Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U trećem nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Hrvoju Katiću (35), Zagrepčaninu koji na desno oko vidi samo pet posto. Iako je kao klinac mislio da slabovidne i slijepe osobe ne mogu koristiti računala, dvadesetak godina kasnije osmislio je besplatnu aplikaciju koja osobama s invaliditetom olakšava korištenje pametnih telefona, jedinu na našem tržištu koja ‘razumije’ hrvatski. Kako sam kaže, danas bi 10-godišnjem Hrvoju rekao: “Nemaš ti pojma!”

---

Rođen sam prijevremeno, završio sam u inkubatoru i zbog problema s kisikom izgubio sam vid. Kao dijete, do svoje pete godine, bio sam na nekoliko operacija. Liječnici su mi uspjeli sačuvati vid na desnom oku, na koje sada vidim oko pet posto. Na to oko vidim do te mjere da mogu razlikovati svjetlo i mrak, boje, dan i noć, a mogu razlikovati i veće predmete, ako su mi blizu. No ne vidim čitati na to oko. Vidim obrise slova na papiru, vidim da su crna ili plava, ali ih ne mogu pročitati. Zato više volim reći da sam visoko slabovidan nego potpuno slijep.

Najveće uporište u životu mi je mama. Tatu sam izgubio kad sam imao pet godina, poginuo je na ratištu. U mom najranijem djetinjstvu živjeli smo u Kloštar Ivaniću. Mama je oduvijek htjela da odrastam poput sve druge djece. S četiri godine krenuo sam u vrtić u kojem je radila kao odgajateljica, ali nisam bio u njezinoj grupi.

Moji prvi prijatelji istosudbenici

Već tada sam svakog utorka odlazio i na predškolski odgoj u Centra za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” gdje sam učio usavršavanje čitanja i pisanja Brailleovog pisma, radio s defektolozima i pohađao vježbe vida. Ondje sam se družio s ostalom slijepom i slabovidnom djecom i upoznao svoje prve prijatelje, koji su bili moji, kako ja to volim reći, istosudbenici.

Sve do sedmog razreda bio sam dio integracije, išao sam u redovnu školu. Bio sam jako vezan uz svoju obitelj i nisam htio ići u Centar. Htio sam ostati i školovati se u mjestu u kojem sam živio. No, pred kraj prvog polugodišta sedmog razreda zaključili smo da bi mi se bilo lakše školovati u Centru zato što je ondje u razredu najviše četvero učenika i profesor se može više posvetiti svakome od nas.

Mama me pratila cijelim putem

Iako su me moji odgajali da budem što više samostalan, kroz odrastanje mi je ponekad smetalo kad bi netko bio previše zaštitnički nastrojen prema meni. Tek sam s dolaskom u Centar spoznao koliko zapravo mogu. Ali i koliko ne mogu. Ondje sam upoznao slijepe ljude koji se znaju sami kretati, kuhati, znaju se sami obući.

Znao sam se ja sam obući, ali se nisam znao sam kretati. I kroz cijelo svoje školovanje nigdje nisam išao sam. Uvijek je netko išao sa mnom. Osobito kada smo se, ponajviše zbog mogućnosti koje nudi veliki grad, 2008. godine preselili iz Kloštar Ivanića u Zagreb.

Ja sam se u kretanju pomoću bijelog štapa osamostalio tek sa svoje 23, 24 godine. Tad sam prvi put uzeo štap u ruke i krenuo u Savez slijepih na jedno druženje. To je bila moja prva samostalna ruta. Krenuo sam iz stana u Španskom i sam došao do Draškovićeve. Rutu sam do tada puno puta uvježbavao. Sjećam se da je to mami izazvalo užasan strah. Čak me, kad sam prvi put vježbao rutu, pratila. Htjela je biti sigurna da će sve biti ok.

Prvi susret i strah od računala

Računalo sam prvi put vidio kod bratića, kad sam imao 10 godina. I na tehničkom odgoju profesor mi je pokazivao kako se koristiti računalom. No, tada sam mislio da ih slijepe osobe ne mogu koristiti. Nisam pokazivao nikakav interes zato što nisam imao uvid u to što se događa na ekranu.

Tako je bilo sve dok se, točno se sjećam, 1998. godine nisam susreo s elektroničkom bilježnicom, uređajem za slijepe osobe koji omogućuje da si nešto zapisujete i čitate pomoću govorne ili brajične podrške.

Tada su mi moji kupili tu bilježnicu i ja sam se počeo igrati i koristiti je. To je bio neki moj uvod u tehnologiju. Na toj se elektroničkoj bilježnici moglo čitati i pisati, imao sam kalkulator, štopericu, kalendar. Potom mi je u sedmom razredu, profesor engleskog jezika rekao da i za računalo postoji govorna podrška preko softvera koji radi kao čitač ekrana, da je to nešto što se instalira na računalo i da onda ono “progovori”.

Dan kada sam sam pokrenuo računalo

Negdje 2003. godine, moji su mi kupili čitač ekrana koji je tada koštao osam tisuća kuna, i govornu jedinicu za hrvatski jezik koja je stajala još dvije tisuće kuna. Ispočetka mi nisu dali da sam radim na računalu. Nisu bili sigurni hoću li ja to moći svladati. Bilo je tu puno objašnjavanja i uvjeravanja s moje strane, sjećam se toga jako dobro. No, mama je u meni prepoznala taj talent, a i ja sam već tada pokazivao jako velik interes. S vremenom su mi kupili sve programe koji su omogućavali da računalo koristim potpuno samostalno.

Profesor mi je dao audio kasete s tutorijalima pomoću kojih sam naučio pokrenuti čitač ekrana, naučio sam kako nešto otvoriti, napisati. Sve sam brzo svladao. I onda su mi prvi put u životu, prije skoro 20 godina, dozvolili da sam upalim računalo.

Bilo je to u ožujku 2003. godine. Tada sam se prvi put spojio na internet, a prva koju sam otvorio bila je stranica tvrtke koja proizvodi softver za čitanje ekrana koji sam tada koristio. Iščitao sam je od A do Ž.

Programirao sam prvu igricu

A onda je krenulo istraživanje. Internet je postao moj prozor u svijet. U modi je bio mp3 pa sam skidao raznoraznu glazbu, snimao je na CD-ove i nosio prijateljima i cimerima u domu te je s njima preslušavao u pauzi od učenja. Sa 16 godina sam se ozbiljnije zainteresirao za programiranje. Zanimalo me kako nešto stvarati, a ponajviše kako napisati svoje programe.

Naletio sam na jedan osnovni programski jezik s kojim sam mogao napraviti skromni programčić za svoju elektroničku bilježnicu. Među prvim programima koje sam napravio sam bila je igrica Brze riječi. Znači, program vam jako brzo izgovori riječi i vi trebate pogoditi što je izgovorio. Imali ste pet pokušaja, a ako ih ne pogodite – izgubili ste.

Informatički sam samouk

Potom sam se počeo zanimati za programiranje u html-u. Oduševljavala me spoznaja da ja mogu sam napraviti običan link. I tako sam, mogu slobodno reći, 98 posto stvari koje sam naučio, naučio sam. Istovremeno sam se posvetio i obradi zvuka i glazbenoj produkciji pa sam 2004. godine, još u srednjoj školi, išao na kamp u Budimpeštu.

Ondje sam pohađao razne radionice na kojima sam naučio osnove obrade zvuka. S vremenom sam naučio osnove rada u programu za glazbenu produkciju, nakon čega sam polako počeo skladati svoje prve pjesme. Sada imam oko 40-ak autorskih pjesama koje sam objavio na svom YouTube kanalu.

Mama mi više nije čitala curine SMS poruke

No, da se vratim na 2004. godinu koja mi je iznimno važna. Tada sam dobio svoj prvi mobitel, Nokiu, koja je bila moj prvi govorni telefon. Naime, na nju se mogla instalirati aplikacija koja govori. Bio sam presretan, nisam više ovisio o drugima.

Više nisam morao učiti brojeve napamet nego sam si glasovnom naredbom iz imenika birao koga želim nazvati. Ono još važnije, više mi mama nije morala čitati poruke koje mi je slala cura. Napokon sam to mogao sam.

Dobio sam prvi posao

Još za vrijeme srednje škole, kroz Udrugu slijepih Zagreb, počeo sam se sve više družiti sa slijepim osobama kojima bih po potrebi privatno složio govornu podršku na telefon ili računalo.

Ubrzo se pročulo za mene i iz Udruge su mi ponudili da se preko Javnih radova zaposlim kod njih. Tu sam sve do 2017. godine vodio informatičke tečajeve i bio zadužen za informatičku podršku. Potom sam, na preporuku i nagovor ljudi iz Udruge i Saveza, poslao životopis u tvrtku Ericsson Nikola Tesla.

Strahovao sam da nemam što ponuditi

Pozvali su me na razgovor i dobio sam posao. Dolaskom u tako veliku, ozbiljnu tvrtku, bio sam svjestan svojih ograničenja. Nisam imao završen fakultet elektrotehnike i računarstva, bio sam svjestan da nemam ni matematički fakultet, niti se razumijem u mrežnu infrastrukturu. Imao sam srednju školu, završio sam smjer telefonist.

No, nisam odustajao. Pitao sam se što ja njima mogu ponuditi. Budući da sam se do tada poprilično usavršio u programiranju i da sam poznavao razne programske jezike, prva dva mjeseca sam učio kako se programiraju aplikacije za smartphone platformu Android.

Od igre do aplikacije

Puno sam eksperimentirao, pregledavao sam internet i razne tutorijale. Sve sam učio kroz igru, prema principu pokušaja i pogreške. I onda mi je, nekoliko mjeseci kasnije, u razgovoru s tajnikom naše Udruge, sinula ideja. Pitao me postoji li aplikacija kojom se može glasovno upravljati telefonom na našem jeziku. Baš sam se tada nešto igrao, odnosno programirao. Njegovo me pitanje zaintrigiralo i počeo sam isprobavati te opcije.

Radio sam prototip aplikacije koja uz pomoć glasovnog unosa pretvori govor u tekst i potom ja taj tekst mogu analizirati i s njim nešto raditi. Odlučio sam napraviti prototip u kojem će aplikacija reagirati na određene fraze koje ja izgovorim i u kojem će, na osnovu toga što joj ja kažem, nešto i napraviti. Prvo sam je testirao s frazom “Koliko je sati?” i uspio sam dobiti to da mi preko govornog izlaza točno odgovori na pitanje.

Kad sam vidio da to funkcionira, provjerio sam hoće li reagirati na frazu “Reci stanje baterije”. Reagirao je. Pa sam provjerio hoće li uspjeti nekoga nazvati. Nakon što sam sve to uspio te kad sam bio zadovoljan prototipom, prezentirao sam ideju svom mentoru i ona mu se svidjela. Tada, ujesen 2017. godine, počinje priča o prvom hrvatskom virtualnom govornom asistentu koji se zove EVA, što zapravo znači Ericsson Nikola Tesla Virtual Assistant.

Aplikacija razumije hrvatski

U ožujku 2018. godine ljudima u marketingu predstavili smo prvu radnu verzije aplikacije, a u prosincu te godine, na Dan osoba s invaliditetom, organizirali smo prezentaciju za sve udruge osoba s invaliditetom i predstavili im aplikaciju.

Moja prva ideja je bila da aplikacija bude prvi virtualni asistent koji razumije hrvatski, ali i da ga, osim slijepih i slabovidnih osoba, mogu koristiti osobe s motoričkim poteškoćama i stariji ljudi. Kroz svaku verziju usavršavamo aplikaciju, dodajemo joj nove mogućnosti i poboljšavamo postojeće. Tako da EVA sada više nije samo virtualni asistent za osobe s invaliditetom, nego za svakoga.

Stalno je usavršavamo

Vremenom smo poboljšali vizualno sučelje i promijenili dizajn, a 2020. godine izašla je i prva verzija za iOS. Do sada smo joj dodali razne mogućnosti. Prva EVA mogla je reći koliko je sati, kakvo je stanje baterije, trenutnu lokaciju na kojoj se nalazimo, mogla je pozivati brojeve iz imenika i slati SMS poruke te nam reći kakvo je trenutno vrijeme.

Zatim smo ugradili opciju dodavanja podsjetnika, opciju da se može koristiti kao tajmer ili štoperica, ugradili smo diktat tako da je možete koristiti i za glasovno zapisivanje važnih bilješki. Cijelo vrijeme poboljšavamo postojeće funkcionalnosti, kako bi aplikacija bila što više user friendly.

Iz godine u godinu sve je bolja i to me neizmjerno veseli. Aplikacija je skinuta više od 1000 puta s Google Play trgovine, a uskoro ćemo predstaviti najnoviju, poboljšanu petu verziju. Svih ovih godina dobivali smo jako puno feedbacka od ljudi koji koriste aplikaciju, ponajviše od slijepih i slabovidnih osoba.

Srce mi je puno

Ono što me najviše usrećilo je to što sam čuo da neke starije osobe s motoričkim poteškoćama, ali i one koje imaju problema s korištenjem modernih tehnologija, koriste aplikaciju EVA i da im je ona olakšala život, jer sada mogu samostalno nazvati nekoga iz imenika.

Kad sam to čuo, srce mi je bilo puno. To je za mene uspjeh. Nije mi cilj hvaliti se da ja radim na virtualnom asistentu, mene ispunjava kada čujem da je nešto na čemu sam radio nekome promijenilo život.

Zato bih sada, onom Hrvoju od 10 godina, koji je mislio da osobe poput njega ne mogu koristiti računalo rekao: “Nemaš ti pojma!” Jer doista, ja tada nisam imao pojma. Sada znam da sve što želim – mogu realizirati.

---

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.