Želimir Periš u svom novom romanu stvorio je jednu od najčudesnijih žena ikad izmaštanih u knjigama

Iz tkiva antologijskih djela kao što je ‘Mladenka kostonoga’ teško je do kraja isecirati sve tajne. Njih je u bisagama svoje novopikarske avanture „easy rider“ Periš naslagao kao neiscrpne zalihe. I samo on do kraja zna koliko ih ima. No, idem pokušati barem djelomice opisati zlatonosnu bujicu kojom me je Periš raznio i odnio.

Prati život progonjene žene

Priča je razvihorena kroz cijelo turbulentno 19. stoljeće na nepreglednim prostorima Habsburške monarhije: od deliričnog ili, pak, uškopljenog Beča do fantazmagoričnih stiješnjenih granica našeg mediteransko-balkanskog čemera. Na takvoj epskoj tkanici pratit će Periš život i trpnje progonjene Gile, žene kojoj su inkvizitorski moćnici i usputni bijednici udarili vještičji žig i tako označili hajku bez lovostaja.

Pomno klešući svaku stopu užarenog druma u svom road movieu, Periš se niti na jednoj stopi te udarničke akcijaške trase neće zaustaviti i otpočinuti već neosedlano juri kao da ne postoji sutra. Do sudnjeg dana ako treba, jer i sudnjem danu će se Periš vratolomno naceriti u lice. Istovremeno racionalna i nerazumna, ekstatična i molska, avangardna i tradicijska, „Mladenka kostonoga“ počiva na nekoliko ravnopravno važnih zavjeta kojima se pisac osnažio na hazarderskom putešestviju.

Zavjet bespoštedne drske demitologizacije historije i nacije jedan je od njih. Na tijesno graničnim pustarama našeg ruba svijeta odvajkada se povijest halapljivo gutala kao tričavi zalog postojanja i histerično se ukopavala u totem nacije. Gušeći pod sobom svaku žilavu osobnost pojedinca. Tome se Periš suprotstavlja lakoćom gerilskog fajtera.

Posveta moćima jezika

On je i turbomajstor jezičnog umijeća. Izrešetat će nas blagodetima parafraziranih guslarskih deseteraca, otmjenih salonskih arhaizama, svih mogućih dijalekata naših pustopoljina, druidskih mantri, paganskog jezika nužde i očaja, pastoralnih jeka i nenadanih pankerskih egzistencijalnih ogoljavanja. Predivnu posvetu moćima jezika ispisao je u senzualnoj identifikaciji znanja i erosa, tijela i uma, slobodarskog upijanja spoznaja:

„Bradavica je reagirala i početna točka slova se jasno istaknula u treperavom svjetlu svijeće. Tu počinje A. Polako je kažiprstom krenuo prema trbuhu. Nježno, bez pritiska, klizio je prstom po koži prateći ritam bregova i dolova, kliznuo s dojke, penjao se po isturenim rebrima kao po stubama pa se strmoglavio sa zadnjeg rebra u trbušnu šupljinu polako se približavajući svijetlom čuperku. Kažiprst se upleo među dlačice i ona je zaustavila dah, potpuno koncentrirana na lekciju (…) Primila je u ruku njegov ud i čvrsto stisnula.

‘To nije cijeli A’, uzdahnuo je.
‘Ne zanima me cijeli A. Kako ćeš onda naučiti pisati? Može i bez A’, prosiktala je čvrsto ga stišćući.
Htio se suprotstaviti, ali nije mogao doći do daha. Otela mu je A i krenula na ostala slova.
‘Bez kojih se sve slova može pisati? Koja su slova višak?’ Obgrlila je slova svog imena. Gila.
Čvrsto ju je stisnuo uz sebe. ‘Gila’, šapnuo je.
‘Gila’, odgovorila je.
Spojili su se poput dvije stranice knjige i učitali se jedno u drugo.”

Gila koju smo čekali

‘Mladenka kostonoga’ je nadasve veličanstvena himna slobodi i Ženi. Utjelovljena u Gili, jednoj od najsloženijih, najčudesnijih žena ikad izmaštanih u knjigama.

Gažena i gonjena od bijednika na pozicijama moći, izopćena od praznovjernih kukavica, razapinjana od muških čopora, jaka i čulna, divlja i nježna, samosvojna, jedinstvena, posebna, drukčija. Pristigla iz staroslavenskih legendi a kao da je sad rođena.

Ratnica ljubavi, bez milosti za one što licemjerno krčme vjeru kao alat tortura i prisila. Gila koju smo čekali. Jer, ne odustaje, ne posustaje. Jača je od svake one muške fukare koja se i dan-danas paranojom pred ženama brani lomačama i batinama. Gilu nećete nikada zaboraviti. Periš ju je poput obrambenog bedema uklesao zauvijek u svako srce željno ljubavi.