnu ulogu. Tako da, iako je riječ o organizaciji bez neke stvarne moći, to ne znači da ne bi trebala postojati.

TELEGRAM: U svojoj knjizi donosite izrazito negativnu sliku američke politike premrežene interesima vojnoindustrijskog kompleksa. Kad se Amerika pretvorila u tu zemlju koju opisujete? Ili je oduvijek bila takva?

HEDGES: Nije bila oduvijek takva. Pretvorila se u tu zemlju nakon Drugog svjetskog rata jer se nismo demilitarizirali, kao što smo to učinili nakon Prvog svjetskog rata, za što nam je kao izgovor poslužio Hladni rat. I, u kombinaciji s tim, napad na radnička prava – neposredno nakon rata, 1947., zakon Taft-Harley ograničio je moć sindikata i mogućnost radnika da se sindikalno udružuju – danas je jedva 11 posto Amerikanaca u sindikatima. Smanjuje se vrijednost rada, domaćinstva su prezadužena, a vojna industrija pazi da ne ostane bez posla.

TELEGRAM: U svojoj kritici američkog političkog i vojno-industrijskog establišmenta čini se da ne pravite veliku razliku između demokrata i republikanaca. Ove godine Ameriku očekuju izbori. Je li doista svejedno hoće li pobijediti Joe Biden ili Donald Trump?

HEDGES: U pravu ste, nema neke razlike. Dapače, ironično, više je protivnika militarizmu među republikancima nego među demokratima. Razlike među njima postoje više u kulturnom smislu, ali kad je riječ o ključnim pitanjima – deregulaciji, deindustrijalizaciji, činjenici da imamo najveći zatvorski sustav u svijetu (čak 25 posto svjetskih zatvorenika, ili nešto manje od pet posto svjetske populacije) – nema neke razlike. Ali reći ću vam ovo: kad bi Trump bio ponovno izabran, za što postoji vrlo realna mogućnost, on će u osnovi pokušati rastaviti državu – birokratsku državu, ili ono što se zove dubokom državom – i učiniti je lojalnom sebi osobno. U tom smislu, SAD će postati izrazito fašistoidno društvo s ideologijom preuzetom s kršćanske desnice.

Napisao sam o tome knjigu “Američki fašisti: Kršćanska desnica i rat nad Amerikom”, u kojoj sam u osnovi kršćansku desnicu proglasio političkim pokretom. Knjiga je bila bestseler ali i vrlo kontroverzna; zbog nje sam se našao na meti kritika. No, vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu. Ja sam i svećenik prezbiterijanske crkve – otac mi je bio svećenik, majka je završila teologiju, ja sam teologiju magistrirao na Harvardu. Dakle, biblijski sam pismen i točno znam na koji je način kršćanska desnica preokrenula i iskoristila Bibliju kako bi sanktificirala najgore aspekte američkog korporativnog kapitalizma i imperijalizma i, dakako, bjelačkog suprematizma – jer to je ključni pokretač čitavog tog pokreta: moć bijelog čovjeka.

Što se tiče Trumpa, on nema vlastitu ideologiju – tu ideološku prazninu, kao što smo vidjeli u njegovoj prošloj administraciji, ispunila je kršćanska desnica. Bude li reizabran, postat ćemo sorta “kršćanski fašistoidi”. Ali glavni motor time neće biti dotaknut, kao što nije bio ni nakon objave ‘Vaulta 7’ i WikiLeaksova razotkrivanja raznih alata hakiranja kojima se koristi CIA. Ni Trump ni Biden nemaju nikakvu kontrolu nad silom obavještajne zajednice. To su države unutar države. Tako da u tom smislu nema nikakve razlike. Usput, upravo se spremam otputovati u London, prijatelj sam Juliana Assangea; idem na njegovo saslušanje, njegovu posljednju žalbu. Ne mislim da ima ikakve sumnje u ishod, ali moramo se pokušati oduprijeti…

Ali bit će razlika, bude li Trump ponovno izabran, u smislu da će se on sasvim sigurno neskriveno pokušati grubo obračunati s institucionalnim medijima, demokratskim čelnicima i kritičarima poput mene. Doduše, ja nisam prvi na tom popisu – prvi na tom popisu su oni entiteti i osobe u mainstreamu koji su na sve načine pokušali uništiti Trumpa i njegov pokret. Demokratska strategija, kao što vidite, nije ponuditi nešto što bi moglo privući glasače, već se u osnovi svodi na pokušaj da se Trumpa strpa iza rešetaka. To vam pokazuje koliko je čitav sustav u pat poziciji. Nitko ne želi glasati ni za Bidena ni za Trumpa.

TELEGRAM: Kritizirate slanje oružja Kijevu. Trebaju li SAD i europske zemlje prestati slati oružje Ukrajini? Da li bi to dovelo do završetka tog rata?

HEDGES: Nikada nisam podržavao slanje oružja Ukrajini, jer je cilj SAD-a u ovom ratu – kao što je slučaj sa svim posredničkim ratovima – vrlo ciničan. Ne morate završiti West Point da biste znali da se Ukrajina neće uspjeti oduprijeti Rusima. U ratu iscrpljivanja, od početka je bilo jasno da će Ukrajina izgubiti. Ali, zašto je SAD podržao taj rat? Cilj supersile SAD-a nije bio isti kao cilj zemlje koju navodno podržava. Cilj SAD-a nije bio poraziti Rusiju – što smo oduvijek znali da je nemoguće. Cilj je bio izolirati Putina unutar Europe i poniziti rusku vojsku. Ti su ciljevi ostvareni, i sada ćemo obustaviti financiranje. Ukrajina trenutno regrutira ljude starije od 40. To je strašno, ta je zemlja iskrvarila na smrt. A za što? Tom su se ratu protivili svi koji se razumiju u ratove i ratovanje.

Uostalom, Rusija je imala legitimne zamjerke: revolucija 2014. bila je vrlo antiruska a, kad je riječ o Krimu, treba reći da su ti ljudi tamo živjeli više od 150 godina, nije baš kao da su se uselili prošlog tjedna. Sad će vjerojatno doći do pregovora koji će u konačnici zacementirati stvari koje su mogle biti zacementirane prije nego što je ovaj sukob uopće i počeo, a koje će kao prvo i najvažnije uključivati neutralnost Ukrajine. Što smatram da Rusija ima svako pravo zahtijevati. Naime, Rusija doista ima potpuno legitimnu povijesnu traumu – preko Ukrajine je u 20. stoljeću na nju dvaput izvršena invazija, jednom krajem Prvog svjetskog rata a onda naravno u Drugom svjetskom ratu. U tome i jest tragedija: ono čemu ćemo uskoro svjedočiti je nešto što smo mogli vidjeti i prije čitavog ovog pokolja.

TELEGRAM: Dakle, ne slažete se sa zapadnim narativom koji tvrdi da je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu kako bi osvojila teritorij i ostvarila svoje imperijalne ambicije?

HEDGES: Mislim da je Putin naivno vjerovao da će jako brzo poraziti Ukrajinu. S druge strane, znali smo da je Rusiji apsolutno neprihvatljiv ulazak Ukrajine u NATO. Današnji čelnik CIA-e William Burns u svojim depešama dok je kao veleposlanik boravio u Moskvi jasno je upozorio: Ukrajina je crvena crta koja se ne smije prijeći. Dakle, SAD je znao što radi, ali ga nije bilo briga, ili je mislio da nije bitno, ili da Rusija nije dovoljno jaka da bi odgovorila, ili štogod. Putin jest diktator, ali nije glup, a za ono što se dogodilo u Ukrajini, barem ako je vjerovati Burnsovim izvješćima, zapravo uopće nije bitno tko se nalazi na čelu Kremlja. Sve to skupa bilo je potpuno nepotrebno.

Proširenje NATO saveza nije bilo ni potrebno ni nužno; NATO je nakon 1989. postao suvišan. A ideja da je NATO obrambena organizacija… Pitajte nekoga iz Iraka, Afganistana ili Libije je li NATO obrambena organizacija. Tu je opet na djelu militarizam bez kontrole, a on je vrlo kratkovidan. Vojska je jako dobra u kalibriranju artiljerije i naoružanja, ali ne želite da vam vojska vodi zemlju. Vojska je vrlo autoreferencijalna, kulturno, povijesno i lingvistički nepismena – drugim riječima, nije u stanju “pročitati” zemlju na suprotnoj strani. Ono što je Putin učinio u Ukrajini bez ikakve je dvojbe ratni zločin – taj je rat kriminalni rat, agresija. Preventivni rat je apsolutno neprihvatljiv. Sve ja to podržavam, ali taj se rat nikad nije ni trebao dogoditi, i mi – mislim pritom na Sjedinjene Države – snosimo velik dio odgovornosti za njega.

TELEGRAM: Pokušajmo zamisliti svijet u kojemu bi SAD prihvatio politiku potpunog izolacionizma, ukinuo sve prekomorske vojne baze i povukao baš sve svoje vojne postrojbe iz inozemstva. Da li bi takav svijet bio bolje mjesto, ili bi vakuum moći naprosto popunio netko drugi?

HEDGES: Mi se krećemo prema multipolarnom svijetu, i to zahvaljujući želji mnogih svjetskih sila da se riješe dolara kao valute svjetskih rezervi. Kad se to jednom dogodi, vrijednost dolara će pasti i američko carstvo neće se više moći ni održavati niti širiti, jer nitko neće kupovati naše dugove. Sjećamo se kako je to izgledalo kad je u 1950-ima pala britanska funta, a Velika Britanija zapala u duboku gospodarsku krizu. Tako da točno znamo što očekivati, a to će se prije ili kasnije i dogoditi, jer Rusija, Kina i razne druge zemlje rade na tome da se to dogodi. Ja i ne mislim da bi američko carstvo trebalo vječno trajati. Proveo sam veći dio života baveći se njime, pokolji koje smo napravili u Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, ono što smo dva desetljeća radili na Bliskom istoku, sve je to katastrofično i potpuno neobranjivo.

Što je brže carstvo ogoljeno, to bolje za nas. A širenjem američke vojne prisutnosti oko Tajvana, u Južnom kineskom moru, s vojnim bazama u Australiji, koketiramo sa sukobima koji uključuju nuklearnu moć. Ima još jedna stvar koja se događa s kasnim carstvima, a to je da rastaču svoje diplomatske službe i pretvaraju ih većim dijelom u obavještajne i vojne štabove, pri čemu u većini slučajeva veleposlanik ni nema pojma što ovi drugi rade pod njegovim krovom. CIA hrpimice regrutira iz redova vojske, a pogledate li povijest američkog carstva od kraja Drugog svjetskog rata, uključujući sve intervencije bez obzira radi li se o Čileu, Iranu ili Gvatemali, sve je to bilo potpuno kontraproduktivno za stabilnost, za najosnovnije oblike ekonomske i političke pravde. Carstvo – i to ne samo američko, nego bilo koje – ne doživljavam kao nešto pozitivno. Carstva su zli entiteti i što ih se brže demontira, to bolje za sve nas.

TELEGRAM: Vidite li išta optimistično u vezi budućnosti čovječanstva?

HEDGES: Hm, ne znam što bih vam rekao… Čitate li izvještaje o klimatskim promjenama?