Naime, moj rođak, Branimir Šutalo, inače poznato lice s kvizaških natjecanja i moj ujak Ivica, desetak godina prije mene su obolili od Lhona, nasljedne bolesti očnog živca. Liječnicima je tada trebalo puno vremena da dijagnosticiraju tu bolest jer je toliko rijetka da samo nas trojica bolujemo od nje u Hrvatskoj.

Vid bi mi se preko noći znao osjetno pokvariti

U vrijeme kada su moj ujak i rođak oboljeli, prolazili su opsežne pretrage. Bilo je tu i puno eksperimentiranja i pokušaja liječenja, pa je sreća u nesreći što nisam morao prolaziti hospitalizaciju i sve te pretrage jer se odmah znalo što je na stvari. Počeo sam gubiti vid i ništa nismo mogli napraviti, no saznali smo da u Münchenu postoji jedan institut koji se bavi mitohondrijskim bolestima, a jedna od njih je i taj Lhonov sindrom.

Odlazio sam u Njemačku svaka tri mjeseca na kontrole i pio tablete koje su poticale rad mitohondrija ne bi li mi se usporilo propadanje vida, jer se kod te bolesti rapidno gubi u prvih godinu dana, a nakon toga staje. Meni je negdje u travnju krenulo na lijevom, dva mjeseca kasnije na desnom oku, a vid mi je rapidno propadao do listopada iste godine.

Nekada sam i na dnevnoj bazi osjećao gubitak vida. Recimo, navečer bih uspio pročitati poruku na mobitelu, a već drugo jutro na zaslonu ne bih mogao razabrati ništa. Sve teže sam čitao i pisao, a kako je bio kraj školske godine, to mi je počelo stvarati probleme kod učenja. Trenirao sam godinama i nogomet, pa sam morao i s time prestati. I to mi je najteže palo. Znao sam reći da će mi jedino nogomet jako nedostajati.

No, nisam se predavao. Sve se to prilično brzo odvijalo i nekako vjerujem da nisam imao vremena previše razmišljati o tome. Vidio sam da mi se ujak prilično dobro snalazi bez vida, pa nekako nisam cijelu tu situaciju doživljavao tragično. Pokušavao sam nastaviti živjeti kao i ostali tinejdžeri; izlazio sam, družio se i nisam se dao pokolebati. Danas na to gledam malo drugačije. Shvaćam da su 15-godišnjaci zapravo još djeca i mislim da sam definitivno bio premlad za tako nešto. S druge strane, zanimljivo mi je da nisam tome davao preveliki značaj, iako nismo znali koliko će mi vida na kraju ostati.

Mama mi je snimala gradivo na diktafon

Srećom, nisam oslijepio. Ostao sam slabovidan. Centralni vid mi je dosta oštećen, ali mi je ostalo nešto perifernog vida, pa vidim malo sa strane. Na blizu i na daleko ne vidim ništa. Ne vidim boje, ali vidim neke kontraste. I možda bih svoj vid mogao najvjernije opisati kao da sam se našao u gustoj magli koja sa strane postaje nešto rjeđa.

Već početkom drugog razreda gimnazije nisam mogao čitati ni pisati samostalno. Bio mi je to neobičan osjećaj. Sjećam se da sam sreo razrednicu na hodniku. Znala je da se nešto događa, pa me pitala: ‘Hej Davide je li još uvijek sve normalno?’ Odgovorio sam da nije i da ne mogu više čitati i pisati.

Međutim, nekako sam se snalazio. Netko od prijatelja iz razreda posudio bi mi bilježnicu i onda bi mi mama čitala i snimala se na diktafon. I tako sam učio. Nekoliko prijatelja mi je dolazilo pomoći; čitali bi mi na glas, pa smo skupa učili. Trebalo mi je vremena da se priviknem, pa sam zato drugi razred prošao s trojkom.

Odustao od Braillea i okrenuo se tehnologiji

U trećem razredu su mi doma počeli dolaziti pedagozi iz Vinka Beka. Učili su me daktilografsko pisanje na kompjuteru s deset prstiju i pokazali mi neke čitače zaslona. Isprva mi je bilo čudno jer je to robotski glas koji brzo i nerazgovijetno čita tekst na ekranu, ali sam se prilagodio i nisam nastavio s učenjem Brailleovog pisma. Shvatio sam da mi ovo više odgovara.

Prva knjiga koju sam pročitao preko čitača zaslona bila je Balaševićeva “Tri poslijeratna druga’. Volio sam ga slušati i zanimala me ta knjiga, pa sam nakon nekoliko tjedana konstantnih ponavljanja istih riječi i rečenica nekako uspio naučiti slušati na taj glas. Prva lektira koju sam pročitao za školu bila je ‘Zločin i kazna’. Nakon toga sam počeo samostalno učiti preko čitača zaslona, a na nastavi sam sve zapisivao na laptop tako da sam treći razred prošao sa solidnom četvorkom.

Matematika mi je bila problematična jer nisam mogao pisati sve te operacije. Međutim, profesorica se jako potrudila. Podijelila je gradivo na teorijski i praktični dio, a radila je i skriptu s teorijskim dijelom i primjerom zadataka posebno za mene. Nisam ih rješavao na ploči ili papiru već sam odgovarao opisno. Slično je bilo s kemijom i fizikom. Srećom, nisam imao nikakvih problema s profesorima. Svi su mi izašli u susret.

U Zagrebu sam u početku hodao sa štapom

Nakon mature sam upisao Filozofski fakultet u Zagrebu. Još kao kao klinca u osnovnoj zanimala me povijest i znao sam što ću upisati. Trebao sam studirati u Osijeku, no netom pred upis sam se predomislio i odlučio predati papire u Zagreb jer sam mislio da bi bilo dobro da se naučim na što veći grad. Odlučio sam izaći iz svoje zone komfora i krenuo sam u nešto nepoznato. Doduše, bio sam tada klinac koji je mislio da može sve i nekako sam se lakše upustio u sve to.

Na početku sam po Zagrebu hodao s bijelim štapom zbog svoje sigurnosti. Kada ljudi vide da imaš štap, priđu ti i pitaju trebaš li pomoć. Nerijetko sam bio u situacijama da ne znam gdje se nalazim i pomogli su mi uputiti me na stanicu ili u tramvaj. S vremenom sam dobio na sigurnosti i štap sam još neko vrijeme nosio u torbi. I sad ga već dugo vremena nemam kod sebe. Osjećam se puno sigurnije, a za snalaženje po gradu mi pomaže Google maps. Tu aplikaciju svakodnevno koristim.

Nakon diplome razmišljam i o doktoratu

Na faksu su mi i profesori uvijek izlazili u susret. Primjerice, kada smo imali pismene ispite, najavio bih se i objasnio im da sam slabovidan i molio ih da mi pismeni bude u Wordu i da ga pišem na laptopu. Nikada nisam bez razloga dolazio do profesora i govorio im o svojoj slabovidnosti, pa neki niti ne znaju da ne vidim.

Često me prijatelji i kolege pitaju kako uspijevam učiti bez podcrtavanja, prepisivanja ili čitanja gradiva, ali eto uspijevam. Možda mi najviše vremena oduzima to skeniranje knjiga i prebacivanje u Word kako bi čitač zaslona mogao pročitati tekst. Mislim da je stvar u tome što sam naučio učiti s razumijevanjem. Slušam tekst i povezujem činjenice. Sada sam na kraju studija i ostao mi je još samo diplomski rad. Nemam još jasnih planova za budućnost, ali jedno od razmišljanja je da ostanem u znanosti i upišem doktorat.

Nogomet sam zamijenio atletikom

Trenutno mi dosta vremena odlazi i na treninge. Naime, zadnjih pet godina treniram atletiku. Za vrijeme studija sam dosta vremena provodio sjedeći i želio sam ponovno početi nešto trenirati. Intenzivno sam razmišljao što bih mogao i u Vinku Beku su mi predložili atletiku. Činilo mi se da bih mogao trčati. Nisam imao ideju u što će se to razviti, ali sam krenuo s treninzima da dobijem kondiciju i ostanem u dobroj formi.

Javio sam se u klub Mladost, upoznao sam trenericu Daliju Janić koja mi je objasnila kako sve izgleda i krenuli smo s treninzima za trčanje na 100, 200 i 400 metara. Iako ne vidim gotovo ništa ispred sebe, imam sreću da mi je ostalo nešto perifernog vida, pa solidno vidim trake sa strane. Dobro je i što trčim discipline u kojima sam u stazi sam i nema prestrojavanja, pa ne moram razmišljati hoće li mi netko ući u putanju.

Za sada sam jedini slabovidan u svojem klubu, ali trenerica je vidjela da mogu puno i s vremenom smo pojačali treninge. Sada radim vježbe za koje sam mislio da ih nikada ne bih mogao odraditi. Dogodi se katkad i nezgoda; evo, recimo nedavno sam razbio nos na treningu, ali to se dogodilo zbog moje brzopletosti. Srećom, sve je dobro prošlo.

Plan mi je natjecati se i na paraolimpijadi

U ovih pet godina odlazio sam na natjecanja i u redovnoj atletici s klubom Mladost i u atletici za osobe s invaliditetom s klubom URIHO. Član sam oba kluba i na natjecanjima sam osvojio desetak, većinom zlatnih, medalja. Plan mi je nastupiti na paraolimpijadi, ali mi nedostaje još međunarodnih natjecanja koja su stala u vrijeme pandemije. Sada se konačno sve vratilo na staro i počeo sam ozbiljno trenirati i pripremati se za natjecanja. Vjerujem da ću se jednog dana natjecati i na paraolimpijadi.

Nisam dozvolio da me nedostatak vida ograniči u životu. Izlazim s ekipom, studiram i treniram. Mnogi ljudi s kojima ostvarim nekakvu slučajnu komunikaciju niti ne primijete da sam slabovidan jer pazim da gledam sugovornika u oči, iako ga ne vidim. Kroz život sam naučio pričati i s ljudima za koje nemam pojma tko su. Takve situacije događaju mi se najčešće na ulici ili u noćnim klubovima.

Priđe mi osoba koju ne prepoznajem po glasu, a evidentno je da se poznajemo. I onda kroz razgovor pokušavam otkriti tko je, a ako ne uspijem neugodno mi je nakon pola razgovora pitati tko je to. I tako sam naučio razgovarati i po dvadesetak minuta s nekim koga ne prepoznajem. Srećom, to se ne događa često, ali sam kroz život skupio nekoliko takvih misterioznih susreta. Naučio sam živjeti s takvim situacijama i one me ne smetaju, dapače znaju me ponekad i nasmijati.