Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Ivanu Kosu (23), dečku s Downovim sindromom koji ruši sve prepreke. Prije tri godine se zaposlio, sam je naučio pričati turski jezik, a obožava putovati, igrati video igre i kuhati.

---

“Kad sam sa starijim sinom Petrom dolazila u park, s mamama sam normalno pričala. Kad sam s Ivanom dolazila, bile su jako suzdržane. Nisu znale kako da mi priđu i razgovaraju s nama. Tada nisu shvaćale da meni nije problem odgovoriti na pitanja koja ih zanimaju. Dapače, htjela sam da se čim više ljudi osvijesti što znači imati kromosom višak”.

Mami 23-godišnjeg Ivana koji je rođen s Downovnim sindromom, Katici Kos, najveći problem tijekom sinovog odrastanja bili su ljudi oko nje. Nikad ga se nije posramila, štoviše, oduvijek je jako ponosna na njega. To ne znači da i njoj samoj nije bio šok kad je doznala da Ivan ima kromosomski poremećaj. Tada je taman pomislila kako joj se život napokon posložio.

Završila je školu za višeg dentalnog tehničara, sa suprugom se skrasila u stanu u Stenjevcu, a stariji sin je imao pet godina. Tijekom trudnoće nitko nije posumnjao da ima Downov sindrom jer se tada najčešće javljao kod djece čiji su roditelji prešli 35. godinu života ili pak u obitelji već imale slučajeve Downovog sindroma.

Nekoliko mjeseci nakon diplome je rodila Ivana, što je obitelji Kos preokrenulo cijeli svijet. Emocije su se brzo smirile jer je, igrom slučaja, imala više vremena da procesuira sve informacije.

Nije bilo puno vremena za suze

Godinu prije Ivanova rođenja, njezina najbolja prijateljica rodila je dječaka s Downovim sindromom. “Već sam s njom tada isplakala suze oko njezine, ali i svoje, situacije. Nisam imala puno vremena za tugu, već sam odmah sa suprugom reagirala i počela raditi s Ivanom”.

Ivek, kako ga od milja zovu u obitelji Kos, oduvijek je bio jako znatiželjno, tvrdoglavo i hiperaktivno dijete – sve suprotno od onoga što udžbenici kažu o ljudima s Downovim sindromom. Rijetko što mu je predstavljalo prepreku u životu.

U djetinjstvu su ga zvali Mali profesor jer je stalno hodao s knjigom pod rukom. Obožava čitati, a dan-danas mu je najdraža knjiga Pipi duga čarapa. Uz to je i prije tri godine ostvario svoj veliki san zaposlivši se u zagrebačkoj Zračnoj luci Franjo Tuđman u kafiću Cakes & Bakes.

Prohodao je s 15 mjeseci

Kad smo bili u posjeti obitelji Kos u zagrebačkom naselju Gajnice, Katica nam je ispričala da je Ivan oduvijek bio borac.

“Osjećala sam se čak i bolje nego tijekom prve trudnoće. Štoviše, kad se Ivan rodio, imao je bolje rezultate na Apgar testu za novorođenčad, nego stariji sin”, kaže Katica dodajući da Ivan nije nikad puno zaostajao za djecom u redovnom razvoju.

Primjerice, oni inače prohodaju s 12 mjeseci i prve riječi izgovore s dvije godine, a Ivek je prohodao s 15 mjeseci te počeo govoriti s tri godine. Odmah po dijagnozi, kad je Ivan imao svega dva mjeseca, roditelji su krenuli s njim na vježbe kod fizijatra i logopeda.

U dućanu su se ponašale kao da je lopov

Mama Katica nam kaže kako su imali sreće što njihov Ivek nije imao nikakve popratne bolesti ni srčane mane, što često biva slučaj kod djece s kromosomskim poremećajem. Savjete i utjehu su pronalazili u Udruzi za sindrom Down Zagreb koja je prije dvadesetak godina brojila desetak članova. Danas ih ima 300.

Svaki dan se bore da stigma oko djece s poteškoćama oslabi te da ljudi shvate da su oni kao i svi mi – ponekad sretni, ponekad tužni, malo nestašni, ali puni ljubavi. Izgovorivši tu rečenicu, Katica se odmah sjetila neugodne situacije kada su živjeli u Stenjevcu. Ivan je imao osam godina i pokraj zgrade je bio parkić u koji ga je znala voditi na igru.

“Htjela sam ga po prvi put ostaviti samog da vidim kako će se ponašati. Bio je u poznatom okruženju s djecom iz kvarta koju je poznavao. Ušla sam u stan na tri minute. Kad sam se vratila u park i njega nije bilo”, kaže. U tom trenutku ju je uhvatila panika te ga je počela tražiti u kvartu.

“On je već bio u trgovini i uzeo si je čokoladicu te se skrivao prodavačicama po dućanu. Nisu znale što bi s njim, ponašale su se kao da je lopov. Tu sam shvatila koliko stigme postoji. Mogle su mu se samo obratiti i pitati ga kako se zove ili koja mu je adresa. On sve zna, čak i broj telefona”.

U vrtić je išao na četiri sata

Kad je imao četiri godine, psiholozi i logopedi su preporučili Katici da ga pokuša upisati u redovni vrtić. Bilo je to gotovo nemoguće jer su djeca s poteškoćama, posebice intelektualnim, išla isključivo u specijalizirane ustanove. Razlogu tomu bio je, između ostalog, nedostatak asistenata. Znamo da ih je danas manjak, a tada je stanje bilo još gore.

“Ravnatelji i stručno osoblje su nas odbijali jer su smatrali da nemaju dovoljno znanja i resursa da Ivanu daju uvjete koji su mu potrebni. Htjeli smo njega, ali i ostalu djecu iz Udruge, maknuti iz institucija i integrirati u redovne škole da imaju šansu živjeti normalan život. Niti jedan vrtić nije htio dijete s teškoćama jer odgajateljice nisu bile educirane za rad s njima. Sve to stoji, ali htjeli smo da sustav prepozna što ne štima i da se to počne mijenjati”.

Na koncu ga je jedan vrtić pristao primiti, no samo na četiri sata. S osam je pak redovno upisao Osnovnu školu Dragutina Tadijanovića u Stenjevcu po prilagođenom programu i dobio asistenta koji mu je pomagao oko pisanja.

Slušao je isto gradivo kao i ostala djeca

Katica kaže kako je zahvalna što je imao razrednika koji je bio pun razumijevanja i strpljenja.

“Nama su pedagozi predložili da Ivana ne gnjavimo s nekim težim stvarima poput pisanih slova. No, učitelj se nije složio s tim i rekao: ‘Zašto ne bismo probali? Ako ide – ide, ako ne, ne’. I bio je u pravu. Ivek je to vrlo brzo savladao”, prisjeća se.

Najveći napredak je primjećivala kada bi zajedno gledali filmove na stranom jeziku. Prvo je uspio pročitati dvije riječi iz titlova, a nakon nekoliko mjeseci je čitao cijele rečenice. Ivan je, naime, u školi slušao svo gradivo kao i ostala djeca.

Ponekad je dobio manje domaće zadaće nego drugi, a kad su se pisali ispiti, dobio bi jednostavnije zadatke. Katica kaže kako je oduvijek volio ići u vrtić i školu i družiti se s drugom djecom. “Čak nam je teže bilo sa starijim sinom koji je redovnog razvoja. On se teško odvojio od nas”, govori.

Ivek zna da je drugačiji

U sedamnaestoj je Ivan pak završio tri godine srednje škole Slave Raškaj, smjer pomoćni kuhar. Srednja škola mu nije odmah sjela. Do tada je išao u školu s djecom u redovnom razvoju, odnosno da funkcionira u drugačijoj okolini od one koja ga je dočekala u srednjoj.

“Došao je prvi dan doma iz škole i sav zaprepašten me pitao: ‘Mama, a zašto moram ja ići u posebnu školu?’. On je vrlo svjestan svega. Zna da ima Downov sindrom i primijetio je da su djeca ondje drugačija. Ali zna to i dobro iskoristiti. Nekad, kad bih ga špotala, rekao bi mi da kako mogu dreknuti na njega koji ima Downov sindrom”, rekla nam je Katica.

Ljudi misle da je on nesretan i tužan, ali je zapravo situacija sasvim drugačija. Štoviše, njegovi roditelji nam kažu kako je on zapravo puno sretniji nego većina drugih ljudi.

“Znamo ga često pitati: ‘Ivek, jesi li sretan? Fali li ti što u životu?’. A on nam veli da kako ne bi bio sretan kad ima puno više od druge djece”.

Jednog dana želi raditi u struci

Vrlo se brzo prilagodio na promjenu škole. Sam nam je rekao kako mu prelazak iz osnovne u srednju nije bio stresan zato što je, uz osnovnoškolske, dobio još jednu novu grupu prijatelja.

Muku je mučio, kao i svi mi, s matematikom, a najdraži predmet mu je bio hrvatski, posebice lektira. Uz to je jako volio i strane jezike – njemački i engleski. S velikom strašću nam kaže kako obožava kuhati, a najbolje mu ide pravljenje palačinki i juha. Ponosno nam je rekao da moramo jednom probati njegovu roladu od jagoda sa šlagom koja uvijek ispadne super.

“Želja mi je jednog dana raditi u restoranu. Sve volim jesti, pogotovo ćevape i hamburgere, ali nisam preveliki fan povrća”, iskreno će Ivan.

U koroni su mu nedostajali kolege s posla

U slobodno vrijeme se igra na igraćoj konzoli. Iako ima puno različitih videoigara, preferira horore. Većinu nivoa prijeđe sam bez problema, no kad zapne na nekoj zagonetki, pozove brata u pomoć. On mu je najbolji prijatelj.

“Od igrica imam Laru Croft, Uncharted, Call of Duty i mnoge druge. Najdraže su mi one sa zombijima”, kaže nam Ivan pokazujući ladicu prepunu video igara.

Danas ima manje vremena za igrice jer radi svaki dan od 9:00 do 13:00 sati. Naime, kad je završio srednju školu, bio je godinu dana doma. Suprug predsjednice Udruge za sindrom Down Zagreb radi na aerodromu pa je gospođa nazvala Katicu i rekla da u Cakes & Bakes traže radnike te predložila da se Ivan prijavi i ode na razgovor za posao.

“Na prvu sam bila skeptična i zabrinuta jer je daleko te nisam znala kako bi to bilo izvedivo. Međutim, ipak smo otišli na razgovor i ljudi su ondje bili toliko dobri, strpljivi i susretljivi. Prvih godinu dana smo se svaki dan čuli telefonom, sve dok se Ivek nije uhodao. U međuvremenu je stigla korona pa godinu dana nije radio. Vidjelo se da mu nedostaju posao i kolege. Svaki dan bi im slao poruke i pitao kad se može vratiti”, rekla je.

Zgode s posla

Sami počeci Ivanova posla bili su dosta izazovni i za njegove kolege i za roditelje. Naime, znao bi otići na WC pa se zaboraviti vratiti ili bi se pak zapričao s nekim i prestao raditi.

Njegovi kolege nisu na početku znali što raditi pa su često tražili savjet od Katice. Objasnila im je da moraju odmah postaviti granice i prema njemu se odnositi kao prema svakom drugom radniku.

“Njegovi poslodavci su rekli da oni od njega ne očekuju puno, što je jako lijepo, no ja sam htjela da stekne radne navike i vidi da postoje obaveze koje mora ispuniti”, kaže Katica dodajući da su Ivanovim poslodavcima i kolegama do neba zahvalni jer su ga prihvatili na prvu i pružili mu mogućnost da radi.

Za prvu plaću si je kupio mobitel

Najzanimljivija osoba koju je upoznao na aerodromu bila je Lana Jurčević čiji se CD u njegovom radiju non-stop vrti. Sramežljivo nam je rekao da joj je donio kavu i da je bila jako ljubazna, ali mu je žao što se nisu fotografirali zajedno.

“Bila je u društvu pa joj nisam htio smetati”, kaže. Pokazao nam je i svoju pozamašnu kolekciju i rekao kako voli slušati sve i svašta – od Miše Kovača i Olivera Dragojevića do Luciana Pavarottija i Andree Bocellija.

Zamijetili smo i utege u njegovoj sobi pa smo ga pitali za njih. Objasnio nam je da voli vježbati u sobi, a tada si na zvučnik pak pusti neke jače ritmove. Na poslu, kaže nam, čisti stolove, puni frižider, pomete podove i prazni pepeljare, a gablec u kantini mu je najvažniji dio dana.

“Za prvu plaću sam vodio mamu, tatu, brata i njegovu curu na ručak, a kupio sam si i novi mobitel”, prisjetio se.

S vlasnicima priča na turskom jeziku

Kolege ga obožavaju, ali i vlasnici kafića. Poklopilo se da su vlasnici kafića Turci pa je Ivan izrazito ponosan na to što jedini s njima priča turski, dok ostali radnici komuniciraju engleskim jezikom.

“Sjećam se kad mi je iz vedra neba rekao ‘kapıyı aç mama’. U čudu sam ga gledala dok mi nije objasnio da me moli da otvorim vrata”, prepričava.

Sam je naučio jezik gledajući turske serije i zapisujući rečenice koje čuje pa ih je zatim ponavljao. “Najdraže riječi su mi ‘Seni seviyorum’, što znači ‘Volim te'”, govori nam pokazujući bilježnicu prepunu turskih fraza.

Susret s carinikom

Što se serija tiče, trenutačno prati Snagu obitelji, a obavezno nam preporuča da pogledamo Sulejmana Veličanstvenog. Možete si samo misliti s kolikim uzbuđenjem nam je pričao o 2019. godini kada je s mamom posjetio Istanbul na pet dana.

To mu je oduvijek bila želja, a jedva je čekao vidjeti mjesta na kojima su snimane serije koje prati.

“Bio je sav ponosan kad smo prolazili carinu. Ima dio gdje, naravno, morate dati putovnicu ili osobnu iskaznicu te kartu na provjeru. Ivan je prišao cariniku i pozdravio ga na turskom. Čovjek se s toliko srca nasmijao. Čak je i odstupio s radnog mjesta i dao mu ruku”, priča Katica.

Želi imati svoj stan

Ivana je najviše oduševio kip Sulejmana Veličanstvenog, a od hrane su ga dojmile kofte za koje nam kaže da su okusom vrlo slične mesnim okruglicama, što ga je iznenadilo. Spomenuo nam je i kako je četiri puta bio u Portugalu s Udrugom te ondje upoznao puno divnih ljudi.

Sljedeća destinaciju koju želi posjetiti je Sarajevo jer je ondje snimana serija ‘Lud, zbunjen, normalan’ koju obožava. Osim putovanja, Ivan nam kaže da mu je najveća želja osamostaliti se u životu i imati svoj stan, a čvrsto vjeruje kako će jednog dana upravo to i ostvariti.

---

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.