“Računalo imam od kad znam za sebe. Roditelji su me od malena usmjeravali prema tome da se bavim matematikom i informatikom. Upisali su me u Zagrebački računalni savez kad sam imala sedam godina. Tada sam već crtala logo u programskom jeziku, logo je edukacijski programerski jezik pomoću kojeg djeca najlakše uče programirati, a odlazila sam i na ljetne kampove koje je organizirao savez”, priča nam Ema Borevković, bivša učenica zagrebačke XV. gimnazije koja je uoči mature, pred kraj prošle školske godine osvojila zlatnu medalju na prvoj Europskoj informatičkoj olimpijadi.

Ovih dana sprema kolokvije na PMF-u, no uspjeli smo je uloviti između predavanja i učenja. Nakratko smo sjeli u vremeplov u kojem nam je, između ostalog, otkrila koliko ljubavi i strasti treba da bi bila najbolja u Europi.

U osnovnoj ju je školi, kaže, zanimalo sve i svašta. Iako je bila članica Zagrebačkog računalnog saveza, učila je kineski i ruski, dok je u višim razredima osnovne škole sanjala da će biti profesionalna odbojkašica. Trenirala je u zagrebačkoj Mladosti dva puta dnevno, a onda je prije početka osmog razreda na ljetnom informatičkom kampu učila algoritme. “To mi se svidjelo. Ostavila sam odbojku i tada se ozbiljno počela baviti natjecanjima iz informatike i matematike”, prisjeća se.

Okruženje ju je motiviralo da pomiče granice svojih mogućnosti

Već je u osmom razredu išla na državna natjecanja iz engleskog, fizike i informatike. Kako je nizala uspjeh za uspjehom, tako je maštanje o sportskoj gimnaziji pao u drugi plan i odluka je pala na MIOC. Ta joj je škola, kaže, otvorila vrata u neki bolji svijet u kojem je istraživala granice svojih mogućnosti i jako puno naučila.

“To je super škola, svi su jako ambiciozni. I zato bih rekla su učenici najveća prednost MIOCA. Jedni druge potiču da budu što bolji, osobito ako idete u razred u kojem svaka druga osoba ide na državno iz nekog predmeta. To je baš veliki motivator, ne da ti da se opustiš. U razredu sam imala dečke koji su išli na natjecanja pa bismo razmjenjivali zadatke i ideje. Bilo je jako korisno za mene biti u takvoj okolini u kojoj su mi bile dostupne razne ideje i materijali, tako sam se gradila. Sve me to motiviralo da budem dobra, ali i da se ne umislim. Našu školu uglavnom upisuju učenici koji već u osnovnoj školi ostvaruju sjajne rezultate na natjecanjima, a dolaze iz svih dijelova Hrvatske”, govori odlučno Ema koja je u prvom razredu išla na Svjetsku juniorsku prirodoslovnu olimpijadu u Nizozemskoj gdje je kao fizičar u ekipi osvojila broncu.

Stres joj je jedno vrijeme bio neprijatelj

Bila je i na državnom natjecanju iz informatike i matematike, a u drugom razredu na državnom iz informatike. Strast prema natjecanjima pratila je i poprilična nervoza, bilo je dosta stresa, kaže. No, trud se isplatio. U trećem razredu, uz državna natjecanja iz matematike, logike i informatike, išla je na Europsku matematičku olimpijadu za djevojke i osvojila broncu, dok je na Srednjeeuropskoj matematičkoj olimpijadi na kojoj je sudjelovalo oko 60 učenika iz 10 zemalja kući ponijela srebrnu medalju.

“Ti uspjesi su mi bili jedna velika prekretnica. Tada sam nekako očvrsnula i sve je sjelo na svoje mjesto u četvrtom razredu. Uz državna natjecanja iz matematike i logike, išla sam na Europsku olimpijadu iz matematike za djevojke i osvojila srebrnu medalju, a na Europskoj ženskoj informatičkoj olimpijadi zlatnu. Natjecanje je trajalo dva dana, svaki dan smo dobili četiri zadatka koje smo rješavali pet sati. Zadaci su algoritamske problematike pa prvo treba osmisliti rješenje koje će dovoljno brzo raditi i pritom zauzimati malo memorije. Taj dio je jako sličan matematici. Kada se to riješi, onda se rješenje programira u C++ i pošalje u sustav koji taj kod evoluira”, priča nam dodajući kako se za natjecanje pripremala s mentorima iz Hrvatskog saveza informatičara, a usput je pripremala i maturu koju je završila odličnim uspjehom.

Padala je nekoliko godina za redom, ali nije odustala

Samopouzdanje koje je stekla na svim tim natjecanjima, sada joj se, kaže, isplatilo, pa se na to osvrćemo na izjavu ravnatelja njezine bivše gimnazije, Nikole Dmitrovića, koji je u nedavnom intervjuu za Telegram kazao da djevojke nakon neuspjeha brže odustaju od natjecanja te da uzrok tomu leži upravo u lošem samopouzdanju.

“Razloga je puno, a to je definitivno jedan od ključnih. Mene su neuspjesi jako loše pogađali. Prije svakog natjecanja bila bih pod jako velikim stresom, a ako bih loše napisala test znala bih biti po mjesec dana u komi. Trebalo mi je neko vrijeme da se othrvam tome i da očvrsnem toliko da mogu doći na natjecanje bez panike te da se pritom ne zamaram previše rezultatom”, govori Ema dodajući kako nikako nikada nije uspjela proći na državno iz matematike što joj je bila najveća želja.

Ciljala je kaže, visoko, na olimpijade, a nije uspjela proći ni tu prvu stepenicu. “I tako je bilo tri, četiri godine zaredom. No, inače sam jako uporna i to se isplatilo. Kad sam prošla na žensku europsku matematičku olimpijadu to mi je dalo jako puno samopouzdanja nakon čega je došao taj moj najveći uspjeh na Srednjoeuropskoj matematičkoj olimpijadi na kojoj su sudjelovale i cure i dečki. Definitivno sam imala problem sa stresom. No, kad sam dobila to samopouzdanje cijeli pristup prema natjecanjima mi se promijenio”, priča nam.

Cure su podjednako dobre

Ema kaže da te ženske olimpijade dosta pomognu curama, no nije sigurna koliko joj se sviđa ta ideja da postoje olimpijade za djevojke i dečke. “Definitivno ima jako puno pozitivnih strana, osobito zato što curama daje samopouzdanje i pokaže im da i one mogu biti uspješne. No, ja ih nikako ne bih razdvajala na muške i ženske, mislim da cure mogu biti podjednako dobre kao i dečki”, priča ističući da se djevojke kroz takva sporedna natjecanja mogu brusiti za velika na kojima će pokazati što znaju. Njoj su osobno starije cure bile uzor, kad je vidjela da one mogu, nije odustajala.

U razgovorima s dečkima i curama prije natjecanja primijetila je da se cure općenito više stresiraju te da se zato vjerojatno rjeđe odazivaju. “Na državnom natjecanju iz informatike na koje se obično poziva 10 učenika, u mojoj generaciji redovito bih bila jedina cura. Tako da bih rekla da je omjer 1:10 pa možda i manji zato što u nekim generacijama cura uopće nije bilo na državnim natjecanjima. Ono što me veseli je to što se prema rezultatima mlađih generacija taj broj lagano povećava. U generaciji koja sada ide u drugi razred gimnazijskog smjera omjer bude pola-pola. Mislim da će sa svakom idućom generacijom taj omjer biti sve ujednačeniji. Ideja da su matematika i informatika rezervirane za dečke nešto je što je ostalo iz prošlosti i treba neko vrijeme da se to promijeni, no stvari idu nabolje”, govori Ema dodajući kako misli da na njezinoj godini na studiju matematike sada ima malo više djevojaka.

Nemate što izgubiti, a možete puno naučiti

Ima Ema i poruku za djevojke koje se iz nekog razloga još nisu prijavile na natjecanja, a mogle bi. “Nemate što izgubiti, prijavite se, nemojte razmišljati o tome što drugi misle, probajte i budite uporne, rezultati će doći. Kad nije išlo i meni su govorili da to možda nije za mene. Ne odustajte, natjecanja iskoristite da naučite nešto novo i da se zabavite.”

Uz studij još odlazi u bivšu gimnaziju i u Zagrebački informatički savez, ali u službi mentora. Naime, u XV. gimnaziji je običaj da stariji učenici mentoriraju mlađe. Ema sada tamo svakog utorka drži dodatnu nastavu iz matematike za prve razrede. “Prijavilo se oko 25 učenika, ali obično ih dođe 15-ak pa prijatelj i ja s njima radimo po dva, tri školska sata”, govori dodajući da je Udruzi mladi nadareni matematičari Mladen Getaldić koja organizira ljetne kampove, ali i pripreme na PMF-u subotom te brojne aktivnosti za popularizaciju matematike.

Nada se da će ljeto provesti radeći u programerskim firmama

Za sada joj je plan završiti preddiplomski studij matematike i onda negdje vani upisati diplomski studij iz računarstva. “Matematika i računarstvo usko su povezani i znam da ako se želim baviti računarstvom trebam dobar temelj iz matematike”, priča dodajući da joj je velika želja ići na internshipove u velike kompanije.

“Ljeta na faksu planiram iskoristiti za rad u financijskim ili programerskim firmama, zanima me kako je tamo raditi i voljela bih to malo istražiti. Za iduće ljeto sam se već prijavila za jedan internship program o kojem mi je pričala prijateljica. Ideja je otići tamo, nešto zaraditi i puno naučiti”, govori dodajući da bi, ako upadne, iduće ljeto mogla provesti u nekom od gradova u kojem se održavaju internshipovi – Zurichu, Dublinu, Parizu, Munchenu ili Londonu. Prednost nad drugim kandidatima osigurat će joj uspjesi koje je ostvarila na natjecanjima.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom