Kritiziramo djecu koja kampanjski uče, no klinička psihologinja upozorava: 'To je pogrešno, svatko ima svoj tempo'

“Postoji nešto što se u psihologiji naziva gradijent cilja. Kada se osoba približava tom cilju, onda se dogodi reakcija budnosti, dopaminska motivacija koja nam izoštrava fokus i motivira nas na dostizanje cilja i ugode koju to nosi sa sobom”, kazuje mi.

Jasno mi je – riječ je o prokrastinaciji, pojmu koji struka definira kao nepotrebno odgađanje obavljanja zadatka, ponajviše zbog neorganiziranosti te predviđanja negativnog ishoda, odnosno straha od neuspjeha.

‘Efikasniji smo kad stišću rokovi’

Gledam u bijelu površinu stola koji nas dijeli u njezinu uredu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i razmišljam o svim točkama koje sam stavila na kraju tekstova, minutu prije isteka roka.

“Kada rokovi stišću efikasniji smo u svom radu. Vaš je um kroz godine to naučio i zaista – bolje funkcionira u zadnji čas. On vas pušta na miru sve do zadnjeg trena, kada se najednom dogodi snažno povišenje motivacije. To zovemo aktivnom prokrastinacijom – ne osjećate se paraliziranom, već namjerno odgađate poslove do zadnjeg trenutka”.

Istraživanja su pokazala da čak 20 posto odraslih osoba doživi kroničnu prokrastinaciju kod obavljanja svakodnevnih zadataka, što može biti opasno i dovesti do oslabljenog imuniteta, anksioznosti, depresivnih stanja, stresa i niskog samopouzdanja.

Ovu vrstu prokrastinacije nazivamo pasivnom i ona često ima kao posljedicu kršenje rokova, neobavljanje zadataka i u konačnici loše slike o sebi. “Važno je istaknuti da je to sve individualno. Radi se o prirodi zadataka koji je stavljen pred nas, osobnih uvriježenih obrazaca ponašanja i našeg odnosa prema tome”, kaže profesorica.

Preplavljenost obvezama je rezultat autonomije

Ističe da prokrastinacija nije nužno opasna te da se uz nju vezuje negativna konotacija. “Vi ste svaki od tih tekstova napisali, je li tako”, odgovara mi protupitanjem te podsjeća na osjećaj krivnje.

Onaj žalac koji ubode u dio utrobe za koji potpuno zaboraviš da postoji, dok radiš, kad rokovi stišću, a tebe vodi adrenalin. “Zašto bi osjećali krivnju ako ste u konačnici taj zadatak obavili”, kazuje profesorica.

Ističe da često čujemo frazu “počni na vrijeme”, no postavlja pitanje – što to točno znači i kako će netko znati je li počeo na vrijeme. “Ako završim svaki svoj zadatak u roku onda je to bilo pravo vrijeme za mene. To što se nekome činilo da sam pod stresom, ali meni osobno je pasao taj stres, to ne znači da nisam počela na vrijeme”, pojašnjava te dodaje:

“Kada ne bi postojala ta famozna fraza, onda se vi niti ne biste osjećali krivom jer pišete tekst u utorak, a treba ga predati u srijedu, nego bi bili zadovoljni sa sobom što ga privodite kraju već u utorak“, kaže.

Bori se protiv izraza ‘kampanjac’

Osjećaj preplavljenosti radnim obavezama i zadatcima može biti rezultat sve veće autonomije na radnom mjestu. Drugim riječima, zaposlenici su dobili mogućnost da sami kontroliraju kada će i što raditi, što posljedično može doprinijeti osjećaju hektičnosti.

Osobno se, kaže, bori protiv izraza “kampanjac” kojim se često opisuju djeca koja sve rade u posljednji čas. Bacim pogled kroz prozor njezina kabineta i pomislim da mi ovo nitko nikada nije rekao.

“Zašto bi moralo biti loše kada dijete radi po svom tempu? Ideja da svi radimo istim tempom je pogrešna, nismo svi isti. Ako niste imali loših posljedica onda nećete pretjerano ni mijenjati obrazac ponašanja”, dodaje.

Prokrastinacija je produkt 21. stoljeća

Društvo je, kaže, prepuno normi za određene obrasce ponašanja koji ne moraju nužno biti dobri za svakoga. U kontekstu prokrastinacije, kaže profesorica, ona je tek produkt 21. stoljeća.

No, radi li se o odgađanju zadataka preko roka, o neizvršavanju zadataka, o ugrožavanju osobne dobrobiti – onda se radi o problemu koji značajno može utjecati na kvalitetu života.

“U psihologiji se uvijek vodimo funkcionalnošću – ako neko ponašanje i kratkoročno i dugoročno pridonosi dobrobiti pojedinca onda je ono za njega dobro i funkcionalno. Ako neko ponašanje dugoročno ugrožava dobrobit pojedinca onda ono nije dobro i treba ga mijenjati”, pojašnjava.

Važno je znati prilagoditi se

Drugim riječima, ukoliko nas vodi strah od neuspjeha, ako smo neorganizirani, ako ne obavljamo svoje zadatke i postajemo sve nesretniji – tada je vrijeme da se uhvatimo u koštac s prokrastinacijom.

“Tijekom života skupljamo alate za rješavanje životnih problema. Nekad će pomoći jedan alat, pa ćemo odgađati sve do zadnjeg trena jer smo naučili da smo tada najefikasniji. Ali ako taj alat prestane davati rezultate, tada ga valja promijeniti“, kaže.

U tom segmentu, popularna to do lista može pomoći, ali i odmoći.

Kako kaže Jokić-Begić, to do lista ponekad može biti najbolja stvar na svijetu, a nekad će biti okov oko nogu. Bolje je, kaže, spoznati da je važnije kroz život skupljati alate te shvatiti da ne možemo s jednim riješiti sve probleme.

‘Možda samo volim sprint, a ne maraton’

Točnije, što veći repertoar alata imali, to ćemo biti fleksibilniji u pristupu životnim zadacima, a to znači i uspješniji. Ključ je u tome, ponovim naglas– jesam li prije svega ja, a onda i moji urednici zadovoljni s tim tekstovima. Ako jesmo, ergo, nema potrebe za promjene u mom ponašanju?

“Tako je. Na prokrastinaciju se nalijepila loša etiketa koja implicitno znači da nismo dovoljno dobri, da trebamo kod sebe nešto popravljati jer, eto, postoji samo jedan ispravan način pristupa zadacima. Ali to nije nužno tako. Možda samo volim sprint, a ne volim maraton”, kaže.

Pa ponovno bacim pogled kroz prozorsko staklo kabineta kliničke psihologinje u uredu Filozofskog fakulteta u Zagrebu i pomislim: Dobro je. Normalna sam. Samo volim sprint. A i tekst će biti gotov.